Priča počinje 1985.,

kada sam sa 22 godine,

postao svjetski prvak u šahu

nakon što sam pobijedio Anatolya Karpova.

Ranije te godine,

igrao sam nešto što se zove
simultanka

protiv 32 najbolja stroja
na svijetu koji igraju šah

u Hamburgu, Njemačkoj.

Pobijedio sam,

i tada to nije bilo neko iznenađenje

da sam uspio pobijediti 32 računala
u isto vrijeme.

Za mene, to je bilo zlatno doba.

(Smijeh)

Strojevi su bili slabi,

a moja kosa bila je jaka.

(Smijeh)

Samo 12 godina kasnije,

borio sam se za život
protiv samo jednog računala

u partiji

koje prema naslovnici "Newsweeka"

bila "Posljednja obrana mozga."

Bez pritiska.

(Smijeh)

Od mitologije do znanstvene fantastike,

borba čovjeka protiv stroja

prikazivana je kao
stvar života i smrti.

John Henry,

čovjek poznat kao tjerač čelika

u 19. stoljeću
Afro Američka narodna legenda,

stavljen je u utrku

protiv čekića pogonjenog parnim strojem

probijajući tunel kroz planinsku stijenu.

Legenda Johna Henrya je dio
dugog povijesnog narativa

koji stavlja čovječanstvo protiv strojeva.

I ta natjecateljska retorika
je sada standardna.

U utrci smo protiv strojeva,

u borbi ili čak i ratu.

Poslovi nestaju.

Ljude zamjenjuju kao
da su nestali s lica Zemlje.

Dovoljno je pomisliti na to da
filmovi poput "Terminatora" ili "Matrixa"

nisu fikcija.

Postoji samo nekoliko područja u areni

gdje se ljudski tijelo i um
mogu natjecati pod istim uvjetima

sa računalom ili robotom.

Zapravo, volio bih da ih ima više.

Umjesto toga,

moj blagoslov i prokletstvo

bilo je postati čovjekom

u natjecanju između čovjeka i stroja

o kojem svi još uvijek pričaju.

U najslavnijem srazu čovjeka i stroja
od doba Johna Henrya,

odigrao sam dvije partije

protiv IBM superračunala, Deep Blue.

Ali ne sjećate se da sam
prvi put pobijedio --

(Smijeh)

(Pljesak)

U Philadelphiji, prije nego sam izgubio
revanš sljedeće godine u New Yorku.

Ali mislim da je to pošteno.

Ne postoji dan u povijesti,
poseban unos na kalendaru