(Muzika) Uobičajenim danima u školi, provode se beskonačni sati u učenju odgovora na pitanja, ali sada ćemo uraditi suprotno. Fokusiraćemo se na pitanja za koja ne možete da naučite odgovore, jer oni ne postoje. Kad sam bio dečak, zbunjivalo me je mnogo stvari. Na primer: kako to izgleda biti pas? Da li ribe osećaju bol? A insekti? Da li je Veliki prasak samo slučajnost? Da li postoji Bog? I ako postoji, kako smo sigurni da je "on", a ne "ona"? Zašto toliko nevinih ljudi i životinja trpi užasne patnje? Da li je moj život deo nekog plana? Da li budućnost tek treba da bude napisana ili je već napisana, samo je ne vidimo? Ali onda, da li ja imam slobodnu volju? Ko sam, uopšte, ja? Da li sam samo biološka mašina? Zašto onda imam svest? Šta je svest? Da li će roboti jednog dana postati svesni? Pretpostavljao sam da će mi jednog dana reći odgovore na sva ova pitanja. Neko mora da ih zna, zar ne? Znate šta? Ne zna ih niko. Većina ovih stvari me sada zbunjuje više nego ikad. Ali, uroniti u njih je uzbudljivo jer vas vode na ivicu znanja i nikad ne znate šta ćete tamo naći. Evo dva pitanja - pitanja na koja niko na Zemlji ne zna odgovor. (Muzika) Koliko svemira postoji? Ponekad kad sam na dugom putu avionom, gledam kroz prozor sve te planine i pustinje i pokušavam da shvatim koliko je ogromna naša Zemlja. I onda se setim da postoji objekat koji viđamo svakog dana, unutar koga bi stalo milion Zemlji: Sunce. Ono izgleda neverovatno veliko. Ali u velikoj šemi stvari, ono je tačkica, jedna od oko 400 milijardi zvezda u galaksiji Mlečni put koju možete videti u vedroj noći kao beličastu maglu koja se proteže nebom. I postaje još gore. Postoji možda 100 milijardi galaksija koje mogu da se otkriju našim teleskopima. Tako da, ako bi svaka zvezda bila veličine zrna peska, samo Mlečni put bi imao dovoljno zvezda da se ispuni komad plaže veličine 10x10 metara peskom dubine od jednog metra. A cela Zemlja nema dovoljno plaža da se predstave zvezde iz celog svemira. Takva plaža bi se protezala bukvalno stotinama miliona kilometara. Stivena mu Hokinga, to je mnogo zvezda. Ali, on i drugi fizičari danas veruju u stvarnost nezamislivo veću od toga. Kao prvo, 100 milijardi galaksija u dometu naših teleskopa su verovatno majušni deo od ukupnog broja. Sam svemir se širi ubrzanim tempom. Ogromna većina galaksija udaljava se od nas tako brzo da svetlost sa nijh možda nikad neće stići do nas. Pa ipak, naša fizička realnost ovde na Zemlji je u bliskoj vezi sa tim udaljenim, nevidljivim galaksijama. Možemo misliti o njima kao o delu našeg svemira. One čine jednu ogromnu građevinu, pokoravaju se istim fizičkim zakonima i napravljene su od istih atoma - elektrona, protona, kvarkova, neutrina - od kojih smo sačinjeni i vi i ja. Ali, nedavne teorije u fizici, uključujući i teoriju struna, govore nam da bi moglo postojati bezbroj drugih svemira sačinjenih od drugih vrsta čestica sa drugačijim osobinama i koje se podvrgavaju drugim zakonima. Većina ovih svemira ne bi nikada mogli da podrže život i mogli bi da se pojave i nestanu u jednoj nanosekundi. Ali bez obzira na to, u kombinaciji čine ogroman multiverzum mogućih svemira do u 11 dimenzija i sadrže čuda koja nadmašuju našu najluđu maštu. Vodeća verzija teorije struna predviđa multiverzum sačinjen od 10 na 500-ti svemira. To je jedinica sa 500 nula, broj tako ogroman da ako bi svaki atom u našem vidljivom svemiru, imao svoj sopstveni svemir i svi ostali atomi u svim tim svemirima, imali svoj svemir i kad biste to ponovili još dva kruga, još uvek biste imali mali deo od ukupnog broja, odnosno milijardu milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi triliona. Ali čak i taj broj je majušan u poređenju sa drugim brojem: večnošću. Neki fizičari misle da je prostor-vreme kontinuum bukvalno beskonačan i da sadrži beskonačan broj takozvanih džepnih univerzuma sa osobinama koje variraju. Kako vam je mozak? Kvantna teorija dodaje novu začkoljicu. Mislim, teorija je potvrđena bez sumnje, ali njena interpretacija je zbunjujuća i neki fizičari misle da možete da je odgonetnete jedino ako zamislite taj ogromni broj paralelnih univerzuma kako se množe u svakom trenutku i svaki od njih bi bio kao svet u kome se nalazimo sa višestrukim kopijama vas. U jednom od tih univerzuma biste diplomirali i oženili se osobom svojih snova, a u drugom ne bi bilo tako. A ima i drugih naučnika koji bi rekli: besmislica. Jedini smislen odgovor na pitanje koliko ima univerzuma je jedan. Samo jedan univerzum. A nekoliko filozofa i mistika bi reklo da je čak i naš univerzum iluzija. Tako da, kao što vidite, ne postoji slaganje kod ovog pitanja, čak ni blizu. Sve što znamo je da je odgovor negde između nule i beskonačnosti. Pa, pretpostavljam da znamo još jednu stvar. Da je ovo super vreme da se studira fizika. Možda upravo prolazimo kroz najveću promenu paradigme u znanju koju je čovečanstvo ikada videlo. (Muzika) Negde u tom ogromnom svemiru mora da postoje bezbrojne druge planete koje bujaju životom. Ali zašto mi ne vidimo dokaze za to? Ovo je čuveno pitanje Enrikea Fermija iz 1950: Gde su svi? Teoretičari zavere tvrde da nas vanzemaljci stalno posećuju i da se izveštaji samo zataškavaju, ali iskreno, ovo nije veoma uverljivo. Ali to ostavlja pravu zagonetku. U toku prošle godine, u svemirskoj opservatoriji Kepler pronašli su stotine planeta, samo oko okolnih zvezda. Ako izvedemo vrednosti za te podatke, čini se kao da može da postoji pola triliona planeta samo u našoj galaksiji. Ako bilo koja u 10 000 ima uslove koji mogu da podrže neki oblik života, to je još uvek mogućih 50 miliona planeta koje imaju živi svet blizu nas na Mlečnom putu. Evo zagonetke: naša Zemlja se nije stvorila sve do oko 9 milijardi godina nakon Velikog praska. Nebrojene druge planete u našoj galaksiji bi trebalo da su se formirale ranije i dale priliku da se razvije život milijardama, ili svakako brojnim milionima godina pre nego što se to desilo na Zemlji. Ako je samo nekoliko od njih stvorilo inteligentne oblike života i počelo da stvara tehnologije, te tehnologije bi imale milione godina da postanu kompleksne i moćne. Na Zemlji, videli smo koliko dramatično tehnologija može da se ubrza za samo 100 godina. Tokom miliona godina, inteligentna vanzemaljska civilizacija je veoma lako mogla da se raširi galaksijom, stvarajući možda ogromne artefakte za stvaranje energije ili flote svemirskih brodova za kolonizaciju ili veličanstvena umetnička dela koja ispunjavaju noćno nebo. U najmanju ruku pomislili biste da bi oni otkrili svoje prisustvo, namerno ili ne, kroz elektromagnetne signale ili nešto slično. Ipak, ne vidimo nikakve ubedljive dokaze za ovo. Zašto? Pa, postoje brojni mogući odgovori, a neki od njih su prilično zloslutni. Možda je jedna ultrainteligentna civilizacija zaista osvojila galaksiju i naredila strogu radijsku tišinu zato što se boji potencijalnih suparnika. Samo sedi tamo, sprema da uništi bilo šta što joj postane pretnja. Ili možda nisu toliko inteligentni, ili je možda razvitak inteligentnih bića sposobnih da stvore sofisticiranu tehnologiju dosta ređi nego što smo pretpostavljali. Uostalom, to se desilo samo jednom na Zemlji za četiri milijarde godina. Možda je i to bila puka slučajnost. Možda smo mi prva takva civilizacija u našoj galaksiji. Ili civilizacija možda sa sobom nosi seme sopstvenog uništenja kroz nesposobnost da kontroliše tehnologije koje stvara. Ali postoje drugi brojni odgovori koji nose nadu. Za početak, ne tražimo baš detaljno, i trošimo mizerne sume novca na to. Samo delić zvezda u našoj galaksiji je detaljno proučeno i pretraženo za znakove ili zanimljive signale. Možda ne gledamo na pravi način. Kako se civilizacije razvijaju, možda brzo otkrivaju tehnologije komunikacije daleko sofisticiranije i korisnije od elektromagnetnih talasa. Možda se sva radnja dešava u misterioznoj tamnoj materiji koja je nedavno otkrivena, ili tamnoj energiji, koje, čine se zauzimaju većinu mase univerzuma. Ili možda gledamo na pogrešnoj skali. Možda inteligentne civilizacije shvate da život na kraju čine samo kompleksni šabloni informacija koji međusobno deluju na predivan način, a to može biti efikasnije na manjem obimu. Isto kao što su se na Zemlji kabasti ogromni radio uređaji smanjili do predivnih, malih ajpoda, možda je i sam inteligentni život postao mikroskopski, kako bi smanjio svoj uticaj na okolinu. Sunčev sistem možda vrvi od vanzemaljaca, ali ih mi prosto ne primećujemo. Možda su same ideje u našim glavama oblik vanzemaljskog života. U redu, to je luda zamisao. Vanzemaljci su me naterali da kažem to. Ali super je to što ideje kao da imaju svoj život i nadživljavaju svoje tvorce. Možda je biološki život samo prolazna faza. Pa, u sledećih 15 godina bismo mogli da počnemo da viđamo prave spektroskopske informacije od obećavajućih planeta u blizini, koje će otkriti koliko su naklone životu. U međuvremenu, SETI, Potraga za vanzemaljskom inteligencijom, sada javno objavljuje podatke tako da milioni građana-naučnika, uključujući možda i vas, mogu da doprinesu moći masa i pridruže se potrazi. A ovde na Zemlji se vrše neverovatni eksperimenti u pokušaju da se stvori život ni iz čega, život koji bi mogao da bude veoma drugačiji od DNK koju poznajemo. Sve ovo će nam pomoći da razumemo da li univerzum buja od života ili smo tu zaista samo mi. Oba odgovora ulivaju strahopoštovanje na svoj način, jer čak i ako smo sami, činjenica da mislimo i sanjamo i postavljamo ova pitanja se može ispostaviti kao jedna od najbitnijih činjenica o univerzumu. Imam još jednu dobru vest za vas. Potraga za znanjem i razumevanjem nikada ne posustaje. Nikada. Zapravo je suprotno. Što više znate, svet se čini neverovatnijim. Te lude mogućnosti i pitanja bez odgovora su ono što nas gura napred. Stoga ostanite radoznali.