Ova slika "Vitruvijanskog čoveka"
uzeta iz Leonardovih skica
postala je jedan od
najprepoznatljivijih
simbola renesanse.
Ali zašto?
To je običan crtež perom i mastilom
na papiru, jel' tako?
Nije!
Da počnemo odgovor
na ovo pitanje
matematičkim problemom.
Znam kako da izračunam
površinu kruga.
Uzmem vrednost broja "pi"
i pomnožim ga sa
poluprečnikom na kvadrat.
Takođe znam kako da izračunam
površinu kvadrata.
Pomnožim njegovu stranicu
sa samom sobom.
Ali kako da uzmem
površinu kruga
i napravim kvadrat
sa istom površinom?
Ovo je problem koji se često zove
"kvadratura kruga"
i koji je postavljen
još u antičko doba.
I kao i mnogim idejama
iz antičkog doba,
i ovoj je dat novi život
tokom renesanse.
Kako se ispostavilo
ovaj problem je nemoguće rešiti
zbog prirode broja "pi",
ali to je druga priča.
Leonardov crtež,
na koji su uticali spisi
rimskog arhitekte Vitruvija,
postavlja čoveka tačno u centar
kruga i kvadrata.
Vitruvije je tvrdio da je pupak
centar ljudskog tela
i ako uzmete šestar
i stavite jedan njegov kraj
na pupak,
možete opisati
savršen krug oko tela.
Pored toga,
Vitruvije je prepoznao
da se raspon ruku i visina
skoro savršeno poklapaju
kod čoveka
i prema tome se telo može
savršeno staviti i u kvadrat.
Leonardo je iskoristio
Vitruvijeve ideje
da reši problem kvadrature kruga
metaforično
koristeći muškarca
kao površinu za oba oblika.
Leonardo nije samo mislio
o Vitruviju.
Bio je čitav intelektualni pokret
u Italiji u to doba
pod nazivom neoplatonizam.
Ovaj pokret je uzeo stari koncept
iz 4. veka, koji su razvili
Platon i Aristotel,
zvani "veliki lanac života".
Ovo verovanje zastupa tvrdnju
da je univerzum hijerarhija
koja podseća na lanac
koji počinje na vrhu
sa Bogom
i onda se spušta nadole
preko anđela
planeta,
zvezda
i svih oblika života
pre nego što se završi
sa demonima i đavolima.
Rano u ovom filozofskom pokretu
mislilo se da je mesto čoveka
u ovom lancu
tačno u centru.
Zbog toga što ljudi imaju
smrtno telo
koje prati besmrtna duša,
imamo prikladno mesto koje
deli univerzum na pola.
Otprilike u vreme kad je
Leonardo skicirao
"Vitruvijanskog čoveka",
neoplatonista
Piko de la Mirandola
je imao drugačiju ideju.
On je izbacio čoveka iz lanca
tvrdeći da ljudi imaju
jedinstvenu sposobnost
da zauzmu
koju god poziciju žele.
Piko je tvrdio
da je Bog želeo
da bude sposoban da razume
divan i komplikovan svet
koji je stvorio.
I zbog toga je stvorio čoveka
koga je stavio u centar univerzuma
sa sposobnošću da uzme
koji god oblik hoće.
Čovek, po Piku,
može da otpuzi niz lanac
i ponaša se kao životinja
ili da se popne uz lanac
i ponaša se kao bog,
izbor je naš.
Ako se vratimo na crtež
možemo videti
da menjanjem položaja
čovek može da ispuni
nekompatibilne površine
kruga i kvadrata.
Ako je geometrija jezik
kojim je univerzum ispisan
onda ovaj crtež
izgleda kaže
da možemo da postojimo
u svim njegovim delovima.
Čovek može da ispuni
koji god oblik želi
geometrijski
i filozofski takođe.
U ovom jednom crtežu
Leonardo je uspeo
da iskombinuje
matematiku,
religiju,
filozofiju,
arhitekturu
i umetničku veštinu
svog doba.
Nije ni čudo
da je postao ikona
za sva vremena.