Većina nas u životu trudi se biti što boljima u svemu što činimo, bio to posao, obitelj, škola, ili bilo što drugo. I ja sam takav. Dajem sve od sebe. No, prije nekog vremena, shvatio sam da baš i ne napredujem u područjima do kojih mi je najviše stalo, bilo kao suprug ili prijatelj, kao profesionalac ili suradnik i nisam se baš poboljšavao u svemu tome, iako sam provodio mnogo vremena marljivo radeći. Iz razgovora i istraživanja shvatio sam da je ovo stagniranje, unatoč marljivom radu, prilično uobičajeno. Zato želim s vama podijeliti neka shvaćanja zašto je to tako i kako to možemo promijeniti. Naučio sam da najučinkovitiji ljudi i timovi iz bilo kojeg područja, čine nešto što možemo oponašati. Kroz život naizmjenično idu unutar dvije zone: zone učenja i zone izvedbe. U zoni učenja smo kada želimo napredovati. Tada poduzimamo aktivnosti osmišljene za napredovanje, usredotočeni na ono što još nismo usavršili, što znači da trebamo očekivati pogreške, znajući da ćemo naučiti iz njih. To se jako razlikuje od onoga što radimo u zoni izvedbe, gdje je naš cilj biti što bolji, izvršiti. Tada smo usredotočeni na ono što smo već svladali i nastojimo što manje griješiti. Oba područja trebala bi biti dio naših života, no jasnoća o tome što želimo biti u tim područjima, koji su nam ciljevi i očekivanja, pomaže nam da budemo učinkovitiji i da napredujemo. U zoni izvedbe postižemo najbolju moguću trenutnu izvedbu, dok u zoni učenja najviše rastemo i pripremamo buduća postignuća. Mnogi od nas ne ostvaruju značajno poboljšanje, unatoč marljivom radu, jer gotovo sve vrijeme provode u zoni izvedbe. To otežava naš rast i, ironično, našu izvedbu, dugoročno gledano. Kako izgleda zona učenja? Na primjer, Demosten, politički vođa, najveći govornik i odvjetnik u antičkoj Grčkoj. Kako bi postao uspješan, nije provodio sve vrijeme samo kao govornik ili odvjetnik, što je njegova zona izvedbe. Bavio se i aktivnostima koje su mu omogućile napredovanje. Naravno, puno je učio. Proučavao je pravo i filozofiju uz vodstvo mentora, no, shvaćao je da kao odvjetnik mora znati uvjeravati ljude pa je proučavao i velike govore te glumu. Kako bi se riješio čudne navike nesvjesnog podizanja ramena, vježbao je govore pred zrcalom, dok je sa stropa visio mač te ako bi podigao rame, ozlijedio bi se. (Smijeh) Kako bi govorio jasnije unatoč zamuckivanju, svoje je govore vježbao imajući kamenje u ustima. Izgradio je podzemnu sobu gdje je mogao vježbati bez prekida i ometanja drugih ljudi. Budući da su sudovi tada bili vrlo bučni, vježbao je pored oceana, nadglasavajući huku valova. Njegove su aktivnosti u zoni učenja bile jako različite od njegovih aktivnosti na sudu, njegovoj zoni izvedbe. U zoni učenja, činio je ono što dr. Ericsson naziva promišljenom vježbom. To uključuje razlamanje sposobnosti u sastavne vještine, pri čemu je jasno koju podvještinu nastojimo poboljšati, kao što je održavanje ramena u ravnini, usredotočivši se na visoku razinu izazova izvan naše sigurne zone, malo iznad onoga što trenutno možemo, koristeći česte povratne informacije uz ponavljanje i prilagodbe te po mogućnosti, uz vodstvo stručnog mentora, jer su aktivnosti osmišljene za napredak posebne za svako područje, a veliki učitelji i mentori znaju koje su to aktivnosti i mogu nam dati stručne savjete. Ovakva vježba u zoni učenja vodi značajnom poboljšanju, ne samo vremenu provedenom na izvođenju zadatka. Istraživanje pokazuje da nakon prvih nekoliko godina rada u nekoj profesiji, izvedba obično stagnira. Ovo se pokazalo istinitim u podučavanju, općoj medicini, pružanju njege i drugim područjima, a događa se jer, kada pomislimo da smo postali dovoljno dobri, da zadovoljavamo, prestanemo provoditi vrijeme u zoni učenja. Sve vrijeme usredotočeni smo samo na posao, izvođenje, što i nije sjajan način za razvoj. No, ljudi koji nastavljaju provoditi vrijeme u zoni učenja uvijek se usavršavaju. Najbolji prodavači barem jednom tjedno provode aktivnosti s ciljem usavršavanja. Čitaju kako bi proširili znanje, savjetuju se s kolegama ili stručnjacima, isprobavaju nove strategije, daju povratnu informaciju. Najbolji šahisti ne provode puno vremena igrajući šah, što bi bila njihova zona izvedbe, već pokušavajući predvidjeti poteze velikih majstora i analizirajući ih. Svatko od nas vjerojatno je proveo brojne sate tipkajući na računalu, ne poboljšavajući brzinu, no kada bismo svaki dan proveli 10 do 20 minuta, potpuno usredotočeni na to da tipkamo 10 do 20 posto brže nego što trenutno tipkamo, poboljšali bismo brzinu, posebno ako uočimo kakve pogreške činimo i uvježbamo tipkanje tih riječi. To je promišljeno vježbanje. U kojim drugim dijelovima života, do kojih nam je možda i više stalo, marljivo radimo, ali se baš ne poboljšavamo, jer smo uvijek u zoni izvedbe? No, to ne znači da zona izvedbe nije važna. Itekako jest. Kada sam trebao operaciju koljena, nisam rekao kirurgu: "Kopaj po tome i usredotoči se na ono što ne znaš." (Smijeh) "Učit ćemo iz tvojih pogrešaka!" Potražio sam kirurga za kojeg sam mislio da to može dobro odraditi i želio sam da to dobro odradi. Kada smo u zoni izvedbe, odrađujemo sve najbolje što možemo. To može biti motivirajuće i omogućuje nam identificirati na što se sljedeće moramo usredotočiti, kada se vratimo u zonu učenja. Dakle, put do odlične izvedbe temelji se na tome da smo naizmjenično u zoni učenja i zoni izvedbe, svjesnom nadograđujući vještine u zoni učenja i primjenjujući te vještine u zoni izvedbe. Kada je Beyoncé na turneji, tijekom koncerta, ona je u zoni izvedbe, no, svake noći kada se vrati u hotelsku sobu, ona se vrati u svoju zonu učenja. Pogleda snimku nastupa koji je upravo završio. Identificira područja koja treba poboljšati, za sebe, svoje plesače i snimatelje. I sljedećeg jutra, svi dobiju stranice bilješki o potrebnim prilagodbama, na kojima rade tijekom dana prije sljedećeg nastupa. To je spirala do sve boljih sposobnosti, no, moramo znati kada učiti, a kada izvoditi i dok želimo raditi na oba aspekta, što više vremena provedemo u zoni učenja, to ćemo više napredovati. Kako provesti više vremena u zoni učenja? Prvo, moramo vjerovati i razumjeti da se možemo poboljšati, to je mentalni sklop rasta. Drugo, moramo željeti poboljšati se u određenoj vještini, ona mora imati svrhu koja nam je važna, jer u to ulažemo vrijeme i trud. Treće, moramo imati predodžbu kako se poboljšati, što učiniti kako bismo bili bolji, ne kako sam ja vježbao sviranje gitare kao tinejdžer, uvijek iznova svirajući pjesme, već promišljenim vježbanjem. I četvrto, moramo biti u položaju u kojem su ulozi mali, jer ako očekujemo pogreške, posljedice tih pogrešaka ne smiju biti ogromnih razmjera niti čak previše značajne. Akrobat na žici ne vježba nove trikove bez sigurnosne mreže, kao što ni sportaš ne bi prvi puta isprobao novi potez tijekom utakmice prvenstva. Jedan razlog zašto u životu toliko vremena provedemo u zoni izvedbe, je što su u našim okruženjima ulozi često nepotrebno visoki. Jedni drugima namećemo društvene rizike, čak i u školama koje bi trebale biti usmjerene na učenje i pritom ne mislim na standardizirane testove. Mislim da svake minute, svakoga dana, mnogi učenici, počevši od osnovnih škola sve do fakulteta osjećaju da će ih drugi smatrati manje vrijednima ako pogriješe. Nije ni čudo da su uvijek pod stresom i ne riskiraju koliko bi trebali za učenje. No, uče da su pogreške nepoželjne, nenamjerno, kada učitelji ili roditelji žele čuti samo točne odgovore i odbijaju pogreške umjesto da ih pozdrave i prouče, kako bi iz njih učili, ili kada tražimo precizne odgovore, umjesto poticanja istraživačkog razmišljanja iz kojeg svi možemo učiti. Kada se ocjenjuje svaka zadaća ili rad učenika i kad se sve računa za zaključnu ocjenu, umjesto da se iskoristi za vježbu, greške, povratne informacije i reviziju, mi im šaljemo poruku da je škola zona izvedbe. Isto vrijedi i za naša radna mjesta. U tvrtkama koje savjetujem svjedočim njegovanju kulture savršene izvedbe, kakvu rukovodeći potiču zbog dobrih rezultata. No, zbog toga zaposlenici ostaju na onome što znaju i ne isprobavaju novo pa tvrtke teško dolaze do inovacija i poboljšanja te zaostaju. Možemo stvoriti više prostora za rast, započinjući razgovore jedni s drugima o tome kada želimo biti u kojoj zoni. U čemo želimo napredovati i kako? Kada želimo raditi na izvedbi uz minimalne pogreške? Tako nam postane jasno što je uspjeh, kada i kako najbolje podržati jedni druge. No, što ako smo stalno u stanju u kojem su ulozi visoki i ne osjećamo da već možemo započeti takve razgovore? Tada su nam kao pojedincima na raspolaganju tri opcije. Prvo, možemo stvoriti otoke na kojima su ulozi mali, u moru visokih uloga. To su mjesta gdje pogreške nemaju teške posljedice. Na primjer, možemo pronaći mentora ili kolegu kojem vjerujemo, s kim možemo razmijeniti ideje ili otvoreno razgovarati, ili igrati igru uloga. Tijekom projekata možemo tražiti sastanke radi povratnih informacija. Ili možemo odvojiti vrijeme za čitanje, gledanje snimaka ili online tečajeve. To su samo neki primjeri. Drugo, možemo raditi i izvršavati kako se od nas očekuje, ali potom razmišljati o tome što bismo mogli popraviti, kao što to čini Beyoncé, možemo promatrati i oponašati stručnjake. Opažanje, promišljanje i prilagodba pripadaju zoni učenja. Naposljetku, možemo preuzeti vodstvo i sniziti uloge za druge otkrivajući im u čemu želimo poboljšanje, postavljanjem pitanja o onome što ne znamo, traženjem povratne informacije, dijeljenjem svojih pogrešaka te svega što smo iz njih naučili, kako bi i drugi znali da mogu učiniti isto. Pravo samopouzdanje pokazujemo kada smo sami primjer za proces učenja. Što ako, umjesto da živimo radeći, radeći, radeći, izvršavajući, izvršavajući, izvršavajući, više vremena provedemo istraživajući, pitajući, slušajući, isprobavajući, promišljajući, težeći i postajući? Što ako bi svatko od nas uvijek imao nešto što nastoji poboljšati? Što kada bismo stvorili više otoka i voda, gdje su ulozi mali? I što ako bismo razjasnili sebi i svojim suradnicima, kada treba biti usmjeren na učenje, a kada na izvedbu, kako bi naš trud bio dosljedniji, naš napredak stalan, a naši najbolji rezultati još bolji? Hvala vam.