Dugo vremena postojali smo ja i moje telo. Mene su sačinjavale priče, nagoni, težnje, želje o budućnosti. Ja sam pokušavala da ne podlegnem posledicama svoje prošlosti ispunjene nasiljem, ali je podeljenost na moje telo i mene, koja se već bila javila, bila prilično značajan ishod. Ja sam pokušavala da postanem nešto, neko. Ja sam postojala samo u pokušavanju. Moje telo bi se često našlo na putu. Ja sam bila plutajuća glava. Godinama sam nosila kape. To je bio način da zadržim svoju glavu prikačenu. To je bio način samolociranja. Brinula sam da ako bih skinula kapu ne bih više bila tu. Imala sam psihoterapeuta koji mi je jednom rekao: "Iv, dolazite ovde dve godine i, iskreno, nikada mi nije palo na pamet da Vi imate i telo." Sve to vreme sam živela u gradu jer, da budem iskrena, plašila sam se drveća. Nikada nisam rodila dete jer glave ne mogu da rađaju. Bebe ne izlaze iz usta. Kako nisam imala referentnu tačku za svoje telo, počela sam da zapitkujem druge žene o njihovim telima, tačnije, o njihovim vaginama, jer sam smatrala da su vagine prilično važne. To je dovelo do pisanja "Vagininih monologa" što je uzrokovalo da opsesivno i neprekidno govorim o vaginama gde god sam mogla. Radila sam to pred puno nepoznatih. Jedne noći na pozornici sam zapravo ušla u svoju vaginu. To je bilo neverovatno iskustvo. Uplašilo me je, ali mi i dalo energiju i postala sam osoba sa ciljem, vagina sa ciljem. Počela sam da vidim svoje telo kao stvar, stvar koja je mogla brzo da se kreće, kao stvar koja je mogla da postigne druge stvari, mnoge stvari, sve odjednom. Počela sam da vidim svoje telo kao ajped (iPad) ili auto. Vozila bih ga i zahtevala da izvrši neku radnju. Granice nisu postojale. Bilo je nepobedivo. Trebalo ga je osvojiti i zagospodariti njime, kao i sa Zemljom. Nisam ga negovala, ne, već organizovala i upravljala njime. Nisam imala strpljenja za svoje telo, Nabijala sam ga u određene okvire. Bila sam pohlepna. Uzimala sam više nego što je moje telo moglo da pruži. Ako sam bila umorna, pila sam više kafe. Kada sam bila uplašena, išla sam na strašnija mesta. O, naravno, naravno da je bilo trenutaka kada sam cenila svoje telo slično kao kada nasilni roditelj nekada bude pažljiv i nežan. Moj otac je zaista bio ljubazan prema meni za moj 16. rođendan, na primer. Čula sam s vremena na vreme kako neki ljudi mrmljaju o tome kako treba voleti svoje telo, pa sam naučila kako da to radim. Bila sam vegeterijanac, trezna i nisam pušila. Ali sve to je samo bio sofisticiraniji način manipulacije moga tela, dalja disocijacija, kao kad bi zasadili baštu na autoputu. Kao rezultat tolikog mog pričanja o vagini, mnoge žene su počele da mi pričaju o svojim telima Zapravo, ove priče su me i odvele širom sveta i posetila sam više od 60 zemalja. Čula sam hiljade priča, i moram vam reći da je uvek postojao momenat dok su te žene delile sa mnom svoje priče, taj određeni momenat kada bi se ona otuđila od svog tela, kada je napustila dom. Čula sam o ženama koje su maltretirane u svojim krevetima, šibane u svojim burkama, ostavljene da umru na parkinzima, izgorene kiselinom u svojim kuhinjama. Neke su se ućutale i nestale. Ostale su postale lude, mašine sa ciljem, kao ja. Sredinom mog putovanja, napunila sam 40 godina i počela da mrzim svoje telo, što je zapravo bio napredak jer je barem moje telo dovoljno postojalo da mogu da ga mrzim. Moj stomak, svoj stomak sam mrzela. To je bio dokaz da se nisam stesala, da sam bila stara i da nisam bila fantastična i savršena i da se nisam uklapala u opšte prihvaćene standarde. Moj stomak je bio dokaz da nisam uspela, da me je izneverilo, da se slomilo. Moj život se sveo na otarasivanje viška i postala sam opsednuta time. Zapravo, postalo je toliko ekstremno da sam napisala predstavu o tome. Ali što sam više pričala o tome, sve više je moje telo postajalo objektivizirano i izdeljeno. Postalo je zabava, nova vrsta komoditeta, nešto što sam prodavala. Onda sam otišla negde drugde. Van onoga, što sam mislila da znam. Otišla sam u Demokratsku Republiku Kongo. I čula sam priče koje su poklopile sve druge. Čula sam priče koje su mi se uvukle pod kožu. Slušala sam o devojčici koja nije mogla da prestana da piški po sebi jer se previše odraslih vojnika zarivalo u nju. Ženu od osamdeset godina, kojoj su noge bile slomljene i izvučene iz zglobova i uvrnute naviše prema njenoj glavi, jer su je vojnici silovali tako. Ima hiljade ovakvih priča i mnoge od tih žena su imale rupe u svojim telima rupe, fistule, koje su posledice ratova, rupe u materijalu od koga su sačinjene njihove duše. Ove priče su zaposele moje ćelije i nerve i, da budem iskrena, nisam spavala tri godine. Sve te priče su počele da krvare zajedno. Silovanje Zemlje, pljačkanje minerala, destrukcija vagina, ništa više nije bilo odvojeno jedno od drugog, niti od mene. Milicija je silovala šestomesečne bebe, da bi jako udaljene zemlje dobile pristup zlatu i tantalitu za njihove mobilne telefone i kompjutere. Moje telo nije postalo samo mašina sa ciljem, nego se sada osećalo i odgovorno za uništavanje tela drugih žena u svojoj suludoj pustolovini da napravi više mašina da bi održalo sopstvenu brzinu i efikasnost. Onda sam dobila rak, ili sam saznala da imam rak. To je tresnulo kao kad ptica u spustu udari u prozorsko staklo. Odjednom, imala sam telo, telo koje je bilo ubadano, probadano i bušeno, telo koje je bilo rasporeno, telo kome su uklanjali organe, transportovali ih i ponovo raspoređivali i rekonstruisali, telo koje je bilo skenirano, i u koje su zarivane cevčice, telo koje je gorelo od hemikalija. Kancer je srušio zid moje nepovezanosti. Naprasno sam shvatila da je kriza u mome telu bila kriza sveta, i da se neće desiti kasnije, već sada. Odjednom je moj rak bio rak svuda, kancer okrutnosti, pohlepe, rak koji se prikrade ljudima koji žive u blizini hemijskih fabrika, i koji su uglavnom siromašni, rak u plućima rudara, rak od stresa zbog nedovoljno velikog uspeha, rak potisnute traume, kancer pilića u kavezima i zagađene ribe, rak u ženskim uterusima od silovanja, kancer koji je svuda zbog naše nepažnje. U svojoj novoj, vizionarskoj knjizi, "Novo ja, nov svet", pisac Filip Šepard kaže: "Ako ste odvojeni od svoga tela, takođe ste odvojeni i od tela celog sveta, koje se tada čini da nije isto, da je odvojeno od vas umesto da bude jedinstvo života kojem pripadate." Pre karcinoma, svet je bio nešto drugo. Kao da sam živela u ustajaloj bari i rak je kao dinamitom razrušio pregrade koje su me odvajale od većeg mora. Sada plivam u njemu. Sada legnem na travu i promeškoljim se na njoj i volim blato na mojim nogama. Sada mi je svakodnevni zadatak da posetim jednu žalosnu vrbu pokraj Sene i željna sam zelenih polja i žbunja van Bukava. I kada je pljusak ja vrištim i trčim u krugovma. Znam da je sve povezano i da je ožiljak po dužini mog torza oznaka zemljotresa. I ja sam tamo sa tri miliona ljudi na ulicama Port-o- Prensa (glavni grad Haitija). I vatra koja je gorela u meni trećeg od šest dana hemoterapije je vatra koja gori u šumama sveta. Znam da je apces koji se stvorio oko moje rane posle operacije, pola kilograma mrtvih ćelija, kontaminirani Meksički zaliv. I u meni su bili pelikani natopljeni naftom i mrtva plutajuća riba. I kateteri koje su zabadali u mene bez odgovarajućih lekova činili su da vrištim kao što Zemlja vrišti od bušenja. Tokom moje druge runde hemoterapije, moja majka se veoma razbolela i otišla sam da je posetim. I u ime povezanosti, jedino što je želela pre nego što je umrla je da je dovedemo kući pored njenog voljenog Meksičkog zaliva. Zato smo je doveli kući I molila sam se da nafta ne dođe do njene plaže pre nego što umre. I na sreću, nije. Umrla je mirno na svom omiljenom mestu. Posle nekoliko nedelja bila sam u Nju Orleansu. I jedna divna, produhovljena prijateljica mi je rekla da želi da mi uradi isceljenje. Bila sam počastvovana. Otišla sam u njenu kuću, bilo je jutro i jutarnje njuorleansko sunce se probijalo kroz zavese. Moja prijateljica je pripremala veliku činiju i ja sam pitala:"Šta je to?" Rekla mi je: "To je za tebe. Cveće ga čini lepim, a med slatkim." A ja sam rekla:"Ali šta je onda voda?" I u ime povezanosti, ona je odgovorila:"O, to je Meksički zaliv." Uzvratila sam sa:"Naravno da jeste." Druge žene su stigle i sele u krug. Mihaela mi je oprala glavu svetom vodom. I pevala je, mislim da je celo njeno telo pevalo. I ostale žene su pevale i molile se za mene i moju majku. Dok se topli Zaliv slivao preko moje gole glave shvatila sam da je sadržao najbolje i najgore u nama. Pohlepu i bezobzirnost koje su dovele do bušotina i eksplozije. Sve laži koje su servirane pre i kasnije. Med koji je činio vodu slatkom, nafta koja je zatrovala. Moja glava je bila bez kose, ali sada mi je bilo udobno bez šešira. Cela sam se topila u Mihaelinom krilu. Suze koje su bile neodvojive od Zaliva, slivale su se niz moje obraze. Konačno sam bila u svome telu. Tuzi je trebalo toliko vremena. Pronalaženje svog mesta i ogromna odgovornost koja dolazi sa povezanošću. Nastavljao se razarajući rat u Kongu i ravnodušnost sveta. Sada su se žene iz Konga dizale na pobunu. Moja majka je odlazila baš u tom trenutku kada sam se ja rađala. Uvidela sam da sam došla tako blizu smrti na isti način na koji Zemlja, naša majka, visi o koncu, na isti način na koji se 75% planete jedva drži, na isti način po kome postoji recept za preživljavanje. Ono što sam naučila ima veze sa pažnjom i izvorima koje svako zaslužuje. Prijatelji koji se zalažu za Vas i voljena sestra. Mudri lekari i napredna medicina i hirurzi koji su znali šta da rade svojim rukama. Nedovoljno plaćene i zaista ljubazne medicinske sestre. Magični isceljivači i aromatična ulja. Ljudi koji su dolazili sa bajanjem i ritualima. Vizija budućnosti i nešto za šta se vredi boriti, jer znam da borba nije samo moja. Milion molitvi. Hiljade aleluja i milion omova (uzvik u meditaciji). Mnogo besa, ludačkog humora, mnogo pažnje, razjarenosti. Energija, ljubav i radost. Sve te stvari. Sve te stvari. Sve te stvari u vodi, u svetu, u mom telu. (Aplauz)