Imam pitanje. Može li računalo pisati poeziju? To je provokativno pitanje. Razmislite minutu i odjednom imate hrpu drugih pitanja, kao: Što je računalo? Što je poezija? Što je kreativnost? Ali to su pitanja kojima ljudi posvete cijeli život u potrazi za odgovorom, a ne samo jedan TED Talk. Pa ćemo morati promijeniti pristup. Dakle, ovdje imamo dvije pjesme. Jednu je napisalo ljudsko biće, a drugu je napisalo računalo. Pitam vas koja je koja. Pokušajte: Pjesma 1: Mušice/tvoju igru ljetnu,/ moja slijepa ruka/smetnu. Jesam li/muha kao ti?/ Ili smo oboje/ljudi mi? Pjesma 2: Osjećamo/aktivist kroz tvog života/jutro/ Zastaje da vidi, papa mrzim to/Ne svu noć da počne jedno/veliko inače (...) U redu, vrijeme je isteklo. Dignite ruku ako mislite da je pjesmu 1 napisalo ljudsko biće. Ok, većina vas. Dignite ruku ako mislite da je pjesmu 2 napisalo ljudsko biće. Vrlo hrabar izbor, jer je prvu pjesmu napisao pjesnik William Blake. Drugu je napisao algoritam koji je uzeo sav jezik iz mojeg jednodnevog Facebook feeda i algoritmički ga ponovno generirao prema metodama koje ću malo kasnije opisati. Pokušajmo s još jednim testom. Ponovno, nemate mnogo vremena za čitanje pa samo vjerujte instinktu. Pjesma 1: Lav riče i pas laje. Zanimljivo je/i fascinantno da ptica leti i ne/riče niti laje. Očaravajuće priče o životinjama su u mojim snovima i pjevat ću o svima ako ne/budem iscrpljen ili umoran. Pjesma 2: Oh! klokani, šljokice, čokoladne sode! Prelijepa si! Biseri,/harmonike, žižule, aspirini! Sve/o čemu su uvijek pričali (...) Ok, vrijeme je isteklo. Dakle, ako mislite da je prvu pjesmu napisalo ljudsko biće, dignite ruku. Ok. A ako mislite da je drugu pjesmu napisalo ljudsko biće, dignite ruku. Sada je omjer više-manje pola-pola. To je bilo mnogo teže. Odgovor je, prvu pjesmu generirao je algoritam zvan RACTER, koji je stvoren u 1970-ima, a drugu je napisao tip zvan Franck O'Hara, koji je jedan od meni najdražih ljudskih pjesnika. (Smijeh) Ono što smo ovdje izveli je Turingov test za poeziju. Turingov test je prvi put predložio ovaj tip, Alan Turing, u 1950-ima kao odgovor na pitanje mogu li računala razmišljati? Alan Turing je vjerovao da ako računalo može pismeno komunicirati s ljudskim bićem tako spretno da ljudsko biće ne bi moglo procijeniti priča li s računalom ili s drugim ljudskim bićem, tada bi se za računalo moglo reći da je inteligentno. Godine 2013. moj prijatelj Benjamin Laird i ja stvorili smo online Turingov test za poeziju. Zove se "Bot or not" i možete otići i sami ga isprobati. Ali svodi se na igru koju smo upravo igrali. Dana vam je pjesma, ne znate je li ju napisalo ljudsko biće ili računalo i morate pogoditi. Tisuće ljudi su isprobale ovaj test online, pa imamo rezultate. A što kažu rezultati? Turing je rekao da, ako računalo može zavarati ljudsko biće da misli da priča s drugim ljudskim bićem 30 % vremena, računalo prolazi Turingov test inteligencije. Imamo pjesme u našoj bazi koje su zavarale 65 % ljudskih čitatelja, koji su mislili da su ih napisala ljudska bića. Dakle, mislim da imamo odgovor na naše pitanje. Prema logici Turingova testa, može li računalo pisati poeziju? Pa, da, apsolutno može. Ali ako osjećate blagu neugodu zbog ovog odgovora, to je u redu. Ako instinktivno reagirate na njega, i to je u redu, jer to nije kraj priče. Odigrajmo treći i posljednji test. Ponovno ćete morati pročitati i reći mi koje je ljudsko. Pjesma 1: Crvene zastave razlog za ljupke zastave/I vrpce. Vrpce zastavi/i tkanine za nošenje/ Razlozi za nošenje tkanina. (...) Pjesma 2: Ranjeni jelen skače najviše/ Čuh sunovrat Čuh zastavu da-nas/ Čuh lovca kako kaže;/ Da to tek je zanos smrti/ A onda uzde otkažu (...) Ok, vrijeme je isteklo. Dignite ruke ako mislite da je pjesmu 1 napisalo ljudsko biće. Dignite ruke ako mislite da je pjesmu 2 napisalo ljudsko biće. Vau, to je puno više ljudi. Pa, iznenadit će vas da je pjesmu 1 napisala vrlo ljudska pjesnikinja Gertrude Stein. A pjesmu 2 je generirao algoritam zvan RKCP. Prije nego nastavim, dajte da ukratko opišem kako RKCP radi. Dakle, RKCP je algoritam koji je dizajnirao Ray Kurzweil, direktor inženjeringa u Googleu i veliki pobornik umjetne inteligencije. Dakle, date RKCP-u izvorni tekst, on analizira izvorni tekst kako bi shvatio kako tekst koristi jezik, i onda ponovno generira jezik koji oponaša izvorni tekst. Za pjesmu koju smo upravo vidjeli, pjesmu 2, onu za koju ste svi mislili da je ljudska, nahranili smo ga hrpom pjesama pjesnikinje Emily Dickinson, RKCP je vidio kako ona koristi jezik, naučio model i regenerirao model koristeći iste strukture. Ali ono što morate znati o RKCP-u je da ne zna značenja riječi koje koristi. Jezik je samo sirovi materijal, može biti kineski, švedski, može biti jezik vašeg jednodnevnog Facebook feeda. To je samo sirovi materijal. A unatoč tome, može stvoriti pjesmu koja se čini ljudskijom od pjesme Gertrude Stein, a Gertrude Stein je ljudsko biće. Dakle, ono što smo ovdje napravili je više-manje obrnuti Turingov test. Gertrude Stein, ljudsko biće, sposobna je napisati pjesmu koja zavara većinu ljudi da misle da je pjesmu napisalo računalo. Stoga, prema logici obrnutog Turingova testa, Gertrude Stein je računalo. (Smijeh) Jeste li zbunjeni? Mislim da je to u redu. Dosad smo imali ljude koji pišu kao ljudi, računala koja pišu kao računala, računala koja pišu kao ljudi, ali imamo i, što možda najviše zbunjuje, ljude koji pišu kao računala. Što možemo zaključiti? Trebamo li misliti da je William Blake nekako više ljudsko biće od Gertrude Stein? Ili da je Gertrude Stein više računalo od Williama Blakea? (Smijeh) To su pitanja koja postavljam samom sebi već dvije godine, i još uvijek nemam nikakav odgovor. Ali imam nekoliko uvida o našoj vezi s tehnologijom. Prvi uvid je da, iz nekog razloga, poeziju asociramo s ljudskošću. Pa kad pitamo može li računalo pisati poeziju, također pitamo i što znači biti ljudsko biće i gdje ljudskost prestaje? Kako da kažemo tko ili što treba pripadati kategoriji ljudskog? Vjerujem da je ovo jedno od temeljnih filozofskih pitanja na koje se ne može odgovoriti s da ili ne, kao na Turingov test. Vjerujem i da je Alan Turing to shvaćao i da je osmislio test 1950. kao filozofsku provokaciju. Stoga je moj drugi uvid da, kad rješavamo Turingov test za poeziju, zapravo ne testiramo sposobnost računala, jer su algoritmi za generiranje poezije prilično jednostavni i postoje više-manje od 1950-ih. Ono što zapravo radimo s Turingovim testom za poeziju jest skupljanje mišljenja o tome što to znači biti ljudsko biće. Shvatio sam da, to smo vidjeli ranije, kažemo da je William Blake ljudskiji od Gertrude Stein. Naravno, to ne znači da je William Blake stvarno bio ljudskiji, ili da je Gertrude Stein bila više računalo. To naprosto znači da je kategorija ljudskog bića nestabilna. To me navelo da shvatim da ljudskost nije jasna, neporeciva činjenica. Radije, to je nešto što gradimo svojim mišljenjima, nešto što se tijekom vremena mijenja. Moj posljednji uvid je da računala više-manje funkcioniraju kao ogledalo koje odražava ideju ljudskog bića koju im pokažemo. Ako im pokažemo Emily Dickinson, odraze Emily Dickinson. Ako im pokažemo Williama Blakea, to nam i odraze. Ako im pokažemo Gertrude Stein, dobijemo natrag Gertrude Stein. Više od bilo koje druge tehnologije, računalo je zrcalo koje odražava koju god ideju ljudskosti ga naučimo. Siguran sam da su mnogi od vas slušali mnogo o umjetnoj inteligenciji. Većina razgovora svodi se na pitanje možemo li je izgraditi? Možemo li izgraditi inteligentno računalo? Možemo li napraviti kreativno računalo? Čini se da zapravo neprestano pitamo možemo li izgraditi računalo nalik ljudima? Ali upravo smo vidjeli da ljudskost nije znanstvena činjenica, već vječno neuhvatljivi splet ideja koji se mijenja s vremenom. Kad se ubuduće uhvatimo u koštac s idejama o umjetnoj inteligenciji, ne trebamo se pitati samo možemo li mi to izgraditi. Trebamo se zapitati i koju ideju ljudskosti želimo da odražava? To je u biti filozofska ideja, na koju se ne može odgovoriti samo softverom, već koja zahtijeva da se ljudska vrsta zamisli sama nad sobom. Hvala. (Pljesak)