Priča počinje 1985., kada sam sa 22 godine, postao svjetski prvak u šahu nakon što sam pobijedio Anatolya Karpova. Ranije te godine, igrao sam nešto što se zove simultanka protiv 32 najbolja stroja na svijetu koji igraju šah u Hamburgu, Njemačkoj. Pobijedio sam, i tada to nije bilo neko iznenađenje da sam uspio pobijediti 32 računala u isto vrijeme. Za mene, to je bilo zlatno doba. (Smijeh) Strojevi su bili slabi, a moja kosa bila je jaka. (Smijeh) Samo 12 godina kasnije, borio sam se za život protiv samo jednog računala u partiji koje prema naslovnici "Newsweeka" bila "Posljednje uporište mozga." Bez pritiska. (Smijeh) Od mitologije do znanstvene fantastike, borba čovjeka protiv stroja prikazivana je kao stvar života i smrti. John Henry, čovjek poznat kao tjerač čelika u 19. stoljeću Afro Američka narodna legenda, stavljen je u utrku protiv čekića pogonjenog parnim strojem probijajući tunel kroz planinsku stijenu. Legenda Johna Henrya je dio dugog povijesnog narativa koji stavlja čovječanstvo protiv strojeva. I ta natjecateljska retorika je sada standardna. U utrci smo protiv strojeva, u borbi ili čak i ratu. Poslovi nestaju. Ljude zamjenjuju kao da su nestali s lica Zemlje. Dovoljno je pomisliti na to da filmovi poput "Terminatora" ili "Matrixa" nisu fikcija. Postoji samo nekoliko područja u areni gdje se ljudski tijelo i um mogu natjecati pod istim uvjetima sa računalom ili robotom. Zapravo, volio bih da ih ima više. Umjesto toga, moj blagoslov i prokletstvo bilo je postati čovjekom u natjecanju između čovjeka i stroja o kojem svi još uvijek pričaju. U najslavnijem srazu čovjeka i stroja od doba Johna Henrya, odigrao sam dvije partije protiv IBM superračunala, Deep Blue. Ali ne sjećate se da sam prvi put pobijedio -- (Smijeh) (Pljesak) U Philadelphiji, prije nego sam izgubio revanš sljedeće godine u New Yorku. Ali mislim da je to pošteno. Ne postoji dan u povijesti, poseban unos na kalendaru za sve ljude koji se nisu uspeli na Mt. Everest prije nego su Sir Edmund Hillary i Tenzing Norgay došli do vrha. A 1997., ja sam i dalje bio svjetski prvak kada su računala za šah sazrijela. Bio sam Mt. Everest, i Deep Blue je došao do vrha. Trebao bih naravno reći, ne da je Deep Blue to postigao, već njegovi ljudski tvorci -- Anantharaman, Campbell, Hoane, Hsu. Skidam im kapu. Kao i uvijek, uspjeh stroja bio je ljudski uspjeh, nešto što često zaboravljamo kada ljude prestignu vlastite kreacije. Deep Blue je pobijedio, ali da li je bio inteligentan? Ne, nije, bar ne onako kako su Alan Turing i osnivači znanosti o računalima se nadali. Ispalo je da se šah može računati silom, jednom kada je hardware postao dovoljno brz i algoritmi dovoljno pametni. Iako po definiciji rezultata, velemajstorska razina šaha, Deep Blue bio je inteligentan. Ali čak i pri nevjerojatnoj brzini, od 200 milijuna pozicija u sekundi, metoda Deep Bluea davala je malo željenog uvida u misterije ljudske inteligencije. Uskoro, strojevi će voziti taksije i biti liječnici i profesori, ali hoće li biti "inteligentni?" Rađe bih ostavio ove definicije filozofima i riječniku. Ono što je zaista važno je kako se mi ljudi osjećamo vezano uz rad i život s tim strojevima. Kada sam upoznao Deep Blue 1996. u veljači, bio sam svjetski prvak više od 10 godina, i odigrao sam 182 partije za svjetsko prvenstvo i stotine partija protiv vrhunskih igrača u drugim natjecanjima. I znao sam što očekivati od protivnika i od sebe. Navikao sam mjeriti njihove poteze i pratiti njihovo emocionalno stanje gledajući govor tijela i gledajući ih u oči. Tada sam sjeo za šahovsku ploču prekoputa Deep Bluea. Odmah sam osjetio nešto novo, nešto uznemirujuće. Možda ste iskusili sličan osjećaj prvi puta kada ste sjedili u autu bez vozača ili prvi put kad vam vaš računalni nadzornik izda zadatke na poslu Ali kada sam sjeo za tu prvu partiju, nisam bio siguran što je ta stvar sposobna učiniti. Tehnologija može napredovati skokovito, i IBM je puno investirao. Izgubio sam tu partiju. I nisam se mogao ne zapitati da li je možda nepobjediv? Je li moja ljubljena igra šaha gotova? Ovo su bile ljudske sumnje, ljudski strahovi, i jedino što sam zasigurno znao je da moj protivnik, Deep Blue nema takve brige. (Smijeh) Uzvratio sam mu nakon ovog razarajućeg udarca da pobijedim prvu partiju, ali rezultat je bio zapisan. Na kraju sam izgubio od stroja ali nisam doživio istu sudbinu kao John Henry koji je pobijedio ali umro s čekićem u rukama. Ispalo je da svijet šaha i dalje želi imati ljudskog prvaka. I čak i danas, kada je besplatna aplikacija za šah na najnovijem mobitelu jača od Deep Bluea, ljudi i dalje igraju šah, čak i više nego ikad prije. Proricatelji kraja predvidjeli su da nitko neće dirnuti igru koju može svladati stroj, i bili su u krivu, dokazano je da su u krivu, ali proricanje kraja je uvijek bila popularna razbibriga kada je riječ o tehnologiji. Ono što sam naučio iz vlastita iskustva je da se moramo suočiti sa strahovima ako želimo izvući najviše iz naše tehnologije, i moramo svladati te strahove ako želimo izvući najbolje iz naše čovječnosti. Dok sam si vidao rane, dobio sam puno inspiracije za svoje borbe protiv Deep Bluea. Stara ruska izreka kaže ako ne možeš pobijediti, pridruži im se. Onda sam pomislio, što ako mogu igrati s računalom -- zajedno s računalom na mojoj strani, udružujući naše snage, ljudsku intuiciju i računalne kalkulacije, ljudsku strategiju, računalnu taktiku, ljudsko iskustvo, pamćenje računala. Bi li to bila savršeno odigrana igra? Moja ideja je zaživjela 1988. pod imenom Napredni Šah kad sam igrao čovjek-plus-stroj natjecanje protiv još jednog elitnog igrača. Ali u prvom eksperimentu, nismo uspjeli učinkovito spojiti ljudske i strojne vještine. Napredni Šah našao je svoj dom na Internetu, i 2005. šah turnir odigran slobodnim stilom doveo je do otkrića. Tim velemajstora i vrhunskih strojeva sudjelovao je ali pobjednici nisu bili velemajstori, niti superračunalo. Pobjednik je bio par američkih amatera sa tri obična računala koja su radila u isto vrijeme. Njihove vještine u treniranju svojih strojeva učinkovito je poništila napredno znanje šaha velemajstorskih protivnika i puno veću računalnu snagu drugih. I došao sam do ovog zaključka. Slab ljudski igrač i stroj sa boljim procesom je superiorniji od samostalnog moćnog stroja, ali još upečatljivije, superiorniji je od jakog ljudskog igrača i stroja i lošijeg procesa. Ovo me uvjerilo da trebamo bolja sučelja kojima bismo trenirali naše strojeve prema korisnijoj inteligenciji. Čovjek i stroj nisu budućnost, to je sadašnjost. Svi koji koriste online prijevode kako bi dobili srž članka iz stranih novina, znaju da je daleko od savršenog. Onda koristimo naše ljudsko iskustvo da bismo to razumjeli, i onda stroj uči iz naših ispravaka. Ovaj model se širi i ulaže u medicinske dijagnoze, sigurnosne analie. Stroj obrađuje podatke, računa vjerojatnost, dođe na 80 posto puta, 90 posto, omogućujući lakšu analizu i donošenje odluke od strane ljudi. Ali nećete poslati djecu u školu sa autom bez vozača sa 90 postotnom točnošću, čak ni sa 99 postotnom. Tako da moramo skočiti naprijed da bismo dodali nekoliko ključnih decimalnih mjesta. Dvadeset godina nakon moje partije s Deep Blueom, druga partija, senzacionalni naslov "Posljednje uporište mozga" postao je uobičajen dok inteligentni strojevi napreduju u svakom sektoru, čini se svakog dana. Ali nasuprot prošlosti kada su strojevi zamjenjivali životinje, manualni rad, sada dolaze po ljude s fakultetskim obrazovanjem i političkim utjecajem. Kao netko tko se borio protiv strojeva i izgubio, tu sam da vam kažem kako su to izvrsne vijesti. U jednom trenutku svaka profesija će morati osjetiti ove pritiske ili će to značiti da je čovječanstvo prestalo napredovati. Mi ne možemo birati kada i kako staje tehnološki napredak. Ne možemo ga usporiti. Zapravo, moramo ubrzati. Naša tehnologija izvrsna je u uklanjanju poteškoća i nesigurnosti iz našeg života tako da moramo tražiti uvijek teže, uvijek nesigurnije izazove. Strojevi imaju kalkulacije. Mi imamo shvaćanje. Strojevi imaju upute. Mi imamo svrhu. Strojevi imaju objektivnost. Mi imamo strast. Ne bi se trebali brinuti o tome što strojevi mogu napraviti danas. Trebali bismo se brinuti o onome što još ne mogu napraviti danas, jer ćemo trebati pomoć novih, inteligentnihstrojeva da naše najveće snove pretvorimo u stvarnost. i ako ne uspijemo, ako ne uspijemo, nije to zato što u naši strojevi previše ili nedovoljno inteligentni. Ako ne uspijemo, to je zato što smo postali nemarni i ograničili naše ambicije. Naša čovječnost nije definirana vještinom kao što je zamah čekića ili čak igranje šaha. Postoji samo jedna stvar koju samo ljudi mogu činiti. A to je sanjati. Zato sanjajmo velike snove. Hvala vam. (Pljesak)