(Muzika)
Uobičajenim danima u školi,
provode se beskonačni sati
u učenju odgovora na pitanja,
ali sada ćemo uraditi suprotno.
Fokusiraćemo se na pitanja
za koja ne možete da naučite odgovore,
jer oni ne postoje.
Kad sam bio dečak,
zbunjivalo me je mnogo stvari.
Na primer: kako to izgleda biti pas?
Da li ribe osećaju bol?
A insekti?
Da li je Veliki prasak samo slučajnost?
Da li postoji Bog?
I ako postoji, kako smo sigurni
da je "on", a ne "ona"?
Zašto toliko nevinih ljudi i životinja
trpi užasne patnje?
Da li je moj život deo nekog plana?
Da li budućnost tek treba
da bude napisana
ili je već napisana,
samo je ne vidimo?
Ali onda, da li ja imam slobodnu volju?
Ko sam, uopšte, ja?
Da li sam samo biološka mašina?
Zašto onda imam svest?
Šta je svest?
Da li će roboti jednog dana
postati svesni?
Pretpostavljao sam
da će mi jednog dana
reći odgovore na sva ova pitanja.
Neko mora da ih zna, zar ne?
Znate šta? Ne zna ih niko.
Većina ovih stvari me sada zbunjuje
više nego ikad.
Ali, uroniti u njih je uzbudljivo
jer vas vode na ivicu znanja
i nikad ne znate šta ćete tamo naći.
Evo dva pitanja -
pitanja na koja niko na Zemlji
ne zna odgovor.
(Muzika)
Koliko svemira postoji?
Ponekad kad sam
na dugom putu avionom,
gledam kroz prozor
sve te planine i pustinje
i pokušavam da shvatim
koliko je ogromna naša Zemlja.
I onda se setim da postoji objekat
koji viđamo svakog dana,
unutar koga bi stalo milion Zemlji:
Sunce. Ono izgleda neverovatno veliko.
Ali u velikoj šemi stvari,
ono je tačkica,
jedna od oko 400 milijardi zvezda
u galaksiji Mlečni put
koju možete videti u vedroj noći
kao beličastu maglu
koja se proteže nebom.
I postaje još gore. Postoji
možda 100 milijardi galaksija
koje mogu da se otkriju
našim teleskopima.
Tako da, ako bi svaka zvezda
bila veličine zrna peska,
samo Mlečni put bi imao
dovoljno zvezda da se ispuni
komad plaže veličine
10x10 metara
peskom dubine od jednog metra.
A cela Zemlja nema dovoljno plaža
da se predstave zvezde iz celog svemira.
Takva plaža bi se protezala bukvalno
stotinama miliona kilometara.
Stivena mu Hokinga,
to je mnogo zvezda.
Ali, on i drugi fizičari danas veruju
u stvarnost nezamislivo veću od toga.
Kao prvo, 100 milijardi galaksija
u dometu naših teleskopa
su verovatno majušni deo
od ukupnog broja.
Sam svemir se širi ubrzanim tempom.
Ogromna većina galaksija
udaljava se od nas tako brzo
da svetlost sa nijh
možda nikad neće stići do nas.
Pa ipak, naša fizička realnost
ovde na Zemlji
je u bliskoj vezi sa tim udaljenim,
nevidljivim galaksijama.
Možemo misliti o njima
kao o delu našeg svemira.
One čine jednu ogromnu građevinu,
pokoravaju se istim
fizičkim zakonima i napravljene su
od istih atoma - elektrona, protona,
kvarkova, neutrina -
od kojih smo sačinjeni i vi i ja.
Ali, nedavne teorije u fizici,
uključujući i teoriju struna,
govore nam da bi moglo postojati
bezbroj drugih svemira
sačinjenih od drugih vrsta čestica
sa drugačijim osobinama
i koje se podvrgavaju drugim zakonima.
Većina ovih svemira ne bi nikada
mogli da podrže život
i mogli bi da se pojave i nestanu
u jednoj nanosekundi.
Ali bez obzira na to, u kombinaciji čine
ogroman multiverzum
mogućih svemira do u 11 dimenzija
i sadrže čuda koja nadmašuju
našu najluđu maštu.
Vodeća verzija teorije struna
predviđa multiverzum
sačinjen od 10 na 500-ti svemira.
To je jedinica sa 500 nula,
broj tako ogroman da
ako bi svaki atom
u našem vidljivom svemiru,
imao svoj sopstveni svemir
i svi ostali atomi u svim tim svemirima,
imali svoj svemir i kad biste to ponovili
još dva kruga, još uvek biste imali
mali deo od ukupnog broja,
odnosno milijardu milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi triliona.
Ali čak i taj broj
je majušan u poređenju sa drugim brojem:
večnošću.
Neki fizičari misle da je prostor-vreme
kontinuum bukvalno beskonačan
i da sadrži beskonačan broj
takozvanih džepnih univerzuma
sa osobinama koje variraju.
Kako vam je mozak?
Kvantna teorija dodaje novu začkoljicu.
Mislim, teorija je potvrđena bez sumnje,
ali njena interpretacija je zbunjujuća
i neki fizičari misle da možete
da je odgonetnete
jedino ako zamislite taj ogromni broj
paralelnih univerzuma
kako se množe u svakom trenutku
i svaki od njih bi bio
kao svet u kome se nalazimo
sa višestrukim kopijama vas.
U jednom od tih univerzuma
biste diplomirali
i oženili se osobom svojih snova,
a u drugom ne bi bilo tako.
A ima i drugih naučnika
koji bi rekli: besmislica.
Jedini smislen odgovor na pitanje
koliko ima univerzuma je jedan.
Samo jedan univerzum.
A nekoliko filozofa i mistika
bi reklo da je
čak i naš univerzum iluzija.
Tako da, kao što vidite,
ne postoji slaganje
kod ovog pitanja, čak ni blizu.
Sve što znamo je da je odgovor
negde između nule i beskonačnosti.
Pa, pretpostavljam da znamo
još jednu stvar.
Da je ovo super vreme
da se studira fizika.
Možda upravo prolazimo kroz najveću
promenu paradigme u znanju
koju je čovečanstvo ikada videlo.
(Muzika)
Negde u tom ogromnom svemiru
mora da postoje bezbrojne druge planete
koje bujaju životom.
Ali zašto mi ne vidimo dokaze za to?
Ovo je čuveno pitanje
Enrikea Fermija iz 1950:
Gde su svi?
Teoretičari zavere tvrde
da nas vanzemaljci stalno posećuju
i da se izveštaji samo zataškavaju,
ali iskreno, ovo nije veoma uverljivo.
Ali to ostavlja pravu zagonetku.
U toku prošle godine,
u svemirskoj opservatoriji Kepler
pronašli su stotine planeta,
samo oko okolnih zvezda.
Ako izvedemo vrednosti za te podatke,
čini se kao da može da postoji
pola triliona planeta
samo u našoj galaksiji.
Ako bilo koja u 10 000 ima uslove
koji mogu da podrže neki oblik života,
to je još uvek mogućih
50 miliona planeta koje imaju živi svet
blizu nas na Mlečnom putu.
Evo zagonetke:
naša Zemlja se nije stvorila
sve do oko 9 milijardi godina
nakon Velikog praska.
Nebrojene druge planete u našoj galaksiji
bi trebalo da su se formirale ranije
i dale priliku da se razvije život
milijardama, ili svakako
brojnim milionima godina
pre nego što se to desilo na Zemlji.
Ako je samo nekoliko od njih
stvorilo inteligentne oblike života
i počelo da stvara tehnologije,
te tehnologije bi imale milione godina
da postanu kompleksne i moćne.
Na Zemlji,
videli smo koliko dramatično
tehnologija može da se ubrza
za samo 100 godina.
Tokom miliona godina,
inteligentna vanzemaljska civilizacija
je veoma lako mogla
da se raširi galaksijom,
stvarajući možda ogromne artefakte
za stvaranje energije
ili flote svemirskih brodova
za kolonizaciju
ili veličanstvena umetnička dela
koja ispunjavaju noćno nebo.
U najmanju ruku pomislili biste da bi oni
otkrili svoje prisustvo, namerno ili ne,
kroz elektromagnetne signale
ili nešto slično.
Ipak, ne vidimo nikakve
ubedljive dokaze za ovo.
Zašto?
Pa, postoje brojni mogući odgovori,
a neki od njih su prilično zloslutni.
Možda je jedna
ultrainteligentna civilizacija
zaista osvojila galaksiju i naredila
strogu radijsku tišinu
zato što se boji potencijalnih suparnika.
Samo sedi tamo, sprema da uništi
bilo šta što joj postane pretnja.
Ili možda nisu toliko inteligentni,
ili je možda razvitak inteligentnih bića
sposobnih da stvore
sofisticiranu tehnologiju
dosta ređi nego što smo pretpostavljali.
Uostalom, to se desilo samo jednom
na Zemlji za četiri milijarde godina.
Možda je i to bila puka slučajnost.
Možda smo mi prva takva civilizacija
u našoj galaksiji.
Ili civilizacija možda
sa sobom nosi seme sopstvenog uništenja
kroz nesposobnost da kontroliše
tehnologije koje stvara.
Ali postoje drugi brojni odgovori
koji nose nadu.
Za početak, ne tražimo baš detaljno,
i trošimo mizerne sume novca na to.
Samo delić zvezda u našoj galaksiji
je detaljno proučeno i pretraženo
za znakove ili zanimljive signale.
Možda ne gledamo na pravi način.
Kako se civilizacije razvijaju,
možda brzo otkrivaju
tehnologije komunikacije
daleko sofisticiranije i korisnije
od elektromagnetnih talasa.
Možda se sva radnja dešava
u misterioznoj tamnoj materiji
koja je nedavno otkrivena,
ili tamnoj energiji, koje, čine se
zauzimaju većinu mase univerzuma.
Ili možda gledamo
na pogrešnoj skali.
Možda inteligentne civilizacije shvate
da život na kraju čine
samo kompleksni šabloni informacija
koji međusobno deluju na predivan način,
a to može biti efikasnije
na manjem obimu.
Isto kao što su se na Zemlji kabasti
ogromni radio uređaji smanjili
do predivnih, malih ajpoda,
možda je i sam inteligentni život
postao mikroskopski, kako bi smanjio
svoj uticaj na okolinu.
Sunčev sistem možda vrvi od vanzemaljaca,
ali ih mi prosto ne primećujemo.
Možda su same ideje u našim glavama
oblik vanzemaljskog života.
U redu, to je luda zamisao.
Vanzemaljci su me naterali da kažem to.
Ali super je to što ideje
kao da imaju svoj život
i nadživljavaju svoje tvorce.
Možda je biološki život
samo prolazna faza.
Pa, u sledećih 15 godina bismo mogli
da počnemo da viđamo
prave spektroskopske informacije
od obećavajućih planeta u blizini,
koje će otkriti koliko su naklone životu.
U međuvremenu, SETI,
Potraga za vanzemaljskom inteligencijom,
sada javno objavljuje podatke
tako da milioni građana-naučnika,
uključujući možda i vas,
mogu da doprinesu moći masa
i pridruže se potrazi.
A ovde na Zemlji se vrše
neverovatni eksperimenti
u pokušaju da se stvori život ni iz čega,
život koji bi mogao da bude
veoma drugačiji od DNK koju poznajemo.
Sve ovo će nam pomoći da razumemo
da li univerzum buja od života
ili smo tu zaista samo mi.
Oba odgovora ulivaju strahopoštovanje
na svoj način,
jer čak i ako smo sami,
činjenica da mislimo i sanjamo
i postavljamo ova pitanja
se može ispostaviti kao jedna
od najbitnijih činjenica o univerzumu.
Imam još jednu dobru vest za vas.
Potraga za znanjem i razumevanjem
nikada ne posustaje.
Nikada. Zapravo je suprotno.
Što više znate,
svet se čini neverovatnijim.
Te lude mogućnosti
i pitanja bez odgovora su ono
što nas gura napred.
Stoga ostanite radoznali.