Predajem kemiju.

(Eksplozija)

U redu, u redu.

Kemija je više od eksplozija,

ona je posvuda.

Jeste li ikada zatekli sebe 
kako u restoranu zamišljeno

samo ponavljate ovo?

Neki ljudi kimaju.

Nedavno sam ovo pokazao svojim učenicima

i samo sam ih tražio da pokušaju objasniti
zašto se ovo dogodilo.

Pitanja i razgovori koji su uslijedili

bili su fascinantni.

Pogledajte ovaj video

koji mi je poslala Maddie
iz mog razreda te večeri.

(Udarac) (Smijeh)

Kao Maddiein nastavnik kemije, očito je

da me oduševilo što je otišla kući
i nastavila istraživati

o ovoj smiješnoj demonstraciji

koju smo izveli na nastavi.

No, što me još više oduševilo,
je što je Maddie njezina znatiželja

odvela na jednu novu razinu.

Ako pogledate unutar te čaše,

možda ćete vidjeti svijeću.

Maddie koristi temperaturu
kako bi ovaj fenomen pogurala

prema novom scenariju.

Pitanja i radoznalost poput Maddienih,

magneti su koji nas vuku
prema našim nastavnicima

i oni nadilaze granice tehnologije

ili pomodnih riječi u obrazovanju.

No, ako te tehnologije stavimo
ispred pitanja učenika,

ostat ćemo

bez najvećeg nastavničkog alata:
pitanja naših učenika.

Na primjer, prebacivanje
dosadnog predavanja iz učionice

na ekran mobilnog uređaja,

možda će sačuvati nastavno vrijeme,

ali ako je to u središtu
učenikova iskustva,

radi se o istom
dehumanizirajućem razgovoru,

samo ljepše upakiranom.

Ali, ako umjesto toga imamo hrabrosti

zbuniti svoje učenike, zaokupiti ih

i potaknuti na prava pitanja,

kroz ta pitanja mi nastavnici
dobivamo informacije

koje možemo koristiti
za kreiranje robusnih

i informativnih metoda
kombinirane nastave.

Dakle, stavljajući na stranu
sve moderne izraze 21. stoljeća,

istina je, predajem sada već 13 godina

i bila je potrebna jedna,
po život opasna situacija

da me probudi iz 10-ogodišnjeg
pseudo-podučavanja

i pomogne mi shvatiti
da su pitanja učenika

početak pravog učenja,

a ne neki propisani nastavni plan,

koji im daje komadiće
nasumičnih informacija.

U svibnju 2010., u dobi od 35 godina,

s dvogodišnjakom kod kuće
i drugim djetetom na putu,

otkrili su mi veliku aneurizmu

na početku moje torakalne aorte.

To je dovelo do operacije
na otvorenom srcu.

Ovo je e-mail mog liječnika.

Kada sam dobio ovo, bio sam
- stisnite Caps Lock -

apsolutno izbezumljen.

No, iznenađujuće me utješilo

samopouzdanje mog kirurga.

Odakle mu to samopouzdanje,
takva odvažnost?

Kada sam ga pitao, rekao mi je tri stvari.

Prvo, rekao je da ga je znatiželja vodila

da postavlja teška pitanja o operaciji,

o tome što jest,
a što nije funkcioniralo.

Drugo, prihvatio je bez straha

proces pokušaja i pogreške,

neizbježan proces pokušaja i pogreške.

I treće, kroz intenzivno razmišljanje,

prikupio je potrebne informacije

kako bi osmislio i preispitao operaciju,

a onda je, sigurnom rukom,
spasio moj život.

Upio sam dosta toga iz tih mudrih riječi

i prije nego što sam se
te jeseni vratio u učionicu,

zapisao sam svoja tri pravila,

koja i danas koristim
pri planiranju nastave.

Prvo pravilo: znatiželja je
na prvom mjestu.

Pitanja mogu biti put 
do sjajne poduke,

ali nikako obrnuto.

Drugo pravilo: prihvatite zbrku.

Svi smo nastavnici.
Znamo da je učenje nezgodno.

I samo zato što je
znanstvena metoda određena

za petu stranicu,
odjeljak 1.2 prvog poglavlja,

kojeg uvijek preskačemo,

pokušaj i pogreška
i dalje mogu biti neformalni dio

onoga što činimo svakodnevno

u Katedrali Svetog Srca, u sobi 206.

I treće pravilo: vježbajte razmišljanje.

Ono što radimo je važno,
zaslužuje našu pažnju,

ali i naše razmatranje.

Možemo li mi biti kirurzi svojih učionica?

Tako da će ono što radimo danas,
jednog dana spašavati živote.

Naši učenici vrijedni su toga.

I svaki slučaj je drugačiji.

(Eksplozija)

U redu. Oprostite.

Nastavnik kemije u meni
morao je to izbaciti iz sebe

prije nego što nastavimo.

Ovo su moje kćeri.

Desno je mala Emmalou
- mi smo južnjačka obitelj.

A lijevo je Riley.

Riley će za nekoliko tjedana
biti "velika djevojčica",

navršit će četiri godine.

I svatko tko poznaje
neko dijete tih godina,

zna da oni vole pitati: "Zašto?"

Da. Zašto.

Ovo dijete mogu naučiti bilo čemu,

jer je sve zanima.

Svi smo bili u toj dobi.

No, izazov je za Rileyine
buduće nastavnike,

koje tek treba upoznati.

Kako će oni njegovati tu radoznalost?

Rekao bih da je Riley
metafora za svu djecu

i mislim da napuštanje škole
postoji u raznim oblicima,

od starijeg učenika koji odustane
još i prije početka godine,

do praznog stola u pozadini
učionice gradske osnovne škole.

Ali ako mi kao nastavnici napustimo

ovu jednostavnu ulogu širitelja znanja

te usvojimo novu paradigmu

nekoga tko njeguje
radoznalost i propitkivanje,

možda unesemo nešto više smisla

u njihov školski dan
i potaknemo njihovu maštu.

Veliko vam hvala.

(Pljesak)