Smatram da je depresija jedna od reči koje su najtragičnije pogrešno shvaćene u čitavom engleskom jeziku. Evo u čemu je problem: depresija ima dva sasvim različita značenja, u zavisnosti od konteksta. Tako, u svakodnevnom razgovoru, kada ljudi kažu da su depresivni, oni koriste reč depresija kao sinonim za tugu. To je normalna ljudska reakcija u susretu sa različitim životnim nedaćama. U tom smislu, svi poznajemo bol depresije. Međutim, u kliničkom kontekstu, depresija označava razornu bolest. Jesam li ga našao? Tu je, u redu. Za razornu bolest. Stručno rečeno, o njoj govorimo kao o velikom depresivnom poremećaju. To je bolest koja lišava ljude okrepljujućeg sna, lišava ih energije, lišava ih fokusiranosti, koncentracije, pamćenja, seksualnog nagona, sposobnosti da dožive životna zadovoljstva. Kod većine osoba, lišava ih sposobnosti da vole, rade i igraju se. Može ih čak i lišiti njihove volje za životom, a reći ću vam zašto. Zato što, kao što znamo, depresija aktivira moždane puteve za bol do te mere da većina klinički depresivnih osoba, ako razgovarate sa njima, i ako spuste štit, reći će vam, kao što su i meni rekli stotine puta - to je patnja. To je agonija. To je mučenje. Mnogi počinju da razmatraju smrt kao dobrodošli način oslobađanja. Depresija je glavni pokretač samoubistava, koja danas odnose preko milion života svake godine širom sveta. Znam o čemu verovatno razmišljate u ovom trenutku: „Čoveče, ovaj govor će biti baš...“ (Smeh) Znate, depresivan. Stoga ću vam dati prijateljski nagoveštaj radnje - nije, zaista nije! Depresija, da, to je podmukao neprijatelj. Ipak, otkrio sam, za svojih 20 godina kliničkih istraživanja i kliničkog rada, da je to neprijatelj koji se može pobediti. To su dobre vesti i to su vesti na koje ću se usredsrediti većim delom večerašnjeg govora. Najpre, još malo loših vesti. Depresija je sada prerasla u globalnu epidemiju. Zapravo, ako pogledamo SAD, danas pronalazimo da će približno jedan od četiri Amerikanca doživeti očajničku, iznurujuću bol depresivne bolesti do svoje 75. godine. Postaje još gore. Izgleda da se stopa depresije povećava iz generacije u generaciju. Dakle, svaka sledeća grupa koja se rodi ima višu stopu depresije od one koja joj prethodi. Sada želim da pogledate ove linije. Imamo četiri različite generacije na ovom grafikonu. Zelena linija sa desne strane, to su najstariji Amerikanci. Do trenutka kada uđu u svoje 60-e i 70-e godine, njihova životna stopa depresije iznosi oko 10%. To je užasno, ali je mnogo niže u odnosu na svaku narednu generaciju. Sada pogledajte liniju zbog koje sam najviše uznemiren; to je ona skroz levo. To su naši najmlađi odrasli Amerikanci. Da li vidite šta se dogodilo? Do svojih srednjih 20-ih godina, već imaju stopu depresije od 25%. Sećate se, govorimo o potencijalno smrtonosnoj, iznurujućoj bolesti. Ako se ne kontroliše, to je bolest koja može da izazove oštećenje mozga. Ukoliko izvršimo ekstrapolaciju te linije, do ulaska u srednje godine, njihova životna stopa depresije već će iznositi preko 50%. Pa šta se, pobogu, dešava? Šta podstiče tu epidemiju? Šta možemo da uradimo po tom pitanju? Šta izaziva depresiju? Pa, sa jedne strane, kada postavimo ovo pitanje, naići ćemo na odgovor koji je zaista komplikovan. Izvršeno je, bukvalno, hiljade i hiljade objavljenih istraživanja koja su otkrila vrtoglavi niz faktora koji su prisutni u nastanku depresije: biološke, psihološke, kulturne, društvene, bihejvioralne. Međutim, ako zakoračimo u ovu složenost, počinjemo da otkrivamo da često postoji zajednička putanja koja se nalazi u njenoj osnovi. Primarni pokretač. Osnovni okidač. Nazivam ga bežanje kao reakcija mozga na stres. Svi znamo za reakciju na stres. Zamišljamo je, verovatno, kao „bori se ili beži“ reakciju u njenom najekstremnijem obliku. Hteo bih da razmislite o toj reakciji, naročito o tome kako se razvila i prilagodila da bi nam bila od koristi. Reakcija „bori se ili beži“ je nastala primarno da bi pomogla našim precima u susretu sa opasnim životinjama ili nekom drugom fizičkom opasnošću. Šta je to zahtevalo? Intenzivnu fizičku aktivnost koja bi trajala nekoliko sekundi, nekoliko minuta, možda nekoliko sati u ekstremnim slučajevima. Ta reakcija imala visoku cenu, ali u redu, ako se time rešavamo onoga što treba. Evo problema. Kod mnogih Amerikanaca, Evropljana i ljudi u čitavom zapadnom svetu reakcija na stres traje nedeljama, mesecima, čak i godinama bez prekida. Kada se to dešava, to je neverovatno toksično za telo i mozak. To ometa nervne puteve u mozgu da koriste neurohemikalije za koje ste čuli, poput dopamina i serotonina, acetilholina, glutamata. Ovo ometanje može direktno dovesti do depresivnog oboljenja. Takođe može oštetiti mozak, ako se vremenom ne kontroliše, naročito u oblastima kao što je hipokampus, koji je uključen u konsolidaciji pamćenja, kao i u frontalnom korteksu. Takođe pokreće reakciju upale kroz čitavo telo i mozak. Evo šta smo saznali o depresiji - mozak pod upalom je depresivni mozak. Ovo je zaista zanimljivo, jer su epidemiolozi otkrili veliki broj, veliku grupu bolesti koje su jako raširene i stvaraju epidemiju širom sveta. Možete videti spisak: arteroskleroza, dijabetes, gojaznost, alergije, astma, mnoge vrsta raka. To su sve upalne bolesti. Sve su to bolesti koje su epidemične u industrijalizovanom savremenom svetu i uglavnom nepostojeće u savremenim urođeničkim grupama. Smatram da treba da dodamo depresiju, kliničku depresiju, ovom spisku. Ona pokazuje sva obeležja oboljenja civilizacije. Znate li šta to znači? To je bolest stila života. Uzmite u obzir iskustvo naroda Kaluli sa visoravni Papua Nove Gvineje. Detaljno ih je izučavao antropolog Edvard Šifelin. Proveo je više od decenije među Kalulima. Jedno od njegovih istraživačkih pitanja bilo je koliko često Kaluli imaju u iskustvu iste vrste mentalnih bolesti koje mi imamo. Svakako da je pronašao neke njihove vrste. Intervjuisao je preko dve hiljade pripadnika Kalulija i detaljno ih ispitivao o njihovom doživljaju kliničke depresije. Znate li šta je otkrio? Jedan neznatni slučaj od 2 000! To im daje stopu kliničke depresije koja je verovatno oko sto puta niža od naše. Reći ću vam zašto smatram da je to vredno zapažanja. Zato što, između ostalog, Kaluli žive stvarno teškim životom. Zaista! Imaju visoku stopu mortaliteta novorođenčadi. Imaju visoku stopu parazitskih infekcija. Imaju visoku stopu nasilne smrti. Ipak, oni ne postaju klinički depresivni! Oni nesumnjivo žale. Ne zatvaraju se u sebe. Šta ih štiti? Stil života. Naime, Kaluli žive stilom života koji je vrlo sličan životu naših predaka tokom čitave epohe pleistocena koja je trajala 1,8 miliona godina. Da li ste znali da se 99,9 procenata ljudskog iskustva i onog pre pojave ljudi odigralo u kontekstu lovaca sakupljača? Šta to znači? Većina uticaja selekcije koja su oblikovala naše genome su iz pleistocena. I dalje smo veoma dobro prilagođeni na takvu vrstu okruženja i takav stil života. Ne kažem da od tada nije bilo promena, jer, naravno, pre 10 do 12 hiljada godina, imali smo otkriće poljoprivrede. Genetska selekcija se u izvesnoj meri odvijala tokom tog perioda. Bila je ne tako značajna. Međutim, šta se desilo pre 200 godina, sa industrijskom revolucijom? Nazvana je „drastična sredinska mutacija“. Sviđa mi se taj termin. Kao da je savremeni američki i zapadni život drastično nepovezan sa svime što je bilo pre toga. Naša sredina je drastično mutirala, ali koliko se ljudski genom promenio tokom poslednjih 200 godina? Nije. Nije se promenio. To je osma generacija. To nije dovoljno vremena. Šta to znači? Postoji temeljno nepodudaranje između gena koje nosimo, tela i mozga koje oni grade i sveta u kome se nalazimo. Izneću ovo pred vas što je bojažljivije moguće. Mi nismo stvoreni, nismo predviđeni za ovo. Nismo predodređeni za sedeći, kućni, društveno izolovani, lišen od sna, prepun brzom hranom, pomahnitali tempo savremenog života. Rezultat? Epidemija depresivne bolesti. Ja sam istraživač depresije. Obučen sam u okviru tradicionalne škole psihoterapije. Obrazovan sam u kontekstu gde sam naučio sve o lekovima protiv depresije. Želim da vam kažem odmah na početku - nisam protiv lekova. Verujem u borbu protiv depresije svim mogućim sredstvima koje imamo. Međutim, znate šta? Ako ovu epidemiju napadamo samo lekovima, nećemo je popraviti. Barem do sada nismo. Koliko mislite da je upotreba antidepresiva porasla poslednjih 20 godina? (Smeh) Da li biste hteli da pogađate? (Nejasni odgovori iz publike) Sviđa mi se ta pretpostavka. Hiljadu i sedamsto posto? Porasla je preko 300%. Znači, blizu ste. (Smeh) Preko 300%! A šta se dogodilo sa stopom depresije u međuvremenu? Nastavila je da raste. Jedan od devetoro Amerikanaca iznad 12 godina trenutno uzima antidepresive. Jedan na svakih devet! Trenutno, jedan na svakih pet, prema nekim procenama, ih je probao u nekom trenutku. Jesmo li razrešili epidemiju? Ne, nismo ni blizu toga. Odgovor je, po mom mišljenju, promena stila života. Videćete iza sebe spisak šest elemenata stila života. Kada smo moj istraživački tim i ja pre sedam godina doživeli ovo otkrovenje, okupili smo se i počeli da pretražujemo literaturu o depresiji, postavljajući pitanje: „Šta to Kaluli rade što ih štiti?“ Konkretno, na osnovu svega što znamo o depresiji. Šta su naši preci radili što ih je štitilo? Ubrzo smo pronašli šest faktora koji su promenili neurohemiju. Šest faktora za koje se zna da su protivdepresivni. Šest faktora koje možemo povratiti i utkati u tkanje našeg svakodnevnog života u sadašnjosti da bismo se zaštitili od ove razorne bolesti. Tako smo osmislili novi program lečenja. Prilično je ambiciozan, priznajem. Da li sam mislio da će delovati? Nisam baš bio siguran. Znate šta? Nisam se obrazovao za psihoterapeuta, kao istraživač intervencija. Bavio sam se osnovama neuronaučne psihopatologije. Ipak, vodila me je strast da vidim da ova epidemija bude poražena. Imao sam strast da lečim osobe koje sam poznavao, koje su sve probale, ali su i dalje bile depresivne. Tako smo se, sa velikom strepnjom, upustili u osmišljanje ovog programa. Rezultati su premašili moje najluđe snove! Postoji šest glavnih elemenata. Preći ću preko njih što brže mogu za ovo vreme koje nam preostaje. Prvo je vežbanje. Vežbanje je dobro za nas. Koliko vas... Da li mogu da vidim ruke? Koliko vas je došlo danas sa znanjem da je vežbanje stvarno dobro za nas? Sve ruke su podignute. E, sad, da li je to promenilo vaše ponašanje? Za neke od vas, jeste. Svi znaju da je vežbanje dobro za nas. Evo u čemu je problem - mnogi imaju teškoća da to primene. Znate šta? Mnogo ljudi ne shvata koliko je vežbanje dobro - upravo ću reći nešto što je možda pomalo kontroverzno, a ne govorim metaforično - vežbanje je lek. Vežbanje je bukvalno lek. Ono menja mozak i telo na blagotvorne načine koji su mnogo snažniji od bilo kojih pilula koje uzimate. Da, to što sam rekao. Snažniji od bilo kojih pilula. U stvari, reći ću nešto još kontroverznije. Ako biste mogli da uzmete neurološke i fiziološke efekte vežbanja i stavite ih u pilulu, sva blagotvorna dejstva neurosignaliziranja u mozgu, dejstva usmerena protiv starenja, sve do nivoa hromozoma u svakoj ćeliji u telu, dejstva poboljšanja mentalne bistrine, smatram, a recite ako mislite da sam lud, mislim da bi ta pilula postala najprodavaniji lek svih vremena. Mislim da bi ljudi platili bilo koju cenu da imaju taj lek. Ipak, postoji problem. Mi ne vežbamo. Ne vežbamo. Centar za kontrolu i prevenciju bolesti nam poručuje da 60% odraslih Amerikanaca ne upražnjava redovno fizičke aktivnosti. Ipak, kada pogledamo grupe lovaca sakupljača, oni provode četiri ili više sati svakodnevno u intenzivnim aktivnostima. Zapravo, izgledaju kao elitni sportisti. Čak i kada su u srednjim godinama, pa i stariji od toga. Evo šta me oduševljava - ako ih pitate, reći će vam da ne vežbaju. Ne vežbaju! Zaista ne vežbaju. Vežbanje bi bilo suludo za njih. Šta oni rade? Oni žive! Žive! Ovde je... (Smeh) Da, znam. I meni se sviđa. Evo jedne prljave tajne posla. Ako ništa drugo ne zapamtite iz ovog govora, hoću da upamtite ovo - vežbanje nije prirodno. Stvoreni smo da budemo fizički aktivni u službi ciljeva prilagođavanja. Nismo stvoreni da vežbamo. Kada stavite laboratorijskog pacova na pokretnu traku i pokrenete je do te tačke da se kreće brže nego što bi to hteo, znate šta će biti, ako to dopustite... Spustiće se na zadnjicu i traka će mu poderati krzno i kožu sa leđa. Tako da nekako oseća naš bol, zar ne? (Smeh) Kada zurite u neku spravu za vežbanje, postoji deo vašeg mozga koji vrišti: „Nemoj to da radiš! Nigde nećeš stići na tome!“ (Smeh) Pa kako da rešimo ovaj problem? Na našem programu lečenja radili smo dve stvari. Učinili smo vežbanje prirodnim i društvenim. Šta je najprirodnija aktivnost na svetu? Šetanje! I pogodite šta? Brzo hodanje, znate kakvo? Kao kad kasnite na autobus, kao da ćete možda propustiti avion. Takva vrsta šetnje će vam ubrzati puls u aerobnom opsegu, a tu i treba da bude. U zavisnosti od vaše starosti, vaš puls treba da bude između 120 i 150. To je dovoljno da pojača signaliziranje u vašim putevima za prenošenje dopamina i serotonina. Ispitivano je dva puta uporedo sa Zoloftom. Na duže staze, pobedilo je. U kojoj dozi? Trideset minuta, tri puta nedeljno. To je mala doza. Može vam promeniti život. Voleo bih da imam vremena da pređem preko svega ostalog što treba da pređemo, ali ću vam govoriti samo o još jednoj stvari - omega-3 masti. Da li ste znali da je vaš mozak većinom sačinjen od masti? Da li ste znali da mozak čini 60% masti suve težine? Dakle, ako vas neko nazove masnoglavim, (Smeh) možda vam upućuje kompliment. (Smeh) U redu, evo o čemu se radi. Naša tela mogu da proizvode sve masti koje su nam potrebne, uz dva izuzetka. Nazivaju se esencijalne masti. Čuli ste za njih, omega-6 i omega-3. One imaju dopunske uloge u telu i mozgu. Omega-6 su upalne. Omega-3 su protivupalne. Potrebne su nam ravnomerno. Predodređeni smo da ih imamo ravnomerno. Omega-3 potiču iz trave, biljaka i algi, kao i životinja koje ih jedu. Omega-6 nam dolaze iz žitarica i jezgrastog voća, semenja i životinja koje ih jedu. Što čini, uzgred, većinu mesa kojim se snabdevamo. Naši preci, lovci i sakupljači, imali su omega-6 i omega-3 kiseline u optimalnoj ravnoteži, što je otprilike 1:1. Normalno funkcionišemo i sa 2:1. Verovatno smo u redu čak i sa 3:1. Međutim, pogodite šta se dešava? Savremena američka ishrana, preplavljena brzom i obrađenom hranom, kao i mesom životinja koje se hrane žitaricama... Vidite li koliki je odnos? Sedamnaest prema jedan! Sasvim izvan ravnoteže. To je vrlo snažno upalno, veoma depresivno. To nam ukazuje da, naravno, ako bismo dopunili ishranu sa omega-3, to bi moglo imati antidepresivno dejstvo. Pogodite šta? Više od desetine kontrolisanih ispitivanja je upravo to potvrdilo. Koja je doza antidepresiva? Ostaviću vas sa ovim, nadam se, važnim savetom. Najbolje istraživanje ukazuje da postoji specifičan molekul omega-3 koji se naziva EPA. U dozi, prilično velikoj dozi, od 1 000 do 2 000 mg dnevno, pokazalo se da je antidepresiv. Mnogim našim pacijentima je to značajno koristilo, ne samo u pogledu njihove depresije, već i drugih upalnih stanja. Moja priča je da je, kada sam počeo da koristim omega-3 kao dodatak ishrani pre nekoliko godina, nestala upala tetive u mom kolenu i mogao sam da ponovo trčim po čitavom košarkaškom terenu. Prestalo je sušenje mojih očiju i mogao sam da nastavim da nosim sočiva. Neverovatno unapređuje zdravlje na mnogo različitih načina. Za one među vama koji žele da saznaju detalje o ovom programu lečenja, samo ću da pretrčim, jer mi ponestaje vremena. Ima dosta toga što bih da podelim sa vama. Ne govorim stvarno o kravama. Stvoreni smo kao vrlo društvena vrsta. Stvoreni smo da se povezujemo. Da li ste znali da vreme provedeno licem u lice u fizičkom prisustvu voljenih osoba zapravo koči našu reakciju na stres? Da li ste znali da su naši preci provodili ceo dan, svaki dan u društvu voljenih osoba, svojih prijatelja? Razmislite o količini vremena uživo koje su oni provodili sa ljudima koji su im najviše značili, a šta smo mi uradili? Zamenili smo vreme provedeno licem u lice za vreme preko ekrana. Licem u lice za Fejsbuk, da li je tako bolje? (Smeh) A rezultat je poražavajući. Rezultat je poražavajući. Rođeni smo da se povezujemo. Potrebna nam je ta povezanost. U našem protokolu lečenja, veoma se trudimo da pomognemo svakoj depresivnoj osobi da se odupre impulsu da se povuče u sebe. Zato što, kada ste bolesni, telo vam poručuje da se zatvorite i povučete. Kada ste fizički bolesni od gripa, to je adaptivno. Kada imate kliničku depresiju, to je najgora stvar koju možete da uradite, čak i ako vam svaki delić vašeg bića govori sasvim suprotno. Imamo dosta dobrih podataka vezanih za naše rezultate i, kao što rekoh, prevazišli su naša najluđa očekivanja. Većina pacijenata koji su došli kod nas probali su lekove i nisu se oporavili. Većina njih je probala tradicionalnu terapiju i to nije bio pravi odgovor. Većina se oporavila, a takođe su bili voljni da promene svoj način života. Pre godinu i po smo imali čoveka koji se borio sa depresijom 41 godinu. Neprekidno. Bio je to jedan od najsrećnijih dana u mom životu kada je došao na seansu, nakon 14 nedelja, pogledao po sobi sa suzama u očima i rekao: „Ovakvog se osećaja sećam, kako je to biti slobodan.“ To je ostvarljivo! I dalje radimo na poboljšanju programa. I dalje radimo na tome da ga učinimo boljim. Voleo bih da imam vremena da podelim sa vama neke od stvari koje smo saznali. Za one među vama koji žele da znaju više o tome, pozivam vas da odete na naš vebsajt. Imamo mnogo detalja. Želim vam svima radostan život bez depresije. Hvala. (Aplauz)