Čuli ste za svoj IQ, vašu opštu inteligenciju, ali šta je Psi-Q? Koliko znate o tome šta vas pokreće i koliko ste dobri u predviđanju ponašanja drugih ljudi ili čak sopstvenog? Koliko je ono što mislite da znate o psihologiji pogrešno? Hajde da otkrijemo nabrojavanjem 10 najvećih mitova o psihologiji. Verovatno ste čuli da kada se radi o njihovoj psihologiji, muškarci žene su veoma različiti. Skoro kao da su muškarci sa Marsa, a žene sa Venere. Ali koliko su zaista muškarci i žene različiti? Da bismo to otkrili, počnimo da posmatramo nešto gde se muškarci i žene zaista razlikuju i da ocrtamo neke psihološke razlike među polovima na istom nivou. Jedna stvar gde se muškarci i žene zaista razlikuju je koliko daleko mogu da bace loptu. Ako ovde pogledamo podatke za muškarce, vidimo ono što se naziva normalnom krivom raspodele. Nekoliko muškaraca može da baci loptu dosta daleko, nekoliko njih nimalo, ali najviše muškaraca može prosečno. I žene dele istu podelu, ali zapravo tu postoji velika razlika. Zapravo, prosečan muškarac može da baci loptu dalje od oko 98% svih žena. Hajde da sada vidimo kako neke psihološke razlike polova izgledaju na istom standardizovanom nivou. Svaki psiholog će vam reći da su muškarci bolji u prostornom snalaženju od žena - stvarima poput čitanja mapa na primer, što je tačno, ali hajde da pogledamo veličinu te razlike. Mala je. Linije su toliko blizu da se gotovo preklapaju. Zapravo, prosečna žena je bolja od 33% svih muškaraca, i naravno, kada bi to bilo 50%, onda bi dva roda bili jednaki. Bitno je imati na umu da su ova razlika i sledeća koju ću vam pokazati otprilike najveće psihološke rodne razlike koje su ikada otkrivene u psihologiji. Evo sledeće. Svaki psiholog će vam reći da su žene bolje u jezicima i gramatici od muškaraca. Evo rezultata standardizovanog testa gramatike. Ovde su žene. Ovde muškarci. Ponovo, žene su bolje u proseku, ali linije su toliko blizu da je 33% muškaraca bolje od prosečnih žena, i ponovo, da je 50% to bi predstavilo čitavu rodnu jednakost. Dakle, nisu baš kao Mars i Venera. Više su kao Mars i Snikers: u suštini su isti, ali u jedno ide malo više jaja. Neću reći u koje. Sada smo se zagrejali. Hajde da vas psihoanaliziramo uz pomoć čuvenog testa Roršahovih mrlja. Verovatno vidite dva medveda ili dvoje ljudi ili nešto drugo. Ali šta mislite da oni rade? Podignite ruku ako mislite da se pozdravljaju. Ne mnogo ljudi. Dobro. Podignite ruku ako mislite da bacaju kosku jedan drugom. Dobro. Da li se možda svađaju? Samo nekoliko ljudi tamo. Dobro, ako mislite da se pozdravljaju ili bacaju kosku, to znači da ste prijateljski nastrojena osoba. Ako mislite da se svađaju, onda ste malo nevaljala, agresivna osoba. Zapravo, da li ste ljubavnik ili borac. A šta kažete na ovo? Ovo nije za glasanje, pa na tri svi viknite šta vidite. Jedan, dva, tri. (Publika viče) Čuo sam hrčak. Ko je rekao hrčak? To je veoma zabrinjavajuće. Momak tamo je rekao hrčak. Trebalo bi da vidite neku vrstu dvonoge životinje ovde, i onda sliku u ogledalu iste ovde. Ako ne vidite, onda to znači da imate poteškoća sa procesuiranjem kompleksnih situacija gde se dešava dosta toga. Osim ako, naravno, to uopšte ne znači to. Test Roršahovih mrlja zapravo nije validan kada se radi o dijagnozi ljudske ličnosti i ne koriste ga moderni psiholozi. Zapravo, skorašnje istraživanje otkrilo je da kada pokušate da dijagnostikujete ljudske ličnosti koristeći test Roršahovih mrlja, otkriva se šizofrenija kod oko 1/6 očigledno sasvim normalnih učesnika. Ako ovde niste tako dobro prošli, možda niste veoma vizuelni tip osobe. Hajde da uradimo drugi brzi test da otkrijemo to. Kada pravite tortu, da li više volite da - još jednom ruke gore - da li više volite da koristite kuvar sa slikama? Da, nekoliko ljudi. Da vam prijatelj objasni postupak? Ili da improvizujete u hodu? Nekoliko ljudi tamo. U redu, ako ste rekli pod A, onda to znači da ste vizuelni učenik, a najbolje učite kada su informacije vizuelno prikazane. Ako ste rekli B, to znači da ste auditivni učenik, da učite najbolje kada vam je informacija prikazana u audio formatu. Ako ste rekli C, to znači da ste kinestetički učenik, da najbolje učite kada radite nešto rukama. Osim što, naravno, kao što verovatno pretpostavljate, to nije tako, jer je čitava stvar kompletan mit. Stilovi učenja su izmišljeni i nisu podržani naučnim dokazima. Znamo ovo jer u strogo kontrolisanim eksperimentalnim istraživanjima, kada je učenicima dat materijal da uče, bilo da je u njihovom preferiranom ili suprotnom stilu, nema nikakve razlike u količini informacija koje usvoje. Ako razmislite o tome samo na trenutak, očigledno je da to mora biti istinito. Očigledno da najbolji format prezentacije ne zavisi od vas, već od onoga što pokušavate da naučite. Da li biste mogli da naučite da vozite auto, na primer samo slušajući nekoga kako vam govori šta da uradite, bez kinestetičkog iskustva? Da li bi ste mogli da rešite paralelne jednačine govoreći ih u svojoj glavi bez da ih napišete? Da biste mogli da ponavljate za ispit iz arhitekture koristeći interpretativni ples ako ste kinestetički učenik? Ne. Treba da uskladite materijal koji učite sa formatom prezentacije, a ne sebe. Znam da su mnogi od vas vrhunski učenici koji treba uskoro da dobiju rezultate mature. Ako još niste dobili baš ono čemu ste se nadali, ne možete baš onda kriviti stil učenja, ali možete razmisliti o tome da okrivite svoje gene. Ovde se radi o skorašnjem istraživanju na Londonskom koledžu koje je otkrilo da se 58% varijacija između različitih učenika i njihovih rezultata mature svodi na genetski faktor. To zvuči kao veoma precizna brojka, pa kako je možemo objasniti? Kada želimo da otkrijemo relativne doprinose gena i okruženja, možemo da napravimo istraživanje s blizancima. Identični blizanci dele 100% svog okruženja i 100% svojih gena, dok neidentični blizanci dele 100% svog okruženja, ali kao bilo koji brat i sestra, dele samo 50% svojih gena. Poredeći koliko su slični rezultati mature kod identičnih blizanaca nasuprot neidentičnim blizancima i uz malo pametne matematike, možemo dobiti ideju koliko varijacija i učinak zavise od okruženja, a koliko od gena. Ispada da 58% zavisi od gena. Ovim se ne podriva naporan rad vas i vaših profesora. Ako niste dobili one rezultate mature kojima ste se nadali, onda možete uvek da pokušate da krivite roditelje ili barem svoje gene. Jedna stvar koju ne bi trebalo da krivite je to da li ste neko ko uči levom ili desnom stranom mozga, jer opet, to je mit. Ovde je mit da je leva strana mozga logična, dobra sa jednačinama, a desna strana mozga je kreativna, te je bolja u muzici. Ponovo, ovo je mit jer skoro sve što radite uključuje sve delove vašeg mozga koji zajedno komuniciraju, čak i za najobičniju stvar poput vođenja normalnog razgovora. Ipak, jedan razlog zašto je ovaj mit preživeo je taj da postoji mrvica istine u njemu. Verzija sličnog mita je da su levoruki ljudi kreativniji od desnorukih ljudi, što ima smisla jer vaš mozak kontroliše suprotne ruke, pa kod levorukih ljudi, desna strana mozga je malo aktivnija od leve strane mozga, i ideja je da je desna strana kreativnija. Nije istina samo po sebi da su levoruki ljudi kreativniji od desnorukih ljudi. Istina je da su ambideksteri, ili ljudi koji koriste obe ruke za različite zadatke, kreativniji mislioci od onih koji pišu jednom rukom, jer koristiti obe ruke podjednako znači da obe strane mozga dosta komuniciraju međusobno, što izgleda da je uključeno u stvaranje fleksibilnog mišljenja. Mit kreativnog levorukog čoveka nastaje iz činjenice da je korišćenje obe ruke podjednako više učestalo među levorukim nego desnorukim, tako da postoji nešto istine u ideji kreativnog levorukog čoveka, ali ne mnogo. Sličan mit za koji ste verovatno čuli je da koristimo samo 10% svojih mozgova. Ovo je, još jednom, potpuni mit. Gotovo sve što radimo, čak i najobičnija stvar, angažuje skoro ceo mozak. Ipak, naravno da je tačno da većina nas ne koristi svoje mozgove toliko koliko bismo mogli većinu vremena. Šta bismo mogli da uradimo da pojačamo snagu svojih mozgova? Možda bismo mogli da slušamo malo Mocarta. Da li ste čuli za ideju Mocartovog efekta? Ideja je da vas slušanje Mocarta čini pametnijim i poboljšava vaše rezultate na testovima inteligencije. Ponovo, ono što je interesantno o ovom mitu je da iako je u osnovi mit, postoji nešto istine u njemu. Prvobitno istraživanje otkrilo je da su učesnici kojima je puštana Mocartova muzika na nekoliko minuta imali bolji rezultat na testu inteligencije od učesnika koji su samo sedeli u tišini. Ali naredno istraživanje uključivalo je neke ljude koji su voleli Mocartovu muziku a onda drugu grupu ljudi koji su bili ljubitelji horor priča Stivena Kinga. I puštali su im ili muziku ili priče. Ljudi koji su više voleli Mocartovu muziku od priča imali su veći IQ porast od Mocarta nego od priča ali ljudi koji su više voleli priče od Mocartove muzike imali su veći IQ porast od slušanja priča Stivena Kinga od Mocartove muzike. Istina je da vas slušanje nečega u čemu uživate podstiče i daje vam privremeni IQ podsticaj za manje zadatke. Nigde se ne navodi da će vas slušanje Mocarta, ili čak priča Stivena Kinga učiniti pametnijim na duže staze. Druga verzija Mocartovog mita je da vas slušanje Mocarta može učiniti ne samo pametnijim već i zdravijim. Nažalost, ovo se ispostavlja netačnim za nekoga ko je slušao Mocartovu muziku gotovo svaki dan, samog Mocarta, koji je patio od gonoreje, boginja, artritisa, i onoga za šta većina ljudi misli da ga je ubilo, sifilisa. Ovo znači da je Mocart možda trebalo da bude pažljiviji pri odabiru svojih seksualnih partnera. Ali kako biramo partnera? Mit koji ponekad šire sociolozi je da su naši izbori ljubavnog partnera proizvod naše kulture, da su veoma kulturološki posebni. Zapravo, podaci ne potvrđuju ovo. U čuvenom istraživanju ispitani su ljudi iz 37 raznih kultura širom sveta, od Amerikanaca do Zulua, o tome šta oni traže u partneru. U svakoj kulturi širom sveta, muškarci su stavljali više vrednosti na fizičku privlačnost partnera nego što su žene, i u svakoj kulturi ženama je više od muškaraca bila bitna ambicija i moć zarađivanja. U svakoj kulturi muškarcima su se sviđale žene koje su bile mlađe od njih, u proseku, mislim da je bilo 2,66 godina, i u svakoj kulturi ženama su se više sviđali muškarci koji su bili stariji od njih, prosečne razlike od 3,42 godine, zbog čega ovde piše "Svakome treba tatica." Sada prelazimo sa uspeha sa partnerom na uspeh u košarci i fudbalu ili bilo kojem sportu. Mit je da sportisti doživljavaju ono što Amerikanci nazivaju srećnim nizom da ih prati sportska sreća, kako mi kažemo, gde ne mogu da promaše, poput ovog momka ovde. Zapravo, ako statistički analizirate obrazac pogodaka i promašaja, ispada da su gotovo uvek nasumični. Vaš mozak stvara obrasce iz nasumičnosti. Ako bacite novčić, niz glava ili pisama će se pojaviti negde u nasumičnosti, i zato što mozak voli da vidi obrasce gde ih nema, gledamo u te nizove i pridajemo im značenja i kažemo: "Da, danas je baš u formi", gde biste zapravo dobili isti obrazac kada biste imali nasumične pogotke i promašaje. Ipak, izuzetak ovome je kazneni šesnaesterac. Nedavno istraživanje koje je pratilo šesnaesterce u fudbalu pokazuje da igrači koji predstavljaju zemlje sa veoma lošim izvedbama kaznenih šesnaesteraca poput Engleske, na primer, obično brže šutiraju nego pripadnici zemalja sa boljim izvedbama i verovatno kao posledica toga, veće su šanse za promašaj. Ovo otvara pitanje: da li postoji bilo kakav način da poboljšamo ljudske rezultate. Jedna stvar koju biste mogli da radite je da kaznite ljude za njihove propuste i pratite da li ih to poboljšava. Ova ideja, da efekat kažnjavanja može da poboljša rezultate, to su učesnici mislili da testiraju u čuvenom Migramovom eksperimentu učenja i kažnjavanja za koji ste verovatno čuli ako ste student psihologije. Priča govori da su učesnike pripremali da daju svojim kolegama nešto za šta su verovali da je smrtonosan električni šok kada pogrešno odgovore na pitanje, jer im je neko u belom mantilu tako rekao. Ova priča je mit iz tri razloga. Prvi i najvažniji je da mantil nije bio beo već zapravo siv. Drugi, učesnicima je rečeno pre istraživanja i kad god počnu da se brinu, rečeno im je da iako su šokovi bili bolni, nisu bili smrtonosni i nisu izazivali trajno oštećenje. I treći, učesnici nisu davali šokove samo zato što im je neko u mantilu govorio da to urade. U intervjuu nakon istraživanja, svi učesnici rekli su da su čvrsto verovali da je istraživanje učenja i kazne služilo naučnoj svrsi koja bi imala dobrobit za nauku, nasuprot trenutnoj nesmrtonosnoj neudobnosti za učesnike. Dakle, govorim već oko 12 minuta, a vi verovatno sedite i slušate me, analizirajući moj obrazac govora i govor tela pokušavajući da odlučite da li treba da obratite pažnju na ono što govorim da li govorim istinu ili lažem, ali biste verovatno pogrešili, jer iako mislimo da možemo da prepoznamo lažove na osnovu njihovog govora tela i obrasca govora, stotine psiholoških testova godinama su pokazali da smo svi mi, uključujući policajce ili detektive, zapravo neuspešni kada se radi o otkrivanju laži iz govora tela i verbalnih obrazaca. Zanimljivo je da postoji jedan izuzetak: TV pozivi za izgubljene rođake. Prilično je lako predvideti kada su rođaci zaista nestali, a kada su ih oni koji traže zapravo i ubili. Tako oni koji se pretvaraju uglavnom odmahuju glavom, gledaju unaokolo i prave greške u govoru, dok oni koji su iskreni uglavnom izražavaju nadu da će se osoba vratiti sigurno i izbegavaju grube izraze. Na primer, reći će: "uzeti od nas" umesto "ubijeni". Kad smo već kod toga, krajnje je vreme da ubijem ovaj govor, ali pre nego što to uradim, želim samo da vam dam u 30 sekundi sveobuhvatni mit o psihologiji. Mit o psihologiji, kako to ja vidim, onaj koji udžbenici iz psihologije i čak i predmeti na univerzitetima dovoljno ne pobijaju, je taj da je psihologija samo skup zanimljivih teorija, koje sve govore nešto korisno i koje sve imaju nešto da ponude. Nadam se da sam vam u proteklih nekoliko minuta pokazao da to nije istina. Treba da procenimo psihološke teorije tako što ćemo videti koje pretpostavke prave, bilo da je to da vas slušanje Mocarta čini pametnijima, da učite bolje kada je informacija data u vašem omljenom stilu učenja ili šta god drugo, sve ovo su proverive empirijske pretpostavke i jedini način da ostvarimo napredak je da testiramo pretpostavke nasuprot podataka u strogo kontrolisanim eksperimentalnim istraživanjima. Jedino tako se možemo nadati da ćemo otkriti koje od ovih teorija imaju osnova, a koje su mitovi, poput ovih o kojima sam vam danas pričao. Hvala vam. (Aplauz)