Ova slika "Vitruvijanskog čoveka" uzeta iz Leonardovih skica postala je jedan od najprepoznatljivijih simbola renesanse. Ali zašto? To je običan crtež perom i mastilom na papiru, jel' tako? Nije! Da počnemo odgovor na ovo pitanje matematičkim problemom. Znam kako da izračunam površinu kruga. Uzmem vrednost broja "pi" i pomnožim ga sa poluprečnikom na kvadrat. Takođe znam kako da izračunam površinu kvadrata. Pomnožim njegovu stranicu sa samom sobom. Ali kako da uzmem površinu kruga i napravim kvadrat sa istom površinom? Ovo je problem koji se često zove "kvadratura kruga" i koji je postavljen još u antičko doba. I kao i mnogim idejama iz antičkog doba, i ovoj je dat novi život tokom renesanse. Kako se ispostavilo ovaj problem je nemoguće rešiti zbog prirode broja "pi", ali to je druga priča. Leonardov crtež, na koji su uticali spisi rimskog arhitekte Vitruvija, postavlja čoveka tačno u centar kruga i kvadrata. Vitruvije je tvrdio da je pupak centar ljudskog tela i ako uzmete šestar i stavite jedan njegov kraj na pupak, možete opisati savršen krug oko tela. Pored toga, Vitruvije je prepoznao da se raspon ruku i visina skoro savršeno poklapaju kod čoveka i prema tome se telo može savršeno staviti i u kvadrat. Leonardo je iskoristio Vitruvijeve ideje da reši problem kvadrature kruga metaforično koristeći muškarca kao površinu za oba oblika. Leonardo nije samo mislio o Vitruviju. Bio je čitav intelektualni pokret u Italiji u to doba pod nazivom neoplatonizam. Ovaj pokret je uzeo stari koncept iz 4. veka, koji su razvili Platon i Aristotel, zvani "veliki lanac života". Ovo verovanje zastupa tvrdnju da je univerzum hijerarhija koja podseća na lanac koji počinje na vrhu sa Bogom i onda se spušta nadole preko anđela planeta, zvezda i svih oblika života pre nego što se završi sa demonima i đavolima. Rano u ovom filozofskom pokretu mislilo se da je mesto čoveka u ovom lancu tačno u centru. Zbog toga što ljudi imaju smrtno telo koje prati besmrtna duša, imamo prikladno mesto koje deli univerzum na pola. Otprilike u vreme kad je Leonardo skicirao "Vitruvijanskog čoveka", neoplatonista Piko de la Mirandola je imao drugačiju ideju. On je izbacio čoveka iz lanca tvrdeći da ljudi imaju jedinstvenu sposobnost da zauzmu koju god poziciju žele. Piko je tvrdio da je Bog želeo da bude sposoban da razume divan i komplikovan svet koji je stvorio. I zbog toga je stvorio čoveka koga je stavio u centar univerzuma sa sposobnošću da uzme koji god oblik hoće. Čovek, po Piku, može da otpuzi niz lanac i ponaša se kao životinja ili da se popne uz lanac i ponaša se kao bog, izbor je naš. Ako se vratimo na crtež možemo videti da menjanjem položaja čovek može da ispuni nekompatibilne površine kruga i kvadrata. Ako je geometrija jezik kojim je univerzum ispisan onda ovaj crtež izgleda kaže da možemo da postojimo u svim njegovim delovima. Čovek može da ispuni koji god oblik želi geometrijski i filozofski takođe. U ovom jednom crtežu Leonardo je uspeo da iskombinuje matematiku, religiju, filozofiju, arhitekturu i umetničku veštinu svog doba. Nije ni čudo da je postao ikona za sva vremena.