Okej, šta je sa iskrenošću? Kako bi vam bilo da samo među prijateljima promenite stepen iskrenosti? Šta bi bilo kada biste bili iskreni sve vreme, sa svima koje znate, među ljudima koje već znate i kada ne biste bili previše zabrinuti oko toga da budete taktični, diplomata, da samo govorite šta mislite, kao dete. Šta mislite da bi to uradilo vašim odnosima sa ljudima? Šta bi to bilo drugačije kada biste bili radikalno iskreni? Postoji priča o ženi koja je bila na razgovoru za posao, a potencijalni šef ju je pitao tokom razgovora: „Šta smatrate da je vaša najveća mana?” Ona je rekla: „Iskrenost.” On je rekao: „Ne mislim da je iskrenost mana.” a ona je odgovorila: „Boli me uvo šta ti misliš.” (Smeh) Stvarno mi se sviđa taj vic. Da li biste je zaposlili da ste šef? Ja bih. Želeo bih nekoga za koga mogu da računam da mi se neće ulizivati, na koga mogu da računam da će završavati stvari i biti iskren. Postoji problem iskrenosti u vezi s tim šta vam prolazi kroz glavu, a problem je u tome što imamo tri uma. Imamo najmanje tri uma i ceo nas život uče da je um vrlo vredna stvar, a da je razmišljanje najvažnija stvar. Ne mislim da je to tačno. Naš prvi um zove se reaktivni um, a to u osnovi znači da smo uređaj koji snima. Pravimo multisenzorne snimke onoga što nam se dešava od vremena provedenog u materici. Nismo imali vizije u njoj, ali smo imali multisenzorne snimke uzastopnih trenutaka sadašnjosti i arhivirali smo ih na donekle uredan način. Neki nisu usnimljeni valjano, neki su pomalo loše ispali, ali su još uvek ugrađeni u nas; imamo podatke o onome što smo doživeli. Oni ne uključuju samo vid i zvuk; oni su ukusni, dodirljivi, osetljivi, mirisni, proprioceptivni podaci. To je, dakle, jedan um, koji se naziva reaktivni um. To je zbog toga što, kada god da je nešto usnimljeno, imalo je i nešto traume u sebi, ili nekakav šok, ili nešto nalik tome, a što je usnimljeno sa tim. S vremena na vreme, ove stvari se nekako pojave kasnije u vašem životu. To je, dakle, reaktivni um. Sledeći um naziva se um ličnih konstrukata. On se zasniva na ponovljenim iskustvima. Doživljavamo iskustvo nečega iznova i iznova. Recimo, beba ima iskustvo dojenja, a zatim nepostojanje dojenja, zatim dojenje i bez dojenja, i posle nekog vrmena, posle mnogo, mnogo ponavljanja ovoga, stvara se mala konstrukcija u umu bebe - vreme sa i bez dojenja. Zatim beba plače kada želi da bude podojena i biva podojena, a posle nekog vremena, kada stigne dotle, počinje da radi na konstruktu - dojenje, želja za dojenjem, plakanje, a zatim dobijanje dojenja. Sve to fino funkcioniše, osim što kad hoće dojenje, ona plače, a ako ga ne dobije, veoma se naljuti. Imamo sve te male stvari ovde, očekivanja vezana za konstrukcije koje gradimo u svojim umovima. To je ono što nazivamo um ličnih konstrukata. Zatim imamo kategorički um ili planirajući, linearni um, onaj koji obično smatramo svojim umom. Uglavnom su to govorne veštine i tiče se posedovanja definicija stvari i ukazuje na predmete i ideje; um kakvim ga mi vidimo. Problem je što se ova tri uma uključuju i isključuju manje-više nasumično i nisu mnogo precizni. Zapravo, postoji deo u jednoj od mojih knjiga pod nazivom - a preuzet je iz reklame Američkog univerzitetskog fonda za crnce, a oni kažu „strašno je protraćiti um” - a moja knjiga kaže: „Um je strašna protraćena stvar”. Umovi su veoma nepouzdani instrumenti, a jedna od stvari koja ih čini nepouzdanima je da se obično upetljaju, zbune jedan drugog. Kao što naš kategorički um voli da preuzme odgovornost za stvari koje se samo pojave u vašoj glavi. Mislimo da se u osnovi samo koristi da racionalizuje impuls koji je došao iz reaktivnog uma. Onda, šta treba da uradimo? Pa, jednu Njujorčanku je zaustavio turista i pitao je: „Kako da stignem do Karnegi hola?” Ona je odgovorila: „Vežbaj, vežbaj, vežbaj.” Vežba je ono što nam treba, a treba da vežbate prepoznavanje razlike između primećivanja i razmišljanja. Prepoznavanje razlike između primećivanja i razmišljanja i u novom kontekstu, to jest, učili su vas da je razmišljanje najvažnija stvar celog vašeg života - to je pogrešno - primećivanje je mnogo važnije nego razmišljanje. Razmišljanje je nepouzdani haos. Imamo tri uma i sva tri su zeznuta, a oni se mešaju jedan drugom u rad. Reaktivni um uvek pokušava da smisli nove stvari, a konstruktivni um je došao na ideju koja prvobitno nije bila ispravna i već je napola zaboravljena, a on se meša sa linearnim umom i svi mi pokušavamo da preuzmemo zasluge za ideje koje nam se jave, ali, u suštini, nismo ih se mi setili; one su samo iskočile iz našeg uma. Tako, u osnovi, um nije mnogo pouzdana stvar. Da bismo bili jasni, potrebni smo jedni drugima, jer moj neispravan um treba da podnese izveštaj vašem neispravnom umu i trebalo bi da možemo da pričamo o tome, što znači, ako nismo iskreni, svi ćemo biti u još zeznutijem stanju nego što smo sada. Dakle, ganjamo nekakvu jasnoću, jurimo nešto što se zove kolektivna dobronamerna inteligencija, a vratiću se na to pri kraju. Pa, šta treba da vežbamo? Vežbamo razgraničavanje primećivanja i razmišljanja. E, sad, pratite me ovde. Sa celokupnim kontinuumom svesti, sve čega možemo biti svesni može se lako podeliti na tri dela. Možete biti svesni onoga što se događa napolju upravo sada, ja bih mogao biti svestan vas, vi biste mogli imati svest o meni, upravo sada. To je jedan aspekt kontinuuma svesti. Drugi aspekt je da možete biti svesni onoga što se dešava u okviru granica vaše sopstvene kože, trenutno u vašem telu - osećaja: vrelina, hladnoća, peckanje, tenzija, toplota - gde su u vašem telu, možete ih biti svesni. Treći aspekt je da možete biti svesni onoga što vam prolazi kroz um, upravo sada. Sve ove svesti tiču se sadašnjeg trenutka. To je sve što se toga tiče, a zovem to spolja-iznutra-gore-dole, prema svojoj omiljenoj dečjoj knjizi. Znači, možete da primetite šta vam se dešava u telu, možete da primetite šta se dešava izvan njega i možete da primetite šta vam se upravo dešava u mozgu. Jedini problem je što, ako zaista kažete glasovima u svojoj glavi: „Okej, samo napred, slušam”, iznenada, vaš mozak ne zna gde mu je zadnjica, a gde glava. Jednostavno ne izgovara ništa jer ga vodi otpor. Ako pokušavate da zaustavite svoj um, to je najbolji način da to postignete. Znači, primećivanje je primećivanje šta se dešava izvan vas samih, primećivanje šta se dešava u vašem telu i primećivanje šta vam prolazi kroz glavu. Radikalna iskrenost podnosi izveštaj šta primećujete. Tačka. Izveštavate o tome šta primećujete bez bilo kakvih posebnih, uobičajenih načina laganja, kao što su učtivost i diplomatsko ponašanje. Diplomatija radi jednostavno na način - svet je potpuno otišao dođavola i vrti se oko diplomatije. Obično pričamo o odlasku u rat ili o korišćenju diplomatije. To nije tačno. Diplomatija uzrokuje rat. Znači, nas interesuje vrednost obraćanja pažnje. Ako ćete obavestiti neku osobu o tome šta primećujete u svom umu, morate da je obavestite o svemu iz sva tri uma. Oni će biti kontradiktorni. Vaš reaktivni um će se javiti sa nečim, izgovorićete to naglas, a onda će vaš linearni um da se javi sa još nečim, kažete to naglas, a oni su suprotstavljeni međusobno. Zatim, vaš lični konstruktivni um kaže nešto drugo i ljudi pomisle: „Šta si ti? Lud? Sve ove stvari ti se vrzmaju po glavi?” Jesam, a i ti si. Tako mi, ludi ljudi, moramo da smislimo način da bolje nagađamo šta se dešava, ali, ako lažemo, niko ne dobija priliku da se umeša u vašu korist, niti vi dobijate šansu da reagujete u tuđu korist. Pa, kakva je vrednost iskrenosti? Vidite, život je nevolja. Tačka. Ako imate tri uma, u nevolji ste. Ako slažete, u nevolji ste. Ako kažete istinu, u nevolji ste. Znači, laganje vam donosi nevolju i izgovaranje istine vam donosi nevolju, pa se javlja pitanje koja nevolja je najbolja, a najbolja nevolja je ona koja se pojavi kad god pričate istinu. Čak i ako to uznemiri nekoga, povredi ga ili uvredi. Preporučujem vam da vređate ljude i preporučujem vam da ih povređujete i preporučujem vam da budete uz njih dok to ne prevaziđu; potrebno je samo oko 90 sekundi. (Smeh) (Aplauz) Hvala vam. Vaše primećivanje mora da prati neki red. Voleli bismo da prvo primetite šta se događa spolja, koristite svoje oči i uši, vaš osećaj za ravnotežu i vaš odnos sa gravitacijom i primetite najpre šta se dešava u svetu. Zatim obavestite o tome tog nekog ko je blizu vas. Zatim, kao drugo, primetite šta se dešava u okviru ograničenja vašeg tela. Primećujem da postoji tenzija u mom stomaku, mala tenzija u ramenu desne ruke ovde, malo kretanja ovde - to recite i tek pošto ste podneli izveštaj o ove dve stvari, započinjete izveštavanje o tome šta vam prolazi kroz umove. Najbolji način da stupite u kontakt sa onim što vam se dešava u umu je da počnete na pravom mestu, a pravo mesto nije vaš um. Ne želite da ikada započnete neki projekat razmišljanjem. Zapravo, hoćete da ste utemeljeni na svom iskustvu, što označava kontinuum svesti. Vodio sam osmodnevnu radionicu dvadesetak godina, tri, četiri ili pet puta godišnje, trajala je osam dana, sa oko šesnaest ljudi svakog puta. Provodili smo 12, 14 sati svakodnevno pokušavajući da dobijemo ono što bi se postiglo u toku jednogodišnje psihoterapije nagurano u jednoj nedelji. Oko desetak godina u tome, naišli smo na neverovatno otkriće. Otkrili smo melodiju koja vam otvara put prosvetljenja; zapravo, doživljavate prosvetljenje za tri minuta. Obično naplaćujem gomilu para za ovo, ali ću vama ovo dati besplatno. Ovo je melodija koja će voditi ka prosvetljenju za tri minuta. (Grcanje) Douuuuuuuuuuu... Douuuuuuuuu... Douuuuuuuu... Ako balavite, stižete do prosvetljenja za dva minuta. Znači, balavite... (Smeh) Postajete gluplji od tocila, gluplji od ćuskije. Douuuuuuuuu... Tako počinjete ako hoćete da doživite prosvetljenje. Ne doživljavate prosvetljenje tako što ćete biti pametni. Biti pametan je najveće postojeće blokirano prosvetljenje. Ne dostiže se razmišljanjem. Ako se utemeljite u svojoj gluposti, što nazivamo glupozasnovanošću, ako se glupozasnujete, postoji način da počnete da primećujete način koji obično osujetite primećivanjem, to jest, svojim umom. Razlog zbog kog radite sve ovo je sledeći - kada doživite iskustvo, ono dođe i prođe, a kada odolevate doživljavanju iskustva, ono opstaje. Glavni oblik odolevanja iskustvima jeste kroz razmišljanje. Ako razmišljate, kada pokušavate da smislite način da izađete na kraj s nečim, prvo treba da prestanete da razmišljate i da osetite kako ćete pronaći izlaz. Kada se otvorite prema svesti u vašem telu, svesti o drugim bićima oko vas i svesti o tome šta vam se dešava u umu i kada o svemu tome podnesete izveštaj, ne kao zagovarač koji pokušava da ubedi da ste u pravu, oni greše ili nešto slično, već samo da biste izvestili, da biste mogli da podelite i proverite sa drugima, onda govorite istinu o tome šta doživljavate jer je to najznačajnija informacija koja je potrebna i meni i vama da bismo mogli da preživimo u svetu. Verujem da je vaša lična sreća značajno vezana za ovo, da zavisi od ovoga, a mislim da isto važi i za opstanak ljudske vrste. Želim da izađete napolje i počnete sa budete radikalno iskreni. Hvala. (Aplauz)