Vrlo strastveno i posvećeno
se bavim vožnjom mauntin bajka u Izraelu.
Kada sam na biciklu,
osećam da se povezujem
sa dubokom lepotom Izraela,
osećam da sam sjedinjen
sa istorijom ove zemlje
i njenim biblijskim folklorom.
Za mene je biciklizam
takođe stvar osnaživanja.
Kada stignem na vrh neke
strme planine usred ničega
osećam se mladim,
nepobedivim, večnim.
Kao da se povezujem sa nekim nasleđem
ili nekakvom energijom
mnogo većom od sebe.
Na kraju ove slike vidite
moje kolege bicikliste
koji me gledaju nekako zabrinuto.
Evo ih na još jednoj slici.
Na žalost, ne mogu da pokažem njihova lica
niti da otkrijem njihova prava imena,
a to je zato što su oni
maloletni zatvorenici,
prestupnici,
koji provode vreme u popravnoj ustanovi
koja se nalazi na 20 minuta vožnje odavde.
Pa, kao i sve u Izraelu.
Poslednje četiri godine
vozim sa ovim klincima,
jednom nedeljno,
svakog utorka, po kiši i suncu.
Već su postali veliki deo mog života.
O tome želim da vam pričam.
Priča je počela pre četiri godine.
Ta ustanova u kojoj su zatvoreni
se baš nalazi na sredini
jedne od mojih uobičajenih ruta
i okružena je bodljikavom žicom
i električnim kapijama
i naoružanim stražarima.
Jedan od tih stražara je moj učenik.
Kuda god da odem,
sretnem nekog od svojih učenika.
Tokom jedne vožnje uspeo sam
da ih ubedim da me puste
i otišao sam da pričam sa upravnikom.
Rekao sam mu da želim
da pokrenem biciklistički klub
na tom mestu
i da zapravo želim da vodim te klince
odavde dovde.
I rekao sam mu: "Hajde da nađemo način
da desetoro ovih klinaca jednom nedeljno
vodim sa mnom na vožnje leti u prirodi."
Upravniku je to bilo zabavno,
rekao mi je da misli da sam ludak.
I rekao mi je: "Ovo mesto
je popravna ustanova.
Ovi momci su ozbiljni prestupnici.
Trebalo bi da su zaključani.
Ne bi trebalo da budu na otvorenom."
Ipak smo počeli da razgovaramo o tome,
jedna stvar je vodila do sledeće.
Ne mogu da zamislim sebe
kako odlazim u državni zatvor
u Nju Džerziju
i predlažem nešto ovakvo,
ali pošto je ovo Izrael,
upravnik je omogućio da se ovo desi.
I dva meseca kasnije,
našli smo se na otvorenom -
ja,
deset maloletnih prestupnika
i predivan momak po imenu Ras
koji mi je postao veoma dobar prijatelj
i partner u ovom projektu.
Sledećih nekoliko nedelja
imao sam neverovatno zadovoljstvo
da ovim klincima pokažem
svet potpune slobode,
svet sačinjen od predivnih panorama
kao što su ove -
sve što vidite je, očigledno, u Izraelu -
kao i sa bliskim susretima
sa svakakvim malim stvorenjima
svih veličina,
boja, oblika,
i tako dalje.
Uprkos svim ovim divotama,
početak je bio veoma frustrirajuć.
Svaka mala prepreka,
svaka lagana uzbrdica,
bile su razlog da ovi momci
zastanu na putu i odustanu.
Mnogo ovoga se događalo.
Otkrio sam da im je veoma teško
da se nose sa frustracijom i teškoćama -
ne zato što nisu fizički u kondiciji.
Ali to je jedan razlog
zašto su završili tu gde jesu.
Postajao sam sve više iznerviran
jer sam bio tamo,
ne samo da bih bio s njima,
nego da bih vozio i stvarao tim.
I nisam znao šta da radim.
Dozvolite da vam dam jedan primer.
Spuštamo se niz brdo na brdovitom terenu
i Aleksova prednja guma
se zaglavi u jednoj od ovih pukotina.
On padne
i malo se povredi,
ali to ga ne sprečava da skoči
i počne da skače po svom biciklu
i da nasilno psuje.
Onda zavitla kacigu uvis.
Njegov ranac ludački odleti
na neku drugu stranu.
A onda odleti do najbližeg drveta
i počne da lomi grane i baca kamenje
i psuje kako nisam nikad čuo.
A ja samo stojim tamo
posmatrajući tu scenu
u potpunoj neverici,
ne znajući šta da radim.
Navikao sam na algoritme
i strukture podataka
i super motivisane studente
i ništa u mom životu
me nije pripremilo da se izborim
sa pobesnelim, nasilnim adolescentom
usred ničega.
Morate shvatiti da se ovi incidenti
nisu događali na pogodnim mestima.
Događali su se na mestima poput ovog,
u Judejskoj pustinji,
20km udaljenoj od najbližeg puta.
Ono što na ovoj slici ne vidite
je da negde između ovih biciklista ovde
sedi tinejdžer na nekom kamenu
i govori: "Ne idem dalje. Zaboravi.
Dosta mi je."
Pa, to je problem,
jer kako god okreneš, on mora da nastavi
jer pada mrak i postaje opasno.
Bilo je potrebno nekoliko ovakvih
incidenata da bih shvatio šta da radim.
U početku je to bila propast.
Pokušao sam oštrim rečima i pretnjama
i to me nigde nije odvelo.
To su oni imali tokom celog života.
U jednom trenutku sam shvatio
da kad se ovakav klinac razbesni,
najbolje što možete uraditi
je da ostanete što je bliže moguće,
što je teško jer ono što stvarno želite
je da odete odatle.
Ali to mu se dešavalo celog života,
ljudi su odlazili od njega.
Dakle morate ostati blizu
i pokušati da doprete do njega
i potapšati ga po ramenu
ili mu dati čokoladu.
Rekao bih: "Aleks,
znam da je užasno teško.
Zašto se malo ne odmoriš,
pa ćemo nastaviti."
"Skloni se, manijače, psihopato.
Zašto si nas doveo na ovo prokleto mesto?"
A ja bih rekao: "Polako, Aleks.
Uzmi malo čokolade."
A on bi rekao "Aarrrgrg!"
Morate da razumete, tokom vožnji
smo stalno gladni -
kao i posle vožnje.
Za početak, ko je taj Aleks?
On je jedan sedamnaestogodišnjak.
Kada mu je bilo osam,
neko ga je stavio na brod u Odesi
i poslao u Izrael,
samog.
Završio je u južnom Tel Avivu
i nije imao te sreće da ga neko pokupi,
pa je lutao ulicama
i postao je zapaženi član bande.
Poslednjih deset godina je proveo
na samo dva mesta -
sirotinjskim četvrtima i državnom zatvoru,
u kom je proveo poslednje dve godine
pre nego što je završio
sedeći na ovom kamenu.
Dakle njega je verovatno zlostavljala,
napustila, ignorisala, izdala,
skoro svaka odrasla osoba koju je sreo.
Dakle za takvog klinca,
situacija u kojoj osoba
u koju je stekao poverenje
ostane s njim i ne napusti ga
u bilo kakvoj situaciji,
nezavisno od toga kako se ponaša,
izuzetno je isceljujuće iskustvo.
To je čin bezuslovnog prihvatanja,
nešto što nikad nije imao.
Shvatio sam da je to način
da im se približite.
Samo da budete što je bliže
fizički moguće,
oko tog vrtloga letećih objekata
koji ih nekada okružuje.
Želim da kažem nekoliko reči o viziji.
Kada sam započeo ovo pre četiri godine,
prvobitni plan je bio da stvorim tim
gubitnika koji pobeđuju.
U glavi sam imao sliku
Lensa Armstronga.
Bilo je potrebno tačno dva meseca
potpune frustracije
da shvatim da ova vizija nije na mestu
i da postoji druga vizija
koja je mnogo važnija
i izuzetno dostupnija.
Moram da kažem, upoznao sam Hedi Šlajfer
pre skoro 20 godina
i postao sam njen veliki obožavalac
i vredni učenik.
I mislim da sam naučio neke stvari od nje.
Odjednom mi je tokom projekta sinulo
da svrha ovih vožnji
u stvari treba da bude
da ove klince izložim
samo jednoj stvari: ljubavi,
ljubavi prema prirodi, prema uzbrdici,
prema nizbrdici,
prema svim izvanrednim bićima
koja su oko nas -
životinjama, biljkama, insektima,
ljubavi i poštovanju
prema ostalim članovima tvog tima,
svog biciklističkog tima,
i što je najvažnije,
ljubavi i poštovanju prema sebi,
što je nešto
što im je veoma nedostajalo.
Zajedno sa klincima i ja sam -
znate, prošli smo svakakva
uzbudljiva iskustva,
i u planinskom biciklizmu
veoma je lako razviti samopouzdanje.
Pogledajte samo ovu sliku.
Uzgred, fotografisao ju je Ran Navok,
tokom jedne od naših zajedničkih vožnji,
ovo je Ein Akev.
Stena iznad Ein Akeva,
bio sam tako pre dve nedelje.
Sa klincima.
Bila je puna vode i plivali smo,
bilo je sjajno.
I tako, otkrio sam da
moram klince da odvedem
na ova veličanstvena mesta
i da s njima podelim ljubav koju ja
i drugi biciklisti imamo prema zemlji.
I zajedno s klincima,
prošao kroz izuzetan preobražaj.
Ja dolazim iz surovog sveta
nauke i visoke tehnologije.
Nekada sam mislio da su razum i logika
i nemilosrdan poriv
jedini načini da se nešto ostvari.
I pre nego što sam s njima radio,
sve što bih radio s njima
ili što bih radio sa sobom,
trebalo je da bude savršeno,
idealno, optimalno,
ali posle nekog vremena rada s njima,
otkrio sam izuzetnu vrlinu empatije
i fleksibilnosti
i sposobnosti da počnem sa nekom vizijom,
pa ako vizija ne uspe, ništa strašno.
Sve što treba je da se igrate,
malo je menjate,
i doći ćete do nečega što pomaže,
što radi.
Trenutno, više osećam
da su ovo moji principi
i ako vam se ne sviđaju,
imam i druge.
(Smeh)
(Aplauz)
Jedan od ovih principa je usredsređenost.
Pre svake vožnje
sedimo zajedno s klincima
i damo im jednu reč
da o njoj razmišljaju tokom vožnje.
Morate im usredsrediti pažnju na nešto
jer se mnogo toga dešava.
To su reči kao timski rad,
izdržljivost
ili komplikovani koncepti
kao preusmeravanje resursa
ili perspektiva, reč koju ne razumeju.
Znate, perspektiva je jedna
od izuzetno važnih strategija u životu,
a ove vožnje vas tome mogu naučiti.
Govorim klincima da,
kada se muče na nekoj uzbrdici
i osećaju da ne mogu više da izdrže,
veoma pomaže da ignorišete
trenutne prepreke
i podignete glavu i pogledate okolo
i vidite kako se oko vas razvija panorama.
To vas bukvalno pogura napred.
O tome je zapravo perspektiva.
Ili možete da se vratite kroz vreme
i shvatite da ste već ranije
osvojili i srtmije planine.
Tako oni razvijaju samopouzdanje.
Daću vam primer kako to funkcioniše.
Početkom februara stojite sa biciklom.
Veoma je hladno
i stojite usred kišnog dana
i pada kiša,
hladno je i jeza vas prolazi
i stojite recimo u Joknamu.
Podignete pogled ka nebu i kroz oblake
vidite manastir na vrhu Muhrake -
tu bi trebalo da se popnete -
i kažete: "Nema šanse da stignem tamo."
A ipak, dva sata kasnije,
vi stojite na krovu ovog manastira
umazani blatom,
krvlju i znojem.
I gledate dole ka Joknamu,
sve je tako malo i sićušno.
I kažete: "Hej, Aleks.
Pogledaj parking sa kog smo krenuli.
Ovolicki je.
Ne verujem da sam uspeo."
I u tome je suština
kad počnete da volite sebe.
Razgovarali smo o posebnim
rečima kojima ih učimo.
I na kraju svake vožnje, sednemo zajedno
i delimo trenutke
u kojima su se te reči tog dana
javljale i imale nekog uticaja.
Ti razgovori mogu biti veoma inspirativni.
U jednom od njih, jedan dečak je rekao:
"Kada smo vozili onom ivicom
koja gleda na Mrtvo More -
govori o ovom ovde mestu -
prisetio sam se onog
dana kad sam napustio
svoje selo u Etiopiji
i otišao zajedno sa svojim bratom.
Hodali smo 120 kilometara
dok nismo stigli do Sudana.
Ovo je bilo prvo mesto
gde smo dobili malo vode i namirnica."
I nastavlja da priča,
a svi ga gledaju kao heroja,
možda po prvi put u njegovom životu.
A on kaže - imam i volontere
koji sa mnom voze,
odrasle, koji sede tamo i slušaju ga.
A on kaže: "A to je bio samo početak
naših patnji
dok nismo završili u Izraelu.
I tek sada", nastavlja on,
"počinjem da shvatam gde se nalazim
i stvarno mi se sviđa."
Zapamtite, kad je on to rekao,
ja sam se ceo naježio,
jer je to rekao gledajući planinu Moab
u pozadini ovde.
Tu se Jehova spustio
i prešao Jordan
i poveo ljude Izraela u zemlju Kanaana
pre 3000 godina,
u poslednjoj etapi
puta iz Afrike.
Dakle perspektiva
i kontekst i istorija
igraju ključne uloge
u mom načinu planiranja vožnji
sa ovom decom.
Posećujemo Kibuce
koje su napravili
oni koji su preživeli Holokaust.
Istražujemo ruševine
palestinskih sela
i pričamo o tome kako su postale ruševine.
Prolazimo kroz brojne ostatke
jevrejskih naseobina, nabatskih naseobina,
kanaanksih naseobina -
starih tri, četiri, pet hiljada godina.
I kroz ovu tapiseriju,
koja je istorija ove zemlje,
deca stiču ono što je možda najvažnija
vrednost u obrazovanju,
a to je shvatanje da je život složen
i ne postoji crno i belo.
I ceneći kompleksnost
postaju tolerantniji,
a tolerancija vodi nadi.
Vozim sa ovom decom
jednom nedeljno, svakog utorka.
Evo slike od prošlog utorka -
pre manje od nedelju dana -
ovo je Nahalcin, ja sam ostao gore,
rekao sam im da spuste
i napravio ovu fotografiju -
i voziću sa njima i sutra.
Takođe je utorak,
a neki od vas će mi se pridružiti.
Biće to mešana vožnja
maloletnih prestupnika
i TED gostiju.
Biće to jedno izuzetno iskustvo.
Prilikom svake od vožnji uvek na kraju
završim stojeći na nekom
od ovih izuzetnih mesta,
upijajući ovaj predivan pejzaž oko sebe.
I osećam se blagosloveno i srećno
što sam živ,
i da osećam svaki delić mog bolnog tela.
Osećam se blagosloveno i srećno
što sam pre 15 godina
imao hrabrosti da napustim
svoju poziciju na njujorškom univerzitetu
i da se vratim u svoju domovinu
gde mogu da idem na ove neverovatne vožnje
sa ovom grupom dece u nevolji
koja dolaze iz Etiopije
i Maroka i Rusije.
I osećam se blagosloveno i srećno
da svake nedelje, svakog utorka
i ustvari i svakog petka,
iznova slavim
u srži svojih kostiju,
samu suštinu života na ivici u Izraelu.
Hvala vam.
(Aplauz)