Godine 1165, kopije čudnog pisma počele su da kruže širom Zapadne Evrope. Govorilo je o fantastičnom carstvu u kome se nalazi Vavilonska kula i Fontana mladosti, a kojima je vladao misteriozni autor pisma: prezviter Jovan. Danas znamo da ovaj izuzetni kralj nikada nije postojao. Ali legenda o ovom mitskom kraljevstvu i njegovom moćnom vladaru uticaće na odluke evropskih lidera tokom narednih 400 godina. Mit o prezviteru Jovanu će pokrenuti doba istraživanja, podstaći interkontinentalnu diplomatiju, i posredno otpočeti građanski rat. Kada se pojavilo pismo prezvitera Jovana, Evropa je bila uvučena u krstaške ratove. U tom nizu verskih ratova, Evropljani su nastojali da zauzmu ono što su smatrali hrišćanskom svetom zemljom. Crkva je osuđivala svaku veru koja nije bila hrišćanska, uključujući zajednice Jevreja i muslimana koji su živeli u ovoj oblasti. Krstaši su žudeli da pronađu hrišćanska kraljevstva koja bi im bila saveznici u ratu. Naročito su ih zanimale glasine o moćnom hrišćanskom kralju koji je porazio ogromnu muslimansku vojsku na Dalekom istoku. Zapravo je mongolska horda, u kojoj su bila preobraćena hrišćanska plemena, preusmerila vojsku. Ali vesti o ovoj pobedi putovale su na nepouzdane načine. Trgovci i izaslanici popunjavali su praznine u priči epskim pesmama i biblijskim odlomcima. Kada je priča stigla do Evrope, mongolsku hordu je zamenila velika hrišćanska vojska pod komandom kralja koji je imao istu krstašku viziju marširanja na Jerusalim. Kada se pojavilo pismo koje je navodno napisao taj takozvani „prezviter Jovan“, evropski vladari su bili oduševljeni. Mada stvarni autor pisma ostaje nepoznat, njegovi stereotipi o Istoku i poklapanja sa evropskim ciljevima ukazuju na to da je u pitanju zapadnjački falsifikat. Ali uprkos očiglednom poreklu pisma kao evropskoj propagandi, privlačnost mita o prezviteru Jovanu bila je prevelika da bi ga krstaši zanemarili. Nedugo potom, evropski crtači mapa nagađali su lokaciju njegovog mitskog kraljevstva. U 13. i 14. veku, evropski misionari su otišli ​​na Istok, nedavno obnovljenim Putem svile. Nisu tragali za autorom pisma, koji bi tada već bio star više od jednog veka, već za njegovim potomcima. Ime prezvitera Jovana nakratko je pripisivano nekolicini srednjeazijskih vladara, ali je uskoro postalo jasno da Mongoli velikom većinom nisu hrišćani. Kako je njihovo carstvo počelo da propada, Evropljani su počeli da traže alternativne pravce ka Dalekom istoku, kao i nove tragove o lokaciji prezvitera Jovana. U isto vreme kada su ovi istraživači krenuli ka jugu, etiopijski hodočasnici su počeli da putuju prema severu. U Rimu su ovi posetioci brzo privukli interesovanje evropskih akademika i kartografa. Pošto je Etiopija prešla u hrišćanstvo u 4. veku, priče o njihovoj afričkoj domovini savršeno su se uklapale u legendu o prezviteru Jovanu. Portugalski istraživači su pretraživali Afriku da bi našli kraljevstvo, sve dok mešavina zbrke i diplomatije konačno nije pretvorila mit u stvarnost. Etiopljani su ljubazno primili svoje evropske goste koji su snažno želeli da sarađuju sa vladarom za koga su smatrali da je prezviter Jovan. Mada su Etiopljani bili najpre zbunjeni zbog neobičnog portugalskog imena za njihovog cara, bili su dovoljno pametni da prepoznaju diplomatski kapital koji im je to pružalo. Etiopijske diplomate su odigrale ulogu podanika prezvitera Jovana, i Portugalci su trijumfalno objavili savez sa legendarnim vladarom - više od 350 godina otkad je potraga započela evropskim pismom. Ali ovo dugo iščekivano partnerstvo ubrzo je stavljeno na proveru. Deceniju kasnije je Adalski sultanat, regionalna sila koju je podržavalo Otomansko carstvo, napao Etiopiju. Portugalci su poslali trupe koje su pomogle Etiopljanima da pobede u ovom sukobu. Ali u tom trenutku bilo je jasno da Etiopija nije moćan saveznik kakvom se Evropa nadala. Što je još gore, sve netolerantnija Rimokatolička crkva sada je etiopsku sektu hrišćanstva smatrala jeretičkom. Njihovi kasniji pokušaji preobraćanja naroda koje su ranije poštovali kao idealne hrišćane na kraju će pokrenuti građanski rat, a 1630-ih je Etiopija prekinula veze s Evropom. Tokom naredna dva veka, legenda o prezviteru Jovanu polako je odlazila u zaborav, okončavši vladavinu kralja koji je stvarao istoriju uprkos tome što nikad nije ni postojao.