Godine 1165, kopije čudnog pisma
počele su da kruže širom Zapadne Evrope.
Govorilo je o fantastičnom carstvu
u kome se nalazi Vavilonska kula
i Fontana mladosti,
a kojima je vladao misteriozni
autor pisma: prezviter Jovan.
Danas znamo da ovaj izuzetni kralj
nikada nije postojao.
Ali legenda o ovom mitskom kraljevstvu
i njegovom moćnom vladaru
uticaće na odluke evropskih lidera
tokom narednih 400 godina.
Mit o prezviteru Jovanu
će pokrenuti doba istraživanja,
podstaći interkontinentalnu diplomatiju,
i posredno otpočeti građanski rat.
Kada se pojavilo pismo prezvitera Jovana,
Evropa je bila uvučena u krstaške ratove.
U tom nizu verskih ratova,
Evropljani su nastojali da zauzmu
ono što su smatrali
hrišćanskom svetom zemljom.
Crkva je osuđivala svaku veru
koja nije bila hrišćanska,
uključujući zajednice Jevreja i muslimana
koji su živeli u ovoj oblasti.
Krstaši su žudeli da pronađu
hrišćanska kraljevstva
koja bi im bila saveznici u ratu.
Naročito su ih zanimale glasine
o moćnom hrišćanskom kralju
koji je porazio ogromnu
muslimansku vojsku na Dalekom istoku.
Zapravo je mongolska horda, u kojoj
su bila preobraćena hrišćanska plemena,
preusmerila vojsku.
Ali vesti o ovoj pobedi
putovale su na nepouzdane načine.
Trgovci i izaslanici
popunjavali su praznine u priči
epskim pesmama i biblijskim odlomcima.
Kada je priča stigla do Evrope,
mongolsku hordu je zamenila
velika hrišćanska vojska
pod komandom kralja
koji je imao istu krstašku viziju
marširanja na Jerusalim.
Kada se pojavilo pismo koje je navodno
napisao taj takozvani „prezviter Jovan“,
evropski vladari su bili oduševljeni.
Mada stvarni autor pisma ostaje nepoznat,
njegovi stereotipi o Istoku
i poklapanja sa evropskim ciljevima
ukazuju na to da je u pitanju
zapadnjački falsifikat.
Ali uprkos očiglednom poreklu pisma
kao evropskoj propagandi,
privlačnost mita o prezviteru Jovanu
bila je prevelika
da bi ga krstaši zanemarili.
Nedugo potom,
evropski crtači mapa nagađali su lokaciju
njegovog mitskog kraljevstva.
U 13. i 14. veku, evropski misionari
su otišli na Istok,
nedavno obnovljenim Putem svile.
Nisu tragali za autorom pisma,
koji bi tada već bio star
više od jednog veka,
već za njegovim potomcima.
Ime prezvitera Jovana
nakratko je pripisivano
nekolicini srednjeazijskih vladara,
ali je uskoro postalo jasno da Mongoli
velikom većinom nisu hrišćani.
Kako je njihovo carstvo počelo da propada,
Evropljani su počeli da traže
alternativne pravce ka Dalekom istoku,
kao i nove tragove
o lokaciji prezvitera Jovana.
U isto vreme kada su
ovi istraživači krenuli ka jugu,
etiopijski hodočasnici
su počeli da putuju prema severu.
U Rimu su ovi posetioci
brzo privukli interesovanje
evropskih akademika i kartografa.
Pošto je Etiopija
prešla u hrišćanstvo u 4. veku,
priče o njihovoj afričkoj domovini
savršeno su se uklapale
u legendu o prezviteru Jovanu.
Portugalski istraživači su pretraživali
Afriku da bi našli kraljevstvo,
sve dok mešavina zbrke i diplomatije
konačno nije pretvorila mit u stvarnost.
Etiopljani su ljubazno primili
svoje evropske goste
koji su snažno želeli
da sarađuju sa vladarom
za koga su smatrali da je prezviter Jovan.
Mada su Etiopljani bili najpre zbunjeni
zbog neobičnog portugalskog imena
za njihovog cara,
bili su dovoljno pametni da prepoznaju
diplomatski kapital koji im je to pružalo.
Etiopijske diplomate su odigrale ulogu
podanika prezvitera Jovana,
i Portugalci su trijumfalno objavili savez
sa legendarnim vladarom -
više od 350 godina otkad je potraga
započela evropskim pismom.
Ali ovo dugo iščekivano partnerstvo
ubrzo je stavljeno na proveru.
Deceniju kasnije je Adalski sultanat,
regionalna sila koju je podržavalo
Otomansko carstvo, napao Etiopiju.
Portugalci su poslali trupe
koje su pomogle Etiopljanima
da pobede u ovom sukobu.
Ali u tom trenutku bilo je jasno
da Etiopija nije moćan saveznik
kakvom se Evropa nadala.
Što je još gore, sve netolerantnija
Rimokatolička crkva
sada je etiopsku sektu hrišćanstva
smatrala jeretičkom.
Njihovi kasniji pokušaji
preobraćanja naroda
koje su ranije poštovali
kao idealne hrišćane
na kraju će pokrenuti građanski rat,
a 1630-ih je Etiopija
prekinula veze s Evropom.
Tokom naredna dva veka,
legenda o prezviteru Jovanu
polako je odlazila u zaborav,
okončavši vladavinu kralja
koji je stvarao istoriju
uprkos tome što nikad nije ni postojao.