Jako sam zahvalna što mogu jednostavno da živim svoj život i time inspirišem ljude. KAKO ME VIDIŠ INVALIDITET Imam povredu kičmene moždine. Kada bih videla ljude kako prolaze u kolicima, mislila sam “Znači, ovako ću izgledati”. Mislim da sam oduvek znala da sam drugačija. Znala sam da druga deca mogu da čuju, a ja ne mogu. Rođena sam paralizovana. Rodila sam se sa spinom bifidom tako da sam ceo život paralizovana i to je jedini život koji znam. Zato sam morala da naučim da prihvatim da sam drugačija. Moja najveća nesigurnost su moje noge, pa sam odlučila – hej, ako mi je to najveća nesigurnost, pokrenuću liniju farmerki I sve fotografije se odnose na moje farmerke na moje noge i noge drugih ljudi. I tako sam shvatila da je u redu biti drugačiji, jer ti se ceo svet promeni kada to prihvatiš. Ljudi obično... oni često ne znaju kako da reaguju na mene. Pa kao... ja se malo našalim, “Hej, smiri se, u redu je. Biću okej.” Dešavalo mi se da se ljudi ponašaju kao da zapravo nisam tu i da me tretiraju kao da ne žele da imaju išta sa mnom. Verovatno su bili uplašeni i nisu umeli da reaguju drugačije. Jedna od omiljenih stvari mi je kada sam na javnom mestu i sa mnom su sve moje drugarice koje su sve u kolicima i koje su sve prelepe i mi bukvalno obožavamo da vidimo kako se ljudi okreću za nama. Društvo ne povezuje invaliditet i atraktivnost. Mi smo prelepi ljudi. Svako je lep na svoj način ali mi možemo da imamo stila, možemo biti prekrasni, i divni, i sjajni, kao što volim da kažem jer, da, mislim za sebe da sam sjajna. Biti plesačica... znate – jednom plesačica, uvek plesačica. Nisam prestala, izlazila bih u klubove, ušla u svoj element, i bila sam iznenađena kako su mi momci prilazili i govorili mi “Hej, ti si hot”. Ne bi rekli “I dalje si hot”, rekli bi “Hot si”. Postoji crno i belo, postoji loše i dobro. Dokle god se fokusramo na dobro, deluje da se ono što je loše polako topi. Imaš samo jedan život i moraš se njime ponositi. Hoćete da vam malo pokažem kako se igra? Šta?