Odrastao sam sa roditeljima koji su radili i čiji se rasporedi često ne bi uskladili, pa smo brat i ja provodili popodneva i duge letnje dane u kući moje babe i dede. Ovo je mesto gde biste se postarali da stvari vratite gde im je mesto i da ne ostavljate predmete na podu. Ne zato što su baba i deda bili strogi. Moja baka, Džozi, bila je slepa. Ako bismo poremetili raspored i ne bismo vratili stvari na svoje mesto, to je moglo da izazove zbunjenost, frustracije, pa čak i fizičke povrede. Sećam se da sam kao dete pokušavao da shvatim kako bi bilo orijentisati se u prostoru bez čula vida. Čvrsto bih zatvorio oči i pokušao bih da se setim kako izgleda dnevna soba babe i dede - hodao bih sa ručicama ispruženim napred - dok ne bih naleteo na stolicu, pa onda na lampu, pa na zid. U tom trenutku sam počeo da joj se divim. U prilikama kada bismo brat i ja provodili čitav dan u kući kod babe i dede, doneli bismo svoje video-kasete, znate ono što je postojalo pre DVD-a i usluga striminga. Na mnogim, ako ne i na svim tim kasetama bili su Diznijevi filmovi - bili smo američka deca kasnih '80-ih i ranih '90-ih. Sedeli bismo na jarko crvenom tepihu i zurili u njihov veliki televizor smešten na još većoj vitrini. U pauzama od pripremanja obroka, baka bi došla, sela bi u naslonjaču i rekla bi: „Ispričaj mi vaše priče“, misleći pod time na akciju koja se odvijala na ekranu. Aladin nam je bio jedan od omiljenih u kojem smo zajedno uživali. Opisao bih pustinjski pejzaž, odeću na likovima, izraze na licima. Sećam se njenog osmeha dok sam opisivao „vrli novi svet“ i let na ćilimu kroz oblake. Želeo sam da se oseća uključeno, da bude deo onoga što smo gledali. A te misli su bile reakcija na moja osećanja empatije. Imao sam jedinstveno detinjstvo u kome sam učio o empatiji kroz odnos sa svojom bakom, kroz naše gledanje Diznijevih filmova. Znam da nemaju svi takvo iskustvo. Ali verujem da je važno i ključno da našoj deci obezbedimo mogućnosti da imaju odnose koji neguju empatijsku povezanost. Kao kratka napomena, znam da reč empatija povlači sa sobom svoj teret. Možda se u vašim krugovima toliko razbacuje tom rečju da vam je postalo muka od nje ili je sasvim izgubila svoje značenje. Ili ste možda čuli da je empatija „meka veština“ koju treba razmenjivati sa učenicima. Čvrsto stojim iza toga da kod nje nema ničeg „mekog“ ili gnjecavog. Zapravo je brušenje ove veštine od najveće važnosti dok učimo šta znači biti ljudsko biće. Ja sam nastavnik likovnog u osnovnoj školi. Podučavam svoje đake o umetnicima, kulturi i svrsishodnom korišćenju umetničkih materijala. Ali takođe smatram da je moja uloga da ih uključim u razgovore o građanskom vaspitanju, a naročito o empatiji. Koliko često definišemo empatiju našoj deci na ranim uzrastima? Razmislite o tome. Često biste upotrebili frazu „staviti se na nečije mesto“. Naravno da to funkcioniše kao metafora, ali hteo bih da uđete u um jednog predškolca. Predškolac bi možda rekao: „Zašto se stavljam na nečije mesto?“ To je za njih čudno; oni ne razumeju jezik koji koristimo za ovu vrlo važnu temu. Čak je i pojednostavljenu definiciju poput „razumevanja i učestvovanja u osećanjima drugih“ vrlo teško internalizovati na uzrastu od pet godina. Stoga su nužni vrlo svrsishodni razgovori o praktičnim, vidljivim ponašanjima. Kako pokazujem empatiju u učionici, u parku prema svojim prijateljima, prema svojoj baki, prema nekome ko izgleda drugačije od mene, prema nekome ko se ponaša drugačije od mene? Pre godinu dana sam sedeo u školi sa svojim kolegama i razgovarali smo o građanskom obrazovanju. Razvijali smo školski program i vrteli smo se ukrug oko definicija i objašnjenja. A zatim je jedne letnje noći sinulo nama koji smo bili u prostoriji - shvatili smo činjenicu da se izvor empatije nalazi u svesnosti. „Svesnost: primećivanje onoga što se dešava u vama i oko vas, tako da možete izabrati.“ Možete imati reakciju, empatijsku reakciju. Ali najpre moramo imati svesnost o sebi samima. Ja sam u svojoj porodici zadužen za kupovanje namirnica. Uzmem spisak i uživam u uzbuđenju potrage dok pokušavam da ostanem ispod planiranog iznosa, što mi uglavnom uspeva. Jedne nedelje su me obavestili da su nam potrebne nove salvete. Naišao sam na ove divne, ilustrovane. To su salvete za razgovor. Baš smo se zabavili sa njima dok su svi za stolom išli redom. Svake noći bismo krenuli redom tokom večere i odgovarali na njih, zabavili bismo se i zajedno se smejali. To me je navelo na razmišljanje o vrlo smislenoj prilici za učenje koju sam imao sa svojom porodicom. Tako sam pomislio da često kažemo kada govorimo o svojim osećanjima - „srećan sam“, „tužan sam“ - ali da li provodimo vreme razgovarajući o tome zašto se tako osećamo? Tako sam razvio naviku da pitam svoju ćerku od pet godina kako je bilo u školi na sledeći način. Kažem: „Ispričaj mi u kom delu dana si bila ponosna. Ispričaj mi u kom delu dana si se iznervirala. Ispričaj mi u kom delu dana si bila baš uzbuđena.“ Tokom različitih noći bih pitao za različite emocije, različita osećanja. Omiljeno mi je: „Ispričaj mi u kom delu dana si se toliko smejala da si pala na pod.“ Takođe se postaram da joj, kao odrasla osoba, ispričam da sam i ja tih dana imao trenutke kada sam bio uplašen, trenutke kada sam bio ponosan i definitivno trenutke kada sam se smejao toliko da sam pao na pod. Ali, vidite, ona brzo kapira. Baš brzo kapira. Jednog dana sam rekao: „Ispričaj mi u kom delu dana si bila tužna.“ Rekla je: „Pa, ja nisam bila tužna, ali moja drugarica Eli je bila tužna kad nije mogla da se igra magnetskim figurama.“ Vidite, uočeno ponašanje i osećanja drugih postali su deo njenog bića kao osobe i kao prijatelja. Sve nas to dovodi do sticanja svesnosti o drugima. Predavao sam lekciju o arhitekturi kada je uragan Harvi pogodio Hjuston. Bilo je to pred četvrtacima, i nekoliko četvrtaka je došlo na čas sa pitanjima o tome kako će ova prirodna katastrofa uticati na građevine u gradu. Postavljali su ta pitanja, naveli nas na druge razgovore i uskoro smo razgovarali o tome kako će elementi uticati na živote ljudi tamo. Uskoro se čitav razred uključio u razgovor, a ja sam sedeo i slušao, dok sam posmatrao kako prelaze na priču o učionici za likovno učenika u Hjustonu, gledao sam kako skoro da vide sebe na tom mestu, da bi zatim počeli da vode razgovor o tome šta bi se desilo sa umetničkim priborom, sa nameštajem i svim umetničkim radovima u koje su uložili vreme. Dok sam slušao, hteo sam da im pružim još jednu priliku, način da umetnički obrade misli i osećanja koja su imali. Zato sam ih upoznao sa dva umetnika koji prekrivaju predmete, prostorije i kuće tufnama. Ovi umetnici govore o našem jedinstvu, o traumi, o zajednici. Kao rezultat, napravili smo ovu strukturu od metar i po u obliku kuće. Ovde ima još mnogo čega pored razigranih tufnica - svaka od tufni predstavlja umetnički materijal koji su četvrtaci donirali školi u Hjustonu. Vidite, to nisu bili zdravstvene zalihe ni hrana, već umetnički pribori. To je za njih postalo vrlo stvarno. Predstava o tome da je naša prostorija, naša učionica za likovno, bezbedno mesto na kome mogu da uče o sebi, o zajednici, o svetu, a sve to vreme se zabavljaju. A zamisao o tome da postoje deca u Hjustonu koja možda propuštaju takvu priliku zaista je ostavila utisak na njih. Za njih je postala stvarna. Te misli, ta osećanja empatije dovela su do praktičnog ispoljavanja... Njihova svesnost je dovela do praktičnog ispoljavanja. Više ne sedim na podu ispred bake dok gledam Diznijeve filmove. Ti dani su odavno prošli. Sada sedim na podu pored svoje ćerke od pet godina, takođe po imenu Džozi. Gledamo kako Aladin i Jasmin poleću na čarobnom ćilimu. Tu je trenutak kada se ćilim naglo zaleti nadole, a princeza Jasmin se zgrči u strahu, prekrivajući oči rukama. Dok ona to radi na ekranu, isto radi i moja petogodišnja ćerka. Ona saoseća sa ovom animiranom princezom, oseća strah zajedno sa njom. Ali tada Aladin reaguje na Jasmin i kaže: „Ne smeš da zatvaraš oči“ i sklanja joj ruke sa lica, otvarajući joj oči za iskustva oko nje. I dok to radi, isto radim i ja sa svojom petogodišnjom ćerkom. Sklanjam joj prste sa lica. Otvorimo oči naše dece za svet koji ih okružuje da bismo ih uključili u prilike, misli, akcije i odnose koji im omogućavaju ne samo da „se stave na tuđe mesto“, već i da žive život u kojima više uzimaju u obzir druge nego sebe. Hvala.