Predmeti koje stvaramo
imaju jednu ključnu osobinu:
žive dulje nego mi.
Mi umiremo, oni nas nadživljuju;
mi imamo jedan život, oni ih imaju mnogo,
a u svakom od tih života mogu poprimati različita značenja.
Dakle, dok mi imamo po jednu biografiju,
oni ih imaju mnogo.
Jutros vam želim ispričati
priču, biografiju -- točnije, biografije --
jednog predmeta.
Jedne izuzetne stvari.
Ta stvar, slažem se,
na prvi pogled nije ništa posebno.
Otprilike je veličine lopte za ragbi.
Izrađena je od gline
i oblikovana
u cilindrični oblik.
Gusto je ispisana
i potom osušena na suncu.
Kao što vidite,
svašta je prošla,
a nije ni čudo
uzmemo li u obzir da je napranjena prije dvije i pol tisuće godina,
a otkrivena u arheološkim iskapanjima
1879. godine.
No danas je,
po mom mišljenju, ta stvar,
važan čimbenik
u bliskoistočnoj politici.
Riječ je o predmetu
uz koji su vezane fascinantne priče
koje nisu ni blizu završene.
Naša priča počinje
za iransko-iračkog rata,
odnosno onog niza događaja
koji je kulminirao
invazijom na Irak
od strane stranih sila,
svrgavanjem despota
i naglom promjenom režima.
Želio bih započeti
s jednom epizodom iz tog niza događaja
koja će većini vas biti poznata.
Radi se o Baltazarovoj gozbi,
jer u priči se radi o iračko-iranskom ratu
iz 539. godine pr.n.e.
Podudarnosti između
događaja koji su se zbili
539.pr.n.e.. i onih 2003. godine naše ere, te između,
zapanjujuće su.
Gledate Rembrandtovu sliku, danas izloženu
u londonskoj Nacionalnoj galeriji,
koja prikazuje tekst iz knjige proroka Daniela
iz hebrejskog Svetog Pisma
Mislim da otprilike znate priču
Baltazar, sin Nabukodonozora,
onoga koji je pokorio Izrael, opljačkao Jeruzalem
i porobio narod
te odveo Židove natrag u Babilon.
Također je uzeo hramsko posuđe.
Opljačkao je i oskvrnuo Hram,
a to veliko zlatno posuđe iz jeruzalemskog Hrama
bilo je odneseno u Babilon.
Njegov sin Baltazar
odluči prirediti gozbu,
a da bi ona bila još uzbudljivija,
odlučio ju je začiniti s malo svetogrđa,
pa je iznio hramsko posuđe.
U tom trenutku već je bio u ratu s Irancima,
s perzijskim kraljem.
Te noći, govori nam Daniel,
na vrhuncu gozbe
ukazala se ruka i napisala na zidu:
"Odvagnut si na tezulji i nađen si prelagan;
razdijeljeno je tvoje kraljevstvo
i predano Medijcima i Perzijancima." (Dn:27-28)
Iste te noći,
Kir, kralj perzijski, ušao je u Babilon
i Baltazarov je režim pao.
To je, naravno, velik trenutak
u povijesti
židovskog naroda.
Sjajna je to priča. Priča koju svi znamo.
Priča o ruci koja piše po zidu
dio je našeg svakodnevnog jezika.
Ono što se zatim dogodilo
bilo je nešto izuzetno
i tu naš cilindar
ulazi u priču.
Kir, kralj Perzijanaca
ulazi u Babilon bez otpora.
To veliko babilonsko carstvo
koje se protezalo od središnjeg južnog Iraka
do Mediterana
pada Kiru u ruke
i on piše proglas.
Upravo je to ovaj cilindar:
proglas vladara kojeg vodi Bog,
te koji je svrgnuo iračkog despota
i donio slobodu narodu.
Na zvonkom babilonskom --
proglas je napisan na babilonskom jeziku --
on piše: "Ja sam Kir, kralj sveg svemira,
kralj veliki i moćni
kralj Babilona, vladar sve četiri strane svijeta."
Kao što vidite, nisu se libili preuveličavati.
Ovo je vjerojatno
prva prava izjava za medije
koju je dala pobjednička vojska
u povijesti.
A napisali su je, uskoro ćete vidjeti,
vrlo vješti stručnjaci za odnose s javnošću.
Tako da preuveličavanje zapravo ne iznenađuje.
I, što je to taj veliki i moćni kralj,
vladar sve četiri strane svijeta, odlučio učiniti?
Pokorivši Babilon, nastavlja on,
smjesta će osloboditi sve narode
koje su Babilonci - Nabukodonozor i Baltazar -
oteli i odveli u ropstvo
i pustiti ih da se vrate kućama.
Pustit će ih da se vrate u svoje zemlje.
I ne samo to,
svima će im vratiti
njihove bogove, idole,
hramsko posuđe
koje je bilo zaplijenjeno.
Svi narodi koje su Babilonci potisnuli i prognali,
moći će se vratiti kućama
i ponijeti sa sobom svoje bogove.
Bit će im dozvoljeno obnoviti oltare i žrtvenike
i štovati svoje bogove,
na svoj način, na svojim odabranim mjestima.
Ovo je taj proglas,
ovaj je predmet dokaz
da je Židovima
nakon babilonskog sužanjstva
nakon tih godina za kojih su sjedili na babilonskim obalama
i plakali sjećajući se Jeruzalema,
tim je Židovima bilo dozvoljeno da se vrate kući.
Mogli su se vratit u Jeruzalem
i ponovno sagraditi Hram.
To je središnji dokument
židovske povijesti.
A Knjiga Ljetopisa, Knjiga Ezrina u hebrejskom Pismu
izvijestila je o tome zvučnim izrazima.
Ovo je židovska verzija
iste priče:
"Ovako veli perzijski kralj Kir:
'Sva zemaljska kraljevstva dade mi Jahve, Bog nebeski.
On mi naloži
da mu sagradim Dom u Jeruzalemu.
Tko je god među vama od svega njegova naroda,
Bog njegov bio s njim
pa neka ide onamo." (2 Ljet 36: 23)
Ide onamo: "ide gore" - aaleh.
Središnja je tema ipak
ideja povratka,
središnji dio
života židovstva.
Kao što znate, taj povratak iz progonstva
i izgradnja drugog hrama,
promijenili su židovstvo iz temelja.
Tu je promjenu
taj veliki povijesni trenutak
omogućio Kir, kralj Perzije,
a zabilježen je na hebrejskom u pismu
i na babilonskom u glini.
Dva izuzetno važna teksta...
no što je s politikom?
Ti su događaji
označili temeljni pomak u povijesti Bliskog istoka.
Iransko carstvo, odnosno Medijci i Perzijanci,
ujedinjeni pod Kirom,
postali su prvo veliko svjetsko carstvo.
Kir ga je utemeljio 530-ih godina pr.n.e.,
a do vremena vladavine njegovog sina Darija
cjelokupno istočno Sredozemlje
kontrolirali su Perzijanci.
To carstvo zapravo i jest
Bliski istok kakav danas poznajemo
i ono je oblikovali Bliski istok kakav danas poznajemo.
Bilo je to najveće carstvo koje je svijet do tad vidio.
K tome,
bila je to prva
multikulturna, vjerski raznovrsna država
većih razmjera
i moralo se njime vladati na posve nov način.
Moralo se njime vladati na više različitih jezika.
Sama činjenica da je proglas napisan na babilonskom nešto nam govori.
Carstvo je moralo uzeti u obzir različite običaje,
različite narode, religije i uvjerenja.
Kir sve to poštuje.
On nam postavlja model
upravljanja
velikim multinacionalnim, multikonfesionalnim, multikulturalnim društvom.
Kao rezultat nastalo je
carstvo koje je uključivalo sve zemlje koje vidite na zaslonu,
carstvo koje je preživjelo 200 godina u stabilnosti
dok ga nije uništio Aleksandar Veliki.
Za sobom je u naslijeđe ostavilo san o ujedinjenom Bliskom istoku
u kojem ljudi različitih vjera
mogu živjeti zajedno.
Grčke invazije dokrajčile su taj san.
Naravno, Aleksandar nije mogao održati vlast
i carstvo se raspalo.
No, ono što je Kir predstavljao
bilo je apsolutno ključno.
Grčki historičar Ksenofont
napisao je svoje djelo "Kiropedija"
u čast Kiru kao velikom vladaru.
Otada je u europskoj kulturi
Kir predstavljao uzor.
Ovo je slika iz 16. stoljeća
koja pokazuje koliko je rašireno
bilo štovanje Kira.
Ksenofontova knjiga o Kiru,
o tome kako voditi raznoliko društvo,
bila je jedna od knjiga
koje su inspirirale utemeljitelje
američke revolucije.
Jefferson ga je silno poštovao.
Kirovi ideali
bili su u skladu s idealima 18. stoljeća,
o stvaranju vjerske tolerancije
u novoj državi.
No, vratimo se Babilonu,
gdje nisu baš cvjetale ruže.
Za Aleksandrom su slijedila druga carstva.
Babilon propada, pretvara se u ruševine
i gube se svi tragovi velikoga babilonskog carstva,
sve do 1879. godine,
kad je otkriven ovaj cilindar.
Otkrila ga je ekspedicija Britanskog muzeja koja je vršila iskapanja u Babilonu.
To nas vodi do nove priče.
Kirov cilindar postaje dijelom velike rasprave
koja je plamtjela sredinom 19. stoljeća.
Jesu li pisma pouzdana? Možemo li se osloniti na njih?
Znali smo
za povratak Židova i Kirov dekret
samo preko hebrejskog Pisma.
Nije bilo drugih dokaza.
Iznenada, pojavilo se ovo.
Zavladalo je veliko uzbuđenje
u svijetu u kojem je onima koji su vjerovali u Pisma
vjera u Stvoritelja bila poljuljana
otkrićem evolucije i geološkim otkrićima.
Ovo je predstavljalo dokaz
da su pisma povijesno vjerodostojna.
Bio je to važan trenutak 19. stoljeća.
Međutim, tu su se stvari zakomplicirale.
Osnovne činjenice pokazale su se istinitima.
Bravo za arheologiju!
No, interpretacija tih činjenica nije bila tako jednostavna.
Jer, iskaz na cilindru i biblijski iskaz
razlikuju se u jednom ključnom segmentu.
Babilonski cilindar
napisali su svećenici
babilonskog vrhovnog boga, Marduka.
Dakle, ne iznenađuje to što
oni cijelu stvar pripisuju Marduku.
"I gle, Marduk zazva Kira po imenu"
Marduk je taj koji uzima Kira za ruku
i poziva ga da bude pastir njegovim ljudima
i predaje mu vlast nad Babilonom.
Marduk je taj koji nalaže Kiru
da učini ta velika, velikodušna djela,
da oslobodi narod.
Iz toga proizlazi da bismo svi trebali
biti zahvalni Marduku i štovati njega.
Hebrejski pisci
u Starom zavjetu,
nećete se iznenaditi,
imaju malo drukčije gledište.
U njihovim očima, naravno, nema šanse da je Marduk
taj po kome se sve to dogodilo.
Mora se raditi o Jahvi.
Tako u Izaiji
imamo prekrasne tekstove
u kojima se za to zahvaljuje
ne Marduku
nego Bogu Izraelovom --
Bogu Izraelovom,
koji je također pozvao Kira po imenu,
također ga uzeo za ruku
i pozvao ga da bude pastir njegovom narodu.
Sjajan je to primjer
kako dvije različite vjerske tradicije tumače isti događaj,
prisvajaju i usvajaju
političke činjenice.
Kao što znamo, Bog je
obično na strani pobjedničkih četa.
Pitanje je samo, koji je bog u pitanju?
Ta debata zaokuplja
društvo devetnaestog stoljeća,
koje spoznaje da su hebrejska pisma
dio mnogo šireg vjerskog kontinuuma.
Također je nedvojbeno
da je cilindar stariji od Izaijinog teksta,
a ipak, Jahve progovara
riječima veoma sličnim
Mardukovima.
Stječe se dojam da je Izaija sam toga svjestan
jer kaže --
ovdje je naravno govornik Bog --
"Po imenu ja te pozvah,
imenovah te premda me znao nisi." (Iz 45:4)
Mislim da se priznaje
kako Kir nije svjestan
da djeluje po Jahvinim naredbama
No, Kira bi isto tako iznenadilo i da je znao da djeluje po Mardukovim nalozima.
Jer, naravno,
Kir je dobar Perzijanac
s potpuno drugim skupom božanstava
koja se ne spominju ni u jednom od ova dva teksta.
(Smijeh)
To je bilo 1879. godine.
Četrdeset godina kasnije,
eto nas u 1917. godini,
kada cilindar ulazi u sasvim novi svijet.
Ovaj put, svijet stvarne politike
suvremenog svijeta.
Godina je Balfourove deklaracije,
godina kad nova imperijalna sila na Bliskom istoku, Britanija,
odlučuje da će objaviti
da je područje tadašnje Palestine dom židovskog naroda
i da će dozvolliti
Židovima povratak na to područje.
Odgovor na ovo
kod židovske populacije Istočne Europe ekstatičan je.
Diljem Istočne Europe
Židovi vješaju Kirove slike
i slike Georgea V.
jednu uz drugu.
To su dva velika vladara
koja su dozvolila povratak u Jeruzalem.
Kirov cilindar tako se opet vraća u žižu javnog interesa,
a tekst koji je na njemu napisan
uzima se kao dokaz da je ono što će uslijediti
nakon završetka rata 1918. godine
dio božanskog plana.
Svi znate što se zatim dogodilo.
Udareni su temelji države Izrael,
a pedeset godina nakon toga, krajem 60-ih,
postaje jasno da je uloga Britanije kao imperijalne sile gotova.
Tako počinje još jedna priča o Kirovom cilindru.
SAD i Britanija odlučuju da se bliskoistočnu regiju
mora biti sačuvati od komunizma
pa stvaraju novu supersilu da to postignu.
Ta će sila biti Iran, odnosno šah.
Šah će tako izmisliti iransku povijest,
odnosno povratak iranskoj povijesti
koja njega stavlja u središte jedne velike tradicije.
Dat će iskovati novčiće
na kojima je prikazan
s Kirovim cilindrom.
Organizirat će veliku proslavu u Perzepolisu
i za nju će zatražiti Kirov cilindar,
koji će biti posuđen iz Britanskog muzeja i poslan u Teheran,
gdje će postati dio velikih manifestacija,
slavlja dinastije Pahlavi.
Kirov cilindar - šahovo jamstvo.
Deset godina kasnije, nova priča:
iranska revolucija 1979. godine,
islamska revolucija, nema više Kira;
ta nas povijest ne zanima,
zanima nas islamski Iran
sve dok Irak,
nova supersila koju smo postavili u regiji
ne napadne.
Slijedi još jedan iransko-irački rat,
a za Irance postaje nužnost
sjećati se svoje slavne prošlosti
slavne prošlosti u kojoj su se
Iranci borili protiv Iraka i pobijedili.
Postaje im neophodno pronaći simbol
koji će ujediniti Irance,
muslimane kao i nemuslimane,
kršćane, zoroastrijance, Židove koji žive u Iranu,
vjernike, kao i one koji to nisu.
Očiti simbol je Kir.
Tako, kad su Britanski muzej i Nacionalni muzej u Teheranu
započeli suradnju,
Iranci su zatražili samo jednu stvar
na posudbu
Jedini predmet koji su željeli na posudbu
bio je upravo Kirov cilindar.
Tako se prošle godine
Kirov cilindar vratio u Teheran
drugi put u svojoj povijesti.
Na ovoj slici vidimo kako ga u vitrinu polaže
ravnateljica Nacionalnog muzeja u Teheranu,
jedna od mnogih žena u Iranu koje drže rukovodeće pozicije,
gđa Ardakani.
Bio je to događaj od iznimne važnosti.
Ovo je slika istog tog događaja, ali s druge strane.
U Teheranu je cilindar obišlo
između milijun i dva milijuna ljudi
u razdoblju od nekoliko mjeseci.
S time se ne mogu mjeriti ni najposjećenije izložbe
na Zapadu.
Povele su se mnoge rasprave
o značaju tog cilindra, o Kirovom značaju
no najviše od svega, o Kiru kakav je opisan na ovom cilindru:
Kiru, branitelju domovine
Kiru, prvaku iranskog identiteta
i iranskih naroda,
Kiru koji je tolerirao sve vjere.
U suvremenom Iranu
zoroastrijancima i kršćanima zajamčena su mjesta
u iranskom parlamentu, što je izvor silnog ponosa.
Samo da bi vidjeli ovaj predmet,
tisuće iranskih Židova
dolazile su u Teheran.
Postao je snažan simbol,
predmet rasprave
o tome što Iran predstavlja u domovini i svijetu.
Treba li Iran i dalje biti branitelj potlačenih?
Hoće li Iran osloboditi narode koje su
tirani porobili i prognali?
To je opojna nacionalna retorika
koja je stvorena
u sklopu parade
povodom povratka Kirovog cilindra u domovinu.
Ovdje vidite uvećanu repliku Kirovog cilindra na pozornici
s velikim ličnostima iz iranske povijesti
okupljenima kako bi zauzele svoje mjesto
u iranskoj baštini.
Taj je narativ predstavio
sam iranski predsjednik
Za mene je prilika
da odnesem ovaj predmet u Iran,
da mi bude dozvoljeno da ga onamo odnesem
značila priliku da sudjelujem
u jednoj izuzetnoj raspravi
koja je vođena na najvišim razinama
o tome što Iran jest,
koje sve "verzije" Irana postoje
i na koji način različite povijesti Irana
mogu oblikovati današnji svijet.
Ta rasprava još uvijek traje,
a nastavit će se i dalje
jer ovaj predmet
predstavlja jedan od velikih izraza
ljudskih nastojanja.
Stoji uz bok američkom ustavu,
a svakako govori više o stvarnim slobodama
nego Magna Carta.
Radi se o dokumentu koji može značiti toliko toga
za Iran i za cijelu regiju.
Replika ovog predmeta
nalazi se u Ujedinjenim narodima.
Bit će ondje, u New Yorku, ove jeseni
kad se budu vodile velike rasprave
o budućnosti Bliskog istoka.
Želio bih završiti s pitanjem
koja će biti sljedeća priča
u kojoj će ovaj predmet odigrati ulogu?
Zasigurno će se pojaviti
u središtu još mnogih priča o Bliskom istoku.
Koju to priču o Bliskom istoku,
koju to priču o svijetu
želite vidjeti
kako odražava ono što je napisano
i izraženo na ovom cilindru?
Prava naroda
na suživot u istoj državi,
na slobodno prakticiranje različitih vjeroispovijesti,
jedan Bliski istok, a i svijet
u kojem religija nije uzrok podjela
ni predmet rasprave?
U svijetu Bliskog istoka danas
kao što znate, rasprave su oštre,
No, vjerujem da je moguće
da je najmoćniji i najmudriji glas koji se u njima čuje
možda upravo glas
ovog nijemog predmeta,
Kirovog cilindra.
Hvala.
(Pljesak)