Svake sekunde milijun tona materije ispaljuje se sa Sunca brzinom većom od 1,5 milijuna kilometara na sat, a na putu će se sudariti sa Zemljom! No ne brinite, ovo nije uvodna špica novog filma Michaela Baya. Ovo je putovanje polarne svjetlosti. Sjeverna i južna svjetlost, poznate i kao aurora borealis odnosno aurora australis, nastaju kad se visokoenergijske čestice sa Sunca sudare s neutralnim atomima u našoj atmosferi. Energija emitirana pri tom sudaru proizvodi svjetlosni spektakl kojemu se čovječanstvo stoljećima divi No putovanje čestica nije naprosto odlazak sa Sunca i dolazak na Zemlju. Kao kod svakog dužeg putovanja, postoji obilaznica, a nitko ne pita za smjer. To intergalaktičko putovanje pratit ćemo posvećujući posebnu pažnju trima glavnim točkama: odlasku sa Sunca, kratkom zaustavljanju kod Zemljinih elektromagnetskih polja i dolasku u atmosferu iznad nas. Protoni i elektroni koji stvaraju sjevernu svjetlost potječu iz Sunčeve korone. Korona je vanjski sloj Sunčeve atmosfere i jedno od najvrućih područja. Zbog njezine intenzivne vrućine Sunčevi atomi vodika i helija vibriraju i otpuštaju protone i elektrone, kao da se ljušte tijekom vrućeg, sunčanog dana. Nestrpljivi i napokon s uzdama u svojim rukama, ti se slobodni protoni i elektroni kreću prebrzo da bi ih zadržala Sunčeva gravitacija i grupiraju se u plazmu, naelektrizirani plin. Potom napuštaju Sunce u obliku stalnog vjetra plazme, poznatog kao solarni vjetar. Međutim, Zemlja sprječava izravan dolazak solarnog vjetra uspostavljanjem zaobilaznice – magnetosfere. Magnetosferu oblikuju Zemljine magnetske struje i ona štiti naš planet od solarnih vjetrova šaljući čestice oko Zemlje. Prilika za nastavak njihova spuštanja do atmosfere javlja se kad magnetosferu preplavi novi val putnika. Taj se događaj naziva koronalnim izbačajem mase i javlja se kad Sunce izbaci masivnu kuglu plazme u solarni vjetar. Kad se neki od tih koronalnih izbačaja mase sudari sa Zemljom, on nadjača magnetosferu i stvara magnetsku oluju. Snažna oluja vrši pritisak na magnetosferu dok se ona iznenada ne vrati unatrag kao prenapeta elastična traka, bacajući prema Zemlji neke od čestica koje su je zaobišle. Traka magnetskog polja u svojem ih povlačenju vuče dolje prema auroralnim ovalima, tj. položajima sjeverne i južne polarne svjetlosti. Nakon puta kroz galaktiku dugog 150 milijuna kilometara Sunčeve čestice napokon stvaraju blještavu svjetlosnu predstavu uz pomoć nekih prijatelja. Između 32 i 320 km iznad površine elektroni i protoni susreću se s atomima kisika i dušika i taj je susret jako srdačan. Sunčeve čestice pozdravljaju atome, dajući svoju energiju Zemljinim neutralnim atomima kisika i dušika. Kad atomi u atmosferi dođu u doticaj s tim česticama, prelaze u pobuđeno stanje i emitiraju fotone. Fotoni su mali izboji energije u obliku svjetlosti. Koje će se boje pojaviti na nebu ovisi o valnoj dužini atomovih fotona. Pobuđeni atomi kisika uzrokuju zelenu i crvenu boju, a pobuđeni atomi dušika stvaraju plave i tamnocrvene nijanse. Te interakcije zajedno stvaraju sjevernu i južnu polarnu svjetlost. Polarna svjetlost najuočljivija je za vedrih noći u područjima blizu sjevernog i južnog magnetskog pola. Noćni su sati idealni jer je polarna svjetlost znatno slabija od Sunčeve i ne može se vidjeti po danu. Sjetite se pogledati u nebo i proučiti obrasce Sunčeve energije, posebice Sunčeve pjege i baklje jer su one dobri pretkazatelji polarne svjetlosti.