Misliš da mi je stalo do ove haljine?!
Nekada vas neki ljudi toliko povrijede...
Ne razumiješ ti ništa!
...da čak u potpunosti prestanete osjećati bol.
Dok se ponovno dogodi nešto što vas 'vrati na staro'...
...i opet sve proživite ispočetka.
Svaku riječ.
Svaku uvredu.
Svaki trenutak.
Kako da uopće objasnim kroz što prolazim?
Možete me ispitivati, slušati moju ispovijest...
...ali, ne možete shvatiti, osjetiti, biti u potpunosti na mom mjestu.
Nećete se sjećati moje priče.
Niste proživjeli ono što sam ja doživjela.
Niste vidjeli ono što sam ja vidjela.
Prošlost je ostavila trag, oblikovala i definirala me kakva sam sada.
Neshvaćena,
nikada duboko saslušana,
nepoželjna.
To sam ja.
Ako se to uopće i računa. Više nitko, nego netko.
Uhićeni ste!
Policija!
Lezi na pod!
Čini mi se...
da je ono što me držalo živom zapravo ubilo.
Ne.
Svijet se okrenuo naopačke
i sve je nestalo.
Ništa više nije onako kako bi trebalo biti.
Ispunila me tama.
Sve se više zatvaram u sebe.
Gubi se svaki smisao.
U mojoj glavi ne postoji izlaz.
Zatočena u svojoj patnji.
Izgubljena i ožalošćena.
Ne osjećam da mogu vidjeti svjetlo,
svitanje zore.
Napustili su me osjećaji,
nada.
Kako se usuđuješ brati moje voće?!
Napuštena od svojih snova.
Ono čega me najviše strah: tek slutim najcrnje dane.
Kao da nema kraja ovom užasu.
Ne, ne.
Da.
Sve mi se više čini
kao da je moj cijeli život satkan od noćnih mora...
...nikada veselog i lijepog jutra.
Ponekad se pitaš 'kako, zašto?',
ali opet nastojite sve zaboraviti,
proživjeti,
preživjeti.
Sve drugo se čini potpuno
nevažno u usporedbi sa
željom da se vrati trenutci koji su te nekad činili sretnom osobom.
Npr., poželite opet vidjeti osmijeh na majčinom licu
i čuti njen glas dok vam pjeva vašu omiljenu pjesmu koja
vas je umirila kada se sve činilo u rasulu.
Ili, ako već ne mogu vratiti nju,
da se barem mogu vratiti i pobrinuti za malog brata...
...jer sada znam da me trebao...
...i da je bio posve sam i uplašen.
Tko će mu stisnuti ruku
i šapnuti da će sve biti u redu?
Hoće li meni netko nekada šapnuti te riječi?
Zoe!
Drago mi je da te vidim.
Jesi spremna za preseljenje?
Znam da sam nemoćna, ovisna o drugima,
očajna, ali što se dogodi da osobe
koje trebaš postanu prijetnja tvom opstanku?
Slušala sam beskonačna obećanja...
...i sva su zvučala jednako.
Čak i ako dozvoliš da se u tebi probudi nada,
shvatiš da si izrađen.
Sunce svejedno izlazi svakog jutra,
ali znate li gdje?
Svakog puta na drugom mjestu.
Teško je pronaći istok kad se vrtite u krug...
...ali, barem znate da ipak izlazi. Negdje.
U tome sam našla neki oslonac, tračak snage.
Polako su se počela smjenjivati godišnja doba...
...i rodila se opet nada da će možda ovog
puta sve biti drugačije.
Da budem na čvrstom tlu.
Mali pupoljci nade kao utjeha.
Dopuštaš si da povjeruješ u 'novi život'.
Hej! Dođi, imam nešto
za tebe.
Gle, poklon.
Misliš da mi je stalo do ove haljine?
Ne razumiješ ti ništa...
je li tako?
Ne razumiješ ti ništa...
Želim da mi netko kaže
da će sve biti u redu.
- Kunem ti se Bogom, ako me dirneš samo još jednom, - Oprosti, oprosti.
Ubit ću te.
Dopusti da ti pomognem.
Ne diraj me!
Možda jednog dana...
Mrzim te!
...ću se osjećati normalno.
Mrzim te!
Da ću osjetiti kako nisam sama.
Da ću imati majku koja će mi pružiti zagrljaj,
biti snažna za mene,
jer ja možda ne budem imala dovoljno snage da sve izdržim.
Zdravo, da.
Zovem kako bih (šaptanje)
Hvala vam mnogo.
Hvala.
O.K.
Moja prošlost, ova moja priča...
...nisu moja krivica.
Nisam ja kriva za to.
To ne treba definirati moju budućnost.
Ja sam osoba koju se može voljeti.
Vrijedim.
A onaj tračak nade i svjetla...čini razliku.
Tračci koji mi daju nadu
da će i meni jednom biti lijepo.