Zdravo. Ja sam arhitekta. Ja sam jedini arhitekta na svijetu koji pravi građevine od papira, kao što je ova kartonska cijev, i ova izložba je prva koju sam napravio koristeći kartonske cijevi. 1986, mnogo, mnogo prije nego što su ljudi počeli da pričaju o ekološkim pitanjima i pitanjima životne sredine, Ja sam počeo da testiram papirne cijevi s namjerom da ih koristim kao građevinski materijal. Veoma je komplikovano testirati novi materijal za građenje, ali ovaj je mnogo jači nego što sam očekivao, i takođe je veoma vodootporan, a zato što je industrijski materijal on je otporan i na vatru. Zatim sam sagradio privremenu strukturu, 1990. Ovo je prva privremena građevina napravljena od papira. Ima 330 cijevi, prečnika 55 cm, i samo 12 cijevi koje su široke 120 centimetara, ili četiri stope. Kao što vidite na fotografiji, unutra je toalet. U slučaju da ste završili sa toalet-papirom možete pocijepati unutrašnjost zida. (Smijeh) Tako da je veoma korisno. Godine 2000. bio je veliki sajam u Njemačkoj i mene su pitali da dizajniram zgradu, zato što je tema sajma bila: problemi životne sredine. Tako da sam ja izabran da napravim paviljon od papirnih cijevi, od recikliranog papira. Cilj mog projekta se ne ogleda u tome da se on jednostavno završi. Moj cilj je bio, da kada se građevina sruši, jer mnogo zemalja prave gomilu paviljona ali nakon pola godine, pravimo mnogo industrijskog otpada, da kada se građevina sruši, može da se opet iskoristi ili reciklira. I naravno, moj paviljon je bio recilkiran. Tako da je to bio cilj mog dizajna. Onda, bio sam veoma srećan što sam pobijedio na izboru arhitekte drugog Pompidou Centra u Francuskoj, u gradu Mec. Pošto sam bio siromašan, želio sam da iznajmim kancelariju u Parizu ali nisam mogao da je priuštim, tako da sam odlučio da dovedem moje studente u Pariz da sagradimo našu kancelariju na vrhu Pompidou Centra u Parizu sami. Donijeli smo papirne cijevi i drvene spojnice da završimo 35 metara dugačku kancelariju. Živjeli smo tamo šest godina bez plaćanja stanarine. (Smijeh) (Aplauz) Hvala. Imao sam jedan veliki problem. Pošto smo bili dio izložbe, kada su moji prijatelji željeli da me vide, morali su da kupe kartu. To je bio problem. Zatim sam završio Pompidou Centar u Mecu. To je veoma popularan muzej sada, I napravio sam veliki spomenik za vladu. Ali tada sam bio veoma razočaran u moju profesiju kao arhitekte, zato što ne pomažemo, ne radimo za društvo, već za privilegovane ljude, bogate ljude, vlade, programere. Oni imaju novac i moć. A novac i moć su nevidljivi. Zato oni unajme nas da vizualizujemo njihovu moć i novac pravljenjem monumentalnih građevina. To je naša profesija, i kao i kroz istoriju, i danas radimo isto to. Tako da sam bio veoma razočaran što ne radimo za društvo, iako ima mnogo ljudi koji su izgubili svoje kuće u prirodnim katastrofama. Ali moram reći, to više i nisu prirodne katastrofe. Na primjer, zemljotresi nikad ne ubijaju ljude, već rušenje zgrada. To je odgovornost arhitekata. Tada neki ljudi trebaju privremeni smještaj, ali nema slobodnih arhitekata jer su svi zauzeti, radeći za privilegovane. Tako da sam pomislio da i kao arhitekte možemo imati udjela u konstrukciji privremenih smještaja. Možemo ih poboljšati. Tako da sam počeo da radim u području katastrofa. 1994, bila je velika katastrofa u Ruandi, Afrika. Dva plemena, Hutu i Tutsi, su se borili međusobno Preko dva miliona ljudi su postali izbjeglice. I bio sam veoma iznenađen što vidim sklonište, izbjeglički kamp organizovan od strane U.N. Bili su tako siromašni, i smrzavali su se čak i sa prostirkama tokom sezone velikih kiša. U skloništima U.N.-a, samo su im davali plastične prostirke, i izbjeglice su morali da cijepaju drva Preko dva miliona ljudi je cijepalo drva. To je dovelo do ogromne deforestacije, i problema životne sredine. Zato su U.N. počele da prave aluminijumske barake. Veoma su skupe, i bacili su mnogo novca na njih, i zato su nastavili da cijepaju drva. Zato sam predložio svoju ideju kako bih popravio situaciju koristeći ove reciklirane papirne cijevi jer su tako jeftine, a tako snažne, ali, moj budžet je bio samo 50 američkih dolara po jedinici Napravili smo 50 jedinica kako bi nam poslužile kao test za posmatranje izdržljivosti, otpornosti na vlagu, termite i tako dalje. A onda, sljedeće godine, 1995., u Kobeu, Japan, imali smo veliki zemljotres. Skoro 7 000 ljudi je poginulo, najviše je stradao Nagata dio grada, a čitav grad je izgorio u vatri nakon zemljotresa. Takođe sam otkrio da ima mnogo vijetnamskih izbjeglica koji pate i skupljaju se u katoličkoj crkvi - čitava zgrada je uništena. Tako da sam otišao tamo i predložio sveštenicima, "Zašto ne bismo popravili crkvu koristeći ove papirne cijevi?" A on je odgovorio: "O bože, jesi li ti lud? Nakon vatre, kako možeš to da predložiš?" Tako da mi nije vjerovao, ali ni ja nisam odustao. Počeo sam da komuniciram sa gradom Kobe, I upoznao sam ove vijetnamske izbjeglice. Živjeli su na veoma trošnim plastičnim prostirkama u parku. Tako da sam predložio da im napravim sklonište od papirnih cijevi, i sakupio novac. Napravio sam sklonište od papirnih cijevi za njih, gradili su ga studenti i sklonište je bilo lako rasklopiti. Koristio sam pivsku burad kao temelj. Pitao sam Kirin pivaru za burad, pošto u to vrijeme, Asahi pivara je pravila crvenu plastičnu burad, čija se boja nije uklapala sa bojom papirnih cijevi. Koordinacija boja je veoma važna. I takođe, sjećam se, očekivali smo da će biti piva unutar buradi, ali su burad stigla prazna. (Smijeh) Tako da je to bilo veoma razočaravajuće. Tokom ljeta smo moji studenti i ja, sagradili preko 50 skloništa. I konačno, sveštenik mi je povjerovao. Rekao mi je: "Sve dok možeš da skupiš novac sam dovedi svoje studente, i možete graditi." I tako smo pet nedjelja gradili crkvu. Trebala je da tu bude 3 godine, ali je u stvari ostala tamo 10 godina jer je narod zavolio. Onda, u Tajvanu, bio je veliki zemljotres, I predložili smo im, da im doniramo ovu crkvu, tako da smo je rasformirali, i poslali u Tajvan, da je sklope volonteri. Ta crkva u Tajvanu je i danas tamo. Tako da je postala trajna građevina. Zapitao sam se, šta je trajna, a šta privremena građevina? Čak i zgrada od papira može biti trajna, sve dok je ljudi vole. Čak i betonska zgrada može biti vrlo privremena ako je napravljena da proizvodi novac. 1999. u Turskoj, veliki zemljotres, otišao sam tamo da iskoristim lokalni materijal da napravim sklonište. 2001. u Zapadnoj Indiji, takođe sam napravio sklonište. 2004. na Šri Lanki, nakon Sumatrijskog zemljotresa i cunamija, popravio sam sela islamskih ribara. A 2008. u Čengdu, u Sičuan regionu u Kini, skoro 70 000 ljudi je poginulo, i takođe mnogo škola je uništeno zbog korupcije između organa vlasti i izvođača radova. Upitali su me da napravim privremenu crkvu. Doveo sam moje japanske studente da rade zajedno sa kineskim. Za jedan mjesec, napravili smo 9 učionica, sa preko 500 kvadratnih metara. I danas se koristi, čak i nakon sljedećeg zemljotresa u Kini. 2009. u Italiji, u regiji L'Aquila, imali su veliki zemljotres A ovo je jedna veoma interesantna fotografija: bivši premijer Berluskoni i japanski bivši, bivši, bivši premijer, gospodin Aso - znate, mi moramo da mijenjamo premijere svake godine. I njih dvojica su bili veoma ljubazni, obezbijedili su mi sredstva. Predložio sam gradnju velike, privremene koncertne hale, pošto je L'Aquila veoma poznata po svojoj muzici a sve hale su bile uništene, tako da su se muzičari iseljavali. Tako da sam predložio gradonačelniku da bih želio da izgradim privremeni auditorijum. On je odgovorio: "Sve dok ti obezbijediš novac, možeš da gradiš." I bio sam veoma srećan. Gospodin Berluskoni je sazvao G8 skup, i naš bivši premijer je došao, tako da su nam pomogli da skupimo novac, i dobio sam pola miliona eura od japanske vlade da izgradim ovaj privremeni auditorijum. 2010. na Haitiju, bio je ogromni zemljotres, ali je bilo nemoguće doletjeti tamo, tako da sam otišao u Santo Domingo, susjednu državu, i vozio se šest sati da bih došao do Haitija i sa lokalnim studentima Santa Dominga izgradili smo 50 skladišta od papirnih cijevi. A ovo se desilo u Japanu, prije dvije godine. U sjevernom Japanu. Poslije zemljotresa i cunamija, ljudi su morali biti evakuisani u velike sobe, slične gimnazijama. Ali vidite. Tu nema privatnosti. Ljudi su patili fizički i psihički. Tako da smo otišli tamo da izgradimo tri particije sa svim studentima volonterima, od papirnih cijevi, samo jedno jednostavno sklonište, sa papirnim ramom i zavjesama. Međutim, neki od autoriteta objekta nijesu nas željeli, jer, kako su rekli, jednostavno, ne mogu više da kontrolišu toliko ljudi na jednom mjestu. Ali bilo je veoma neophodno da se projekat završi. Nijesu imali dovoljno ravnog prostora za gradnju standardnih vladinih, kuća na jedan sprat. Vidite ovo. Čak i civilna vlada vrši tako lošu konstrukciju privremenog skućivanja, tako gusto, tako neuredno, jer nema skladišta, ničega, voda curi, tako da sam pomislio da je bolje da napravimo građevine na više spratova jer nema dovoljno prostora, i nije baš udobno. Tako da sam predložio ovo gradonačelniku dok sam gradio te particije. Konačno sam upoznao veoma prijatnog gradonačelnika Onagava sela u Mijagiju. Upitao me je da sagradim skloništa na 3 sprata, na košarkaškom terenu. Koristio sam brodski kontejner a i studenti su nam pomogli da napravimo sav namještaj za zgradu da bismo ih učinili udobnim, sve u granicama vladinog budžeta, i svaki stan u kući je bio isti, ali veoma udoban. Mnogi ljudi žele da ostanu ovdje zauvijek. Bio sam veoma srećan što to čujem. Sada radim na Novom Zelandu, Christchurch. Oko 20 dana prije velikog zemljotresa u Japanu, imali su još jedan zemljotres, i mnogi japanski studenti su poginuli, i najvažnija katedrala u gradu, simbol Christchurch-a, je potpuno uništena. Upitan sam da dođem da opet sagradim privremenu katedralu. Tako da je ona trenutno u fazi konstrukcije. I želio bih da nastavim da gradim spomenike koje narod voli. Hvala Vam puno. (Aplauz) Hvala vam. (Aplauz) Hvala vam puno. (Aplauz)