Pravednost Michael Sandel Moralna strana ubojstva Ovo je kolegij o pravednosti i započinjemo jednom pričom. Pretpostavimo da ste vozač tramvaja i vaš tramvaj juri tračnicama 90 km na sat, a na kraju tračnica uočavate pet radnika koji rade na pruzi. Pokušavate stati, ali ne možete, kočnice vam ne rade. Očajni ste jer znate da ako se zaletite u tih pet radnika, svi će poginuti. Pretpostavimo da to znate sa sigurnošću i osjećate se bespomoćni dok ne primijetite sporedni kolosijek s desne strane a na kraju tog kolosijeka je jedan radnik koji radi na pruzi. Vaš upravljač radi pa možete skrenuti tramvaj, ako želite, na sporedni kolosijek, i tako ubiti jednog radnika, ali poštedivši petoricu. Evo našeg prvog pitanja. Kako ispravno postupiti? Što biste vi učinili? Hajde da provedemo anketu. Koliko bi vas skrenulo tramvaj na sporedni kolosijek? Dignite ruke. Koliko vas ne bi? Koliko bi vas nastavilo ravno naprijed? Ostavite podignute ruke, oni koji bi išli ravno naprijed. Šačica ljudi bi, velika većina bi skrenula. Da čujemo prvo ... Sada moramo istražiti razloge zašto mislite da je to ispravno učiniti. Počnimo s većinom, koja bi skrenula na sporedni kolosijek. Zašto bi to učinili? Koji bi bio vaš razlog? Tko bi nam iznio svoj razlog? Samo naprijed, ustanite. Zato jer ne može biti ispravno ubiti petoro kad možete ubiti jednoga, umjesto toga. Ne bi bilo u redu ubiti petoricu, ako možete ubiti samo jednog umjesto toga. To je dobar razlog. Tko još? Da li se svi slažu s tim razlogom? Izvolite. Mislim da je to isti razlog zbog kojeg ljude koji su u 9/11 spustili avion u polje u Pennsilvaniji, smatramo herojima jer su odabrali da ubiju ljude u avionu, a ne puno više ljudi u velikim zgradama. Znači, princip je bio isti u 9/11, tragična okolnost, bolje ubiti jednoga da bi petorica preživjela? Je li to razlog za većinu vas koji bi skrenuli? Da čujemo sada one koji su u manjini, one koji ne bi skrenuli. Mislim da je to ista vrsta mentaliteta koja opravdava genocid i totalitarizam, kako bi spasili jednu naciju, istrebljujete drugu. Pa što bi vi učinili u tom slučaju? Kako bi izbjegli užase genocida, vi bi se zaletili u petoricu i ubili ih? Po svoj prilici, da. Dobro, tko još? To je hrabar odgovor, hvala. Razmotrimo drugi slučaj s tramvajem i pogledajmo da li se, oni od vas koji su u većini, i dalje žele držati tog principa, bolje da umre jedan, kako bi petorica preživjela. Ovaj puta vi niste vozač tramvaja, nego promatrač. Stojite na mostu iznad tramvajske pruge, a prugom se približava tramvaj. Na kraju pruge nalazi se 5 radnika, kočnice ne rade, tramvaj samo što nije naletio na petoricu i ubio ih. A sada, vi niste vozač i zaista se osjećate bespomoćni. Dok ne primijetite da pokraj vas stoji naginjući se preko ograde mosta, jedan vrlo debeli čovjek. I mogli biste ga malo pogurnuti on bi pao s mosta na tračnice točno ispred tramvaja, on bi poginuo, ali bi spasio petoricu. Koliko vas bi gurnulo debelog čovjeka s mosta? Dignite ruke. Koliko vas ne bi? Većina ljudi ne bi. Postavlja se očito pitanje, što se dogodilo s principom, bolje spasiti pet života, čak i po cijenu žrtvovanja jednog, što je s principom koji su skoro svi podržali u prvom slučaju? Želio bih čuti nekoga iz većine u oba slučaja. Kako objašnjavate razliku između ta dva slučaja? Mislim da drugi uključuje aktivni izbor da se osobu gurne. Mislim da se, u suprotnom, ta osoba sama ne bi uplela u tu situaciju, pa birati u njegovo ime da ga se uključi u nešto što bi u protivnom izbjegao, mislim da je više od onog što imate u prvoj situaciji gdje tri strane, vozač i dvije grupe radnika već jesu u toj situaciji. Ali momak koji radi na sporednom kolosijeku, on nije odabrao da žrtvuje svoj život ništa više od debelog čovjeka, zar ne? To je istina, ali bio je na pruzi. Ovaj momak je bio na mostu! Možete nastaviti ako želite. Dobro, to je teško pitanje. Bili ste dobri, jako dobri, to je teško pitanje. Tko bi još pokušao naći način za usaglašavanje reakciju većine u ova dva slučaja? Pretpostavljam, u prvom slučaju, gdje imate jednog radnika i petoricu, izbor je između te dvije grupe i morate jednu izabrati i ljude će poginuti zbog tramvaja, ne nužno zbog vaše direktne akcije. Tramvaj je van kontrole i vi u djeliću sekunde morate donijetu određenu odluku, dok je guranje čovjeka s mosta stvarni čin ubojstva s vaše strane, nad time imate kontrolu, dok nad tramvajem nemate kontrolu. Zato mislim da je to malo drugačija situacija. U redu, tko ima odgovor? Tko želi odgovoriti? Je li to pravo objašnjenje? Ja mislim da to nije baš dobar razlog jer u oba slučaja morate odlučiti tko će umrijeti jer ili ćete izabrati da skrenete i ubijete osobu što je aktivna svjesna odluka da skrenete, ili ćete izabrati da gurnete deebelog čovjeka, što je također aktivni svjesni čin. Dakle u oba slučaja radite izbor. Želite li odgovoriti? Nisam baš siguran da je tako, još uvijek mi se čini da je drrugačije, time što ste nekoga bacili na tračnice i ubili ga, vi ste ga ustvari sami ubili. Gurate ga, vlastitim rukama. Gurate ga, a to je drugačije od upravljanja nečim što će uzrokovati smrt. To zaista ne zvuči ispravno kad to ovako govorim. Ne, to je dobro, kako se zovete? Andrew. Andrew, dozvoli da te pitam ovo: Pretpostavimo, stojeći na mostu kraj tog debelog čovjeka, ne moram ga gurnuti, pretpostavimo da stoji na poklopcu koji mogu otvoriti okrećući neki kotač, ovako. Biste li ga okrenuli? Zbog nekog razloga to izgleda još više pogrešno. Mislim, možda ako bi se slučajno naslonili na taj kotač ili tako nešto. Ili recimo da tramvaj leti prema sklopci koja će otvoriti poklopac, onda bih se mogao složiti s tim. Pošteno, to još uvijek izgleda pogrešno na način na koji nije izgledalo u prvom slučaju skretanja. I na još jedan način, u prvoj situaciji vi ste direktno uključeni u situaciju, u drugoj ste samo promatrač, pa imate izbor da se uključite ili ne guranjem debelog čovjeka. Zaboravimo na trenutak na ovaj slučaj. Zamislimo drugačiji slučaj. Ovaj puta vi ste doktor na hitnoj i dolazi vam šest pacijenata koji su stradali u groznoj prometnoj nesreći. Njih pet zadobilo je srednje teške povrede, jedan je u kritičnom stanju i trebao bi vam cijeli dan da se pobrinete za njega, no za to vrijeme onih pet bi moglo umrijeti. Ili se možete pobrinuti za tu petoricu, ali za to vrijeme onaj kritični bi mogao umrijeti. Koliko vas bi spasilo petoricu da ste doktor? Koliko bi vas spasilo jednoga? Vrlo malo ljudi, samo šačica. Isti razlog, pretpostavljam? Jedan život nasuprot pet. Sada razmotrite slučaj drugog doktora. Ovaj puta vi ste kirurg za transplantacije, imate 5 pacijenata i svakom je očajnički nužna transplantacija organa kako bi preživio. Jednom treba srce, jednom pluća, jednom bubreg, jednom jetra i petom gušterača. Ali nemate nijednog darivatelja organa. Uskoro ćete gledati kako umiru. A onda vam sine, da je u sobi do zdravi mladić koji je došao na pregled. Sviđa vam se to? I on je zadrijemao, mogli biste potiho ući, izvaditi mu pet organa, ta osoba bi umrla, ali mogli biste spasiti petoricu. Koliko bi vas to učinilo? Itko? Koliko? Dignite ruke, ako bi to učinili. Netko na balkonu? Vi bi? Budite oprezni, ne naginjite se previše. Koliko ne bi? U redu. Što vi kažete, govorite vi sa balkona koji bi izvadili organe, zašto? Ja bi zapravo htio razmotriti malo drugačiju mogućnost, tako da uzmem jednog od onih kojima treba organ, koji će prvi umrijeti i iskoristio bi njegova četiri zdrava organa da spasim preostalu četvoricu. To je prilično dobra ideja. To je sjajna ideja, osim činjenice da ste upravo uništili filozofsku poantu. Odmaknimo se malo od ovih priča i argumenata. da uočimo nekoliko stvari u načinu kako su se argumenti počeli razvijati. Određeni moralni principi već su se počeli pojavljivati u diskusijama koje smo vodili. Pa hajde da vidimo koji su to moralni principi. Prvi moralni princip koji se pojavio u diskusiji kaže da spravna stvar, moralna stvar koju treba učiniti ovisi o posljedicama kojima će rezultirati vaše djelovanje. Na kraju dana, bolje je da prežive petorica čak i ako jedan mora umrijeti. To je primjer konsekvencijalnog (posljedičnog) moralnog rasuđivanja. Konsekvencijalno moralno rasuđivanje locira moralnost u posljedicama nekog čina u stanju svijeta koji će biti rezultat onoga što učinite. Ali onda smo otišli malo dalje razmatrajući druge slučajeve i ljudi nisu baš bili sigurni u konsekvencijalno moralno rasuđivanje kad su oklijevali gurnuti debelog čovjeka s mosta ili iščupati organe nevinog pacijenta. Ljudi su ukazivali na razloge povezane s intrinzičnom kvalitetom samog čina. bez obzira na posljedice. Ljudi su se opirali, ljudi su mislili da je to jednostavno pogrešno, kategorički pogrešno, ubiti osobu, nevinu osobu, čak i u ime spašavanja pet života. Bar su tako ljudi mislili u drugoj verziji priče koju smo razmatrali. To ukazuje na drugi kategorički način razmišljanja o moralnom rasuđivanju. Kategoričko moralno rasuđivanje locira moralnost u određenim apslutnim moralnim uvjetima, određenim kategoričkim dužnostima i pravima bez obzira na posljedice. U danima i tjednima pred nama istraživat ćemo razlike između konsekvencijalnih i kategoričkih moralnih principa. Najutjecajniji primjer konsekvecijlanog moralnog rasuđivanja utilitarizam, doktrina koju je razvio Jeremy Bentham, engleski političkii filozof 18. stoljeća. Najvažniji filozof kategoričkog moralnog rasuđivanja je Emmanuel Kant, njemački filozof 18. stoljeća. Stoga ćemo razmotriti ova dva različita načina moralnog rasuđivanja procijeniti ih i također razmotriti druge. Ako pogledate nastavni program, primijetit ćete da čitamo niz sjajnih i čuvenih knjiga, knjige Aristotela, Johna Lockea, Immanuela Kanta, Johna Stewarta Milla i drugih. Također ćete primijetiti u programu da ne čitamo samo te knjige, također se bavimo suvremenim političkim i pravnim kontraverzama koja potiču filozofska pitanja. Diskutirat ćemo o jednakosti i nejednakosti, afirmativnu akciju (pozitivnu diskriminaciju), slobodu govora nasuprot govora mržnje, istospolne brakove, vojnu obavezu, spektar praktičnih pitanja. Zašto? Ne samo da bi oživjeli te apstraktne i daleke knjige, već da rasvjetlimo, razotkrijemo, kako filozofija utječe na naše svakidašnje živote, uključujući naše političke živote. Zato ćemo čitati te knjige i raspravljati o tim pitanjima i vidjeti kako svaki od njih utječe i rasvjetljava druge. To može zvučati dosta privlačno, ali ovdje vas moram upozoriti na nešto. A upozorenje je sljedeće: čitanje ovih knjiga na ovaj način, kao vježbu u samo-spoznaji, čitanje na ovaj način nosi određene rizike, rizike koji su istovremeno osobni i politički, rizike koje poznaje svaki student političke filozofije. Ti rizici proizlaze iz činjenice da nas filozofija uči i zbunjuje suočavajući nas s onim što već znamo. Tu postoji jedna ironija, teškoća ovog kolegija skriva se u činjenici da vas uči ono što već znate. To radi uzimajući ono što znamo iz poznatih neupitnih okruženja, i pretvarajući to u nešto nepoznato. Na taj način su funkcionirali oni primjeri, s hipotetičkim pretpostavkama s kojima smo započinjali, mješavinom šaljivog i razboritog. Jednako tako funkcioniraju i te filozofske knjige. Filozofija nas otuđuje od poznatog, ne tako da nam daje nove informacije, nego pozivajući i provocirajući novi način gledanja, ali, i tu postoji rizik, jednom kada ono poznato postane strano, nikada više nije potpuno isto. Samo-spoznaja je kao izgubljena nevinost, kako god bilo uznemirujuće, kada ju nađete nikada je više ne možete od-misliti ili ne-znati. Ono što čini ovaj poduhvat teškim ali također intrigantnim, je to da je moralna i politička filozofija priča i vi ne znate kuda ta priča vodi, ali ono što znate je da je to priča o vama. To su osobni rizici, a što je s političkim rizicima? Jedan način predstavljanja kolegija poput ovog bio bi obečavajući vam da čitanjem ovih knjiga i diskutiranjem o ovim pitanjima postat ćete bolji, odgovorniji građani. Propitivat ćete presumpcije javnih politika, dorađivati svoje političke prosudbe, postat ćete učinkovitiji sudionik javnih zbivanja. Ali to bi bilo nepotpuno i obmanjujuće obećanje. Politička fizofija uglavnom ne funkcionira na taj način. Morate dozvoliti mogućnost da vas politička filozofija može učiniti gorim građaninom, a ne boljim, ili barem gorim građaninom prije no što vas učini boljim. A to je zbog toga jer je filozofija aktivnost koja udaljava i čak iscrpljuje. A to vidite vraćajući se Sokratu; ima jedan dijalog, Gorgija, u kojem jedan od Sokratovih prijatelja, Kalikle, pokušava odvratiti ga od filozofiranja. Kalikle kaže Sokratu, 'Filozofija je zgodna igračka, ako se u nju upuštamo umjereno u primjereno životno doba, ali ako na njoj ustrajemo više no što treba, ona je apsolutna propast,' 'Poslušaj moj savjet,' kaže Kalikle, 'ostavi se rasprave, nauči vještine aktivnog života, neka ti modeli ne budu ti ljudi koji vrijeme provode u tim sitničavim igrama riječi, već oni koji imaju dobro situiran život i reputaciju i mnoge druge blagodati.' Kalikle zapravo Sokratu kaže, 'Okani se filozofiranja, uozbilji se, upiši se u poslovnu školu.' I Kalikle je bio u pravu. Bio je u pravu utoliko što nas filozofija udaljava od konvencija, utvrđenih postavki i prihvaćenih vjerovanja. To su rizici, osobni i politički, a unatoč tim rizicima postoji karakteristično odstupanje, ime tog odstupanja je skepticizam. To je ideja, ide ovako nekako: nismo riješili, jednom zauvijek, ni slučajeve ni principe o kojima smo raspravljali na početku, a kad Aristotel i Locke i Kant i Mill nisu mogli riješiti ta pitanja nakon svih tih godina, tko smo mi da mislimo da ih mi, ovdje u Sanders Theatre tijekom jednog semestra možemo riješiti? Možda je samo stvar u tome da svaka osoba ima vlastite principe i ništa se više o tome nema za reći, nikakvo rasuđivanje. To je izbjegavanje. Izbjegavanje spepticizmom na što bih ja dao sljedeći odgovor: Istina, o ovim pitanjima se rspravlja već dugo vremena, ali sam činjenica da se uvijek iznova pojavljuju i ustraju, može sugerirati da, iako su u nekom smislu nemoguća, neizbježna su u drugom, a razlog zašto su neizbježna. Razlog zašto su neizbježna je da mi svakoga dana živimo odgovarajući na ta pitanja. Zato skepticizam, dizanje ruku i odustajanje od moralnog promišljanja, nije rješenje. Immanuel Kant vrlo dobro je opisao problem sa skepticizmom kad je napisao: 'Skepticizam je počivalište za ljudski razum gdje mo razmišljati o svojim dogmatskim lutanjima, ali nije mjesto za trajno obitavanje.' 'Jednostavno se pomiriti sa skepticizmom,' pisao je Kant, 'nikada ne može biti dovoljno za prevladavanje nemira razuma.' Pokušao sam, kroz ove priče i argumente, izložiti neki vid rizika i iskušenja opasnosti i mogućnosti. Zaključit ću rekavši: da je cilj ovog kolegija probuditi nemir razuma i vidjeti kuda bi mogao voditi. Hvala vam. U tako očajnoj situaciji morate učiniti ono što morate da bi preživjeli. Morate učiniti ono što morate? Što morate, morate, baš tako. Ako 19 dana niste ništa jeli, netko se mora žrtvovati da ljudi mogu preživjeti. U redu, dobro je. Kako se zovete? Marcus. Što ćete kazati Marcusu? Prošli puta samo započeli s nekim pričama, moralnim dilemama u vezi tramvaja. i doktora i zdravih pacijenata u opasnosti da budu žrtve transplantacije organa. Uočili smo dvije stvari u vezi diskusija koje smo imali Jedna se odnosi na način na koji smo diskutirali; počelo s našim ocjenama u danim slučajevima. Pokušali smo artikulirati razloge odnosno principe koji leže iza naših ocjena, a onda, suočeni s drugim slučajem našli smo se da preispitujemo te principe mijenjajući ih u ovisnosti o drugima. I primijetili smo ugrađeno nastojanje da ih uskladimo, naše ocjene danih slučajeva i principe koje bismo usvojili nakon promišljanja. Također smo uočili nešto u vezi sadržaja argumenata koji su se pojavili tokom diskusije. Primijetili smo da smo ponekad u iskušenju locirati moralnost nekog čina u posljedicama, u rezultatima, u stanju svijeta koje proizvodi taj čin. To smo nazvali konsekvencijalnim moralnim rasuđivanjem. No, primijetili smo također da u nekim slučajevima nisu dominirali samo rezultati. Ponekad mnogi od nas su osjećali da ne samo posljedice, nego i intrinzična karakteristika čina ima moralnu važnost. Neki ljudi su tvrdili da postoje određene stvari koje su kategorički neispravne, čak i ako donose dobar rezultat, čak i ako spašavaju petoro ljudi po cijenu jednog života. Stoga smo suprotstavili konsekvencijalne moralne principe kategoričkima. Danas i sljedećih nekoliko dana preispitat ćemo jednu od najutjecajnijih verzija konsekvencijalne teorije morala, a to je filozofija utilitarizma. Jeremy Bentham, engleski politički filozof 18. stoljeća, prvi je jasno sistematski izložio utilitarističku teoriju morala, a Benthamova ideja, njegova ključna ideja, vrlo je jednostavna i moralno intuitivno vrlo dopadljiva. Benthamova ideja je sljedeća: ono što je ispravno učiniti, što je pravedno učiniti, je maksimizirati korisnost. Što je mislio pod korisnost? Pod korisnost je podrazumijevao ravnotežu ugode i boli, radosti i patnje. Tako smo došli do principa maksimiziranja korisnosti. Započeo uočivši da svima nama, svim ljudskim bićima, upravljaju dva suverena gospodara, bol i ugoda. Mi ljudska bića volimo ugodu i ne volimo bol i zato bismo moralnost morali bazirati - bez obzira da li se radi o našem vlastitom životu ili kao zakonodavci ili građani razmišljamo kakav bi trebao biti zakon - - ispravno je da individualno ili kolektivno djelujemo tako da maksimiziramo sveopću razinu sreće, Benthamov utilitarizam se ponekad sažima sloganom: 'najveće dobro za najveći broj'. S tim osnovnim principom korisnosti pri ruci, krenimo ga testirati i propitivati kroz još jedan slučaj, još jednu priču, ali ovoga puta to nije hipotetska priča, nego priča iz stvarnog života, slučaj Kraljice protiv Dudley i Stevensa. To je čuveni britanski pravni spor iz 19. stoljeća o kojem se mnogo raspravlja na pravnim fakultetima. Evo što se dogodilo: - ukratko ću ispričati priču, a onda bih želio čuti kako bi vi presudili zamiljajući da ste vi porota. Tadašnja priča u novinama opisala je pozadinu. Nikada nije bila ispričana tužnija priča o udesu na moru no što je priča preživjelih sa broda Mignonette. Brod je potonuo u Južnom Atlantiku 1300 milja od grada Cape. Imao je četiri člana posade, Dudley je bio kapetan, Stephens je bio prvi oficir, Brooks je bio mornar. Sve ljudi odličnog karaktera kako nam govori novinska priča. Četvrti član posade bio je mali od palube, Richard Parker star 17 godina. On je bio siroče, nije imao obitelj i to je bilo njegovo prvo dulje putovanje morem. Pošao je, kaže novinska priča, unatoč savjetima svojih prijatelja, pošao je u nadi mladenačke ambicije da će putovanje napraviti od njega čovjeka. Nažalost, nije mu bilo suđeno. Činjenice slučaja nisu bile sporne, val je udario u brod i Mignonette je potonuo. Četvoro članova posade spasilo se u čamcu za spasavanje. Jedina hrana koju su imali bile su dvije konzerve konzervirane repe. Bez pitke vode. Prva tri dana nisu jeli ništa. Četvrti dan otvorili su jednu konzervu repe i pjeli je. Sljedeći dan uhvatili su kornjaču. Druga konzerva repe i kornjača omogućili su im da prežive sljedećih nekoliko dana i onda osam dana nisu jeli ništa. Bez hrane i bez vode. Zamislite sebe u takvoj situaciji. Što biste vi učinili? Evo što su oni učinili. Mali od palube Parker je sada već ležao na dnu čamca za spasavanje, u ćošku, jer se bio napio morske vode protivno savjetima ostalih. Bilo mu je zlo i izgledalo je da umire. Pa je devetnaestog dana Dudley, kapetan, predložio da izvlače slamku, da bi trebali vući slamke da vide tko bi trebao umrijeti da spasi ostale. Brooks je odbio, nije mu se sviđala ideja o lutriji. Ne znamo je li to bilo zbog toga jer nije želio riskirati ili jer je vjerovao u kategoričke moralne principe. No, u svakom slučaju, slamke se nisu izvlačile. Sljedeći dan još uvijek nije bilo nijednog broda na vidiku pa je Dudley rekao Brooksu da okrene glavu i dao znak Stephensu da bi bilo bolje da ubiju dječaka Parkera. Dudley se pomolio, rekao dječaku da je kucnuo njegov čas te ga usmrtio perorezom ubadajaći ga u vratnu venu. Brooks se oporavio od svog prigovora savjesti kako bi sudjelovao u podjeli jezive blagodati. Četiri dana su se njih trojica hranila tijelom i krvlju malog od palube. Istinita priča. I onda su bili spašeni. Dudley opisuje njihovo spašavanje u svom dnevniku; zapanjujućim eufemizmom, citiram: '24-tog dana dok smo doručkovali konačno se pojavio brod.' Trojicu preživjelih pokupio je njemački brod i odveo natrag u Falmouth u Engleskoj gdje su uhapšeni i suđeni. Brooks je postao zaštićeni svjedok, Dudley i Stephensu se sudilo. Oni nisu osporavali činjenice, tvrdili su da su postupali u krajnjoj nuždi. To je bila njihova obrana. Tvrdili su u suštini da je bolje da jedan umre da bi trojica preživjela. Tužilac nije bio uvjeren ovim argumentom, rekao je da je ubojstvo, ubojstvo i tako je slučaj dospio pred sud. Zamislite da ste vi porota, a da bismo pojednostavili diskusiju, ostavite po strani pitanje zakona i pretpostavimo da ste vi kao porota zaduženi da odlučite da li je ono što su učinili moralno dopustivo ili nije. Koliko bi vas glasalo 'nisu krivi', da je ono što su učinili moralno dopustivo? A koliko bi vas glasalo 'krivi', ono što su učinili je moralno neispravno? Prilično znatna većina. Da vidimo sada razloge, a započet ću s onima u manjini. Da čujemo prvo obranu Dudleya i Stephensa. Zašto bi ih oslobodili krivnje? Koji su vaši razlozi? Mislim da to zaslužuje moralnu osudu, ali također da postoji razlika između moralno nedopustivog i onog što nekog čini pravno odgovornim. Drugim riječima, kao što je rekao sudac, nemoralno nije nužno protiv zakona, pa iako ne mislim da nužnost opravdava krađu ili ubojstvo ili bilo koji nezakoniti čin, u nekom času stupanj nužnosti ustvari vas oslobađa krivnje. Drugi branitelji, drugi glasovi u obrani? Moralna opravdanja za ono što su učinili? Meni se čini u tako očajnoj situaciji morate činiti ono što morate kako bi preživjeli. Morate učiniti ono što morate? Morate učiniti što morate, tako je. Ako ste izdržali 19 dana bez hrane netko se jednostavno mora žrtvovati da ljudi mogu preživjeti. I štoviše, recimo da su preživjeli i postali produktivni članovi društva koji odu kući i, na primjer, dobrotvorne organizacije i svašta drugo za opću dobrobit. Ja ne znam što su oni radili poslije, možda su ubili još ljudi ... Što ako su otišli kući i postali ubojice? Što ako su otišli kući i postali ubojice? Ne biste željeli znati koga su ubili? Istina, to je fer. Ne bih želio znati koga su ubili. Dobro je, kako se zovete? Marcus. Čuli smo obranu, par glasova u obrani, sada treebamo čuti tužiteljstvo. Većina ljudi misli da je ono što su učinili neispravno, Zašto? Jedna od prvih stvari koju sam ja pomislila bilo je, 'Pa, dobro, nisu jako dugo jeli, pa su možda mentalno oštećeni pa se to može iskoristiti za obranu, mogući argument da nisu bili prisebni i donosili su odluke koje inače ne bi, a ako je to prihvatljiv argument, da morate biti u stanju promijenjene svijesti da bi učinili tako nešto, to navodi da ljudi koji taj argument smatraju uvjerljivim zaista misle da postupaju nemoralno ... Ali ja želim znati što vi mislite. Vi ih branite ... Vi ste za to da budu optuženi, zar ne? Ja ne mislim da su postupali na moralno prihvatljiv način ... A zašto ne? Što kažete ... Tu je Marcus, on ih je upravo branio. On je rekao, čuli ste što je rekao, da morate učiniti ono što morate u takvoj situaciji. Što ćete mu odgovoriti? Da ne postoji situacija u kojoj bi ljudima bilo dozvoljeno da uzmu ideju sudbine ili živote drugih ljudi u svoje ruke, da mi nemamo tu vrstu moći. Dobro, u redu, hvala. Kako se vi zovete? Britt. Tko još? Što vi kažete? Ustanite. Pitam se da li su Dudley i Stephens tražili Parkerov pristanak na umiranje. I da li bi ih to oslobodilo krivnje za aktivno ubojstvo? I ako je tako, da li je to još uvijek moralno opravdano? Zanimljivo, pristanak. Čekajte, kako se vi zovete? Kathleen. Kathleen kaže, pretpostavimo ... Kako bi izgledao taj scenario? Tu je Dudley, perorez u ruci, ali umjesto molitve, ili prije molitve, kaže, 'Parker, bi li smetalo, mi smo očajno gladni, - s čim Marcus suosjeća - očajno smo gladni, ti ionako nećeš dugo, - mogao bi biti mučenik - bili bio mučenik, što misliš o tome, Parker?' Što mislite, bi li tada bilo moralno opravdano? Pretpostavimo da Parker, napola pri svijesti, kaže - ok. Ne mislim da bi bilo moralno opravdano, ali pitam se ... Čak i tada, ne bi bilo? Ne. Vi mislite da čak i sa njegovim pristankom to ne bi bilo moralno opravdano? Ima li ljudi koji misle ... koji žele preuzeti Kathleeninu ideju pristanka i koji misle da bi to tada bilo moralno opravdano? Dignite ruke, ako bi bilo? Ako mislite da bi bilo? To je vrlo zanimljivo. Zašto bi pristanak predstavljao moralnu razliku? Zašto bi? Ja samo mislim ako je to njegova vlastita originalna ideja, njegova ideja od početka, onda bi to bila jedina situacija u kojoj bi ja to smatrala prihvatljivim. Jer na taj način ne možete tvrditi da je bio pod pritiskom. Zante, tri protiv jednoga ili bilo koji omjer bio. I mislim ako on odlučuje da daje svoj život, onda je njegova volja da se žrtvuje, što neki ljudi mogu smatrati vrijednim divljenja, a drugi se mogu ne slagati s tom odlukom. Dakle, ako je on nadošao na tu ideju, to je jedina vrsta pristanka u koju se možemo pouzdati, moralno, onda bi to bilo u redu? U protivnom bilo bi to nešto kao iznuđeni pristanak u tim okolnostima, mislite? Da li itko misli da čak i Parkerov pristanak ne bi opravdao njihovo ubojstvo? Tko tako misli? Recite nam zašto, ustanite. Mislim da bi Parker bio ubijen u nadi da će drugi članovi posade biti spašeni, pa onda nema definitivnog razloga da on bude ubijen jer ne znate kada će oni biti spašeni. Pa ako ga ubijete i to bude uzalud, hoćete li nastaviti ubijati članove posade i na kraju nitko neće ostati? Jer netko će na koncu umrijeti. Pa, moralna logika situacije izgleda da je takva. Da bi oni nadalje odabirali najslabije, jednog po jednog, dok ne bi bili spašeni. A u ovom slučaju, na sreću, bili su spašeni kad ih još bar troje bilo živo. Da je Parker da svoj pristanak, bili tada bilo u redu ili ne? Ne, još uvijek ne bi bilo u redu. Recite nam zašto ne bi bilo u redu? Prije svega ja vjerujem da je kanibalizam moralno neispravan i ne biste smjeli jesti ljudsko biće ni u kom slučaju. Dakle, kanibalizam je moralno nedopušten izvan ... Dakle, čak i u scenariju u kojem bi se čekalo da netko umre još uvijek bi to bilo nedopušteno? Da, za mene osobno. Čini mi se da to sve ovisi o osobnom moralu. To je tek moje mišljenje. Naravno, drugi ljudi se neće složiti ... Pa da vidimo, da čujemo koja su njihova neslaganja i onda ćemo vidjeti da li imaju dovoljne razloge da vas razuvjere. Ima li netko tko bi mogao objasniti, vi koji ste skloni pristanku, možete li objasniti zašto pristanak čini takvu moralnu razliku. Što je s idejom lutrije? Da li se to računa kao pristanak? Sjetite se, na početku Dudley je predložio lutriju. Pretpostavimo da su se složili s lutrijom, koliko vas bi tada reklo, to je bilo u redu. Pretpostavimo da su vukli slamku, mali od palube je izgubio i priča ide dalje. Koliko ljudi bi reklo da je bilo moralno dopušteno? Brojevi rastu kad dodamo lutriju. Da čujemo jednog od vas za kojega bi lutrija činila moralnu razliku? Zašto bi? Mislim da ključni element koji po meni to čini zločinom je ideja da su oni u jednom času odlučili da su njihovi životi važniji od njegovog, a mislim da je to zapravo osnova svakog zločina. To je kao: moje potrebe, moje želje važnije su od tvojih i moje imaju prednost. A da su imali lutriju gdje su svi suglasni da netko mora umrijeti to je onda kao da se svi žrtvuju da spase ostale. Onda bi to bilo u redu? Malo groteskno, ali ... Ali moralno prihvatljivo? Da. A kako se ti zoveš? Matt. Znači Matt ono što tebe muči nije kanibalizam nego izostanak propisanog postupka? Pretpostavljam da bi se moglo tako reći. A može li netko, tko se slaže s Mattom reći malo više o tome zašto bi lutrija, po vašem mišljenju, činila to moralno dopustivim? Kako sam ja to prvobitno razumijela, malog od palube nikada nisu konzultirali o tome da li će mu se ili ne, nešto dogoditi, čak ni da li će sudjelovati u lutriji, jednostavno je bilo odlučeno da je on taj koji će umrijeti. Točno, to se dogodilo u stvarnom slučaju, ali da je bila lutrija i svi su se složili oko procedure, mislite da bi bilo u redu? Točno, jer onda svi znaju da će se dogoditi smrt, dok mali od palube nije znao čak ni da se vodi ta rasprava. Nije bilo nikakvog upozorenja njemu da bi znao: 'Hej, ja sam taj koji umire!'. Dobro, pretpostavimo da se svi slažu s lutrijom, lutrija se održi, mali od palube gubi, ali se predomisli. Već ste odlučili, to je kao usmeni ugovor, ne možete odustati od toga, odluka je donesena. Da znate da umirete kako bi drugi mogli živjeti vi bi ... Da je umro netko drugi znate da bi vi konzumirali njega, pa ... Ali onda bi on mogao reći: 'Znam, ali ja sam izgubio.' Ja samo mislim da je baš u tome moralni spor, da nije konzultiran mali od palube i to je najjezivije da on uopće nije imao pojma što se zbiva. Da je on znao što se zbiva bilo bi malo razumljivije. Dobro, sada želim čuti ... Dakle, postoje neki koji misle da je to moralno dopustivo, ali samo oko 20% vas na čelu s Marcusom. Onda postoje neki koji kažu, pravi problem ovdje je izostanak suglasnosti, bilo suglasnosti o lutriji, fer proceduri ili, Katheenina ideja, suglasnosti u času smrti. A ako dodamo suglasnost onda je više ljudi sklono žrtvu smatrati moralno opravdanom. Sada bih na koncu želio čuti one od vas koji misle da čak i s pristankom, čak i s lutrijom, čak i s Parkerovim zadnjim promrmljanim riječima suglasnosti, u zadnjem času, to biipak bilo neispravno. I zašto bi to bilo neispravno? To želim čuti. Pa, cijelo vrijeme sam naginjala kategoričkom moralnom rasuđivanju i mislim da postoji mogućnost da bi se složila s idejom lutrije i da se onda gubitnik ubije sam, tako da onda to ne bi bio čin ubojstva, no ipak mislim da čak i na taj način to je pod prisilom. I također mislim da nema nikakvog kajanja Kao što Dudley piše u svom dnevniku: 'Jeli smo svoj doručak.' Izgleda kao da je on kao -Oh, ... Znate, cijela ideja nevrednovanja tuđeg života. Eto zbog toga mi se čini da trebam zauzeti kategorički stav. Želite baciti knjigu na njega? Zato što se ne kaje i nema osjećaj da je učinio išta loše. Točno. Ima li još branitelja koji kažu da je to jednostavno kategorički neispravno, sa ili bez suglasnosti. Da, ustanite. Zašto? Mislim da nesumnjivo, kako je oblikovano naše društvo, ubojstvo je ubojstvo na svaki način, a naše društvo na ubojstvo gleda uvijek jednako i mislim da nema razlike u bilo kojem slučaju. Dobro, da vas pitam nešto? Tri života su u pitanju, nasuprot jednom, taj jedan, mali od palube, nije imao nikoga od obitelji, nitko nije ovisio o njemu, ova trojica su imala obitelji kod kuće u Engleskoj, ovisili su o njima, imali su žene i djecu. Sjetite se Benthama. Bentham kaže moramo uzeti u obzir dobrobit, korisnost, sreću svakoga. Moramo sve to zbrojiti, pa onda to nisu samo brojevi tri prema jedan, to su također svi ti ljudi kod kuće. Ustvari, londonske novine toga vremena i javno mnijenje suosjećali su s njima, Dudleyem i Stephensom, a novine su rekle - da nisu bili motivirani ljubavlju i brigom za svoje voljene kod kuće sigurno to ne bi bili učinili. Dobro, ali kako se to razlikuje od ljudi na uglu koji imaju istu želju da prehrane svoje obitelji? Ja mislim da nema razlike. Mislim da u svakom slučaju ako ja ubijem vas da bi popravio svoj status, to je ubojstvo i mislim da to trebamo gledati u istom svjetlu. Umjesto da kriminaliziramo određene aktivnosti i neke stvari prikazujemo više nasilne i surovije kad je u tom istom slučaju to isto, sve je to isti čin i mentalitet koji ide s ubojstvom, potreba da se nahrane svoje obitelji. Pretpostavimo da ih nije bilo tri, pretpostavimo da ih je bilo 30, 300. Jedan život da se spasi tri stotine. Ili u vrijeme rata, tri tisuće ... Ili pretpostavimo da su ulozi čak i veći. Pretpostavimo da su ulozi čak i veći. Misllim da je to još uvijek ista stvar. Mislite li da je Bentham imao krivo kad je rekao da je ispravno postupati tako da se zbroji skupna sreća? Mislite da nije u pravu? Ne mislim da je u krivu, ali mislim da je ubojstvo ubojstvo u svakom slučaju. Pa onda Bentham mora biti u krivu! Ako ste vi u pravu, on je u krivu! Dobro, on je u krivu. U redu je, hvala vam, bilo je dobro. Odmaknimo se od ove diskusije i uočimo koliko smo prigovora čuli u vezi onoga što su činili. Čuli smo neke obrane toga što su učinili. Obrana se odnosi na potrebu, njihove kobne okolnosti i, barem implicitno, ideju da su brojevi važni. I ne samo da su važni brojevi, nego su važni i širi učinci, njihove obitelji kod kuće, oni koji ovise o njima. Parker je bio siroče, nikome neće nedostajati. Pa, ako sve zbrojite, ako pokušate izračunati bilancu sreće i patnje, mogli biste imati osnovu da kažete da je ono što su učinili ispravno. Onda smo čuli bar tri različite vrste prigovora. Čuli prigovor koji kaže, ono što su učinili kategorički je neispravno, upravo ovdje, na kraju, kategorički neispravno. Ubojstvo je ubojstvo, uvijek je neispravno, čak i ako povećava ukupnu sreću društva. Kategorički prigovor, No, još uvijek nam ostaje istražiti zašto je ubojstvo kategorički neispravno. Da li je to zato jer čak i mali od palube imaju određena fundamentalna prava? A ako je to razlog, odakle proizlaze ta prava ako ne iz ideje veće dobrobiti ili korisnosti ili sreće? Pitanje broj jedan. Drugi su rekli, lutrija bi činila razliku, fer procedura, rekao je Matt. I neki ljudi su naginjali tome. To nije točno kategorički prigovor, nego kaže, svi se trebaju računati kao jednaki, čak iako na koncu jedan može biti žrtvovan za opću dobrobit. To nam ostavlja još jedno pitanje za istraživanje. Zašto sporazum o određenoj proceduri, čak i fer proceduri, opravdava bilo koji rezultat koji proizlazi iz izvođenja te procedure? Pitanje broj dva. I pitanje broj tri, osnovna ideja pristanka. Kathleen nas je navela na to. Da se mali od palube složio samovoljno, a ne pod pritiskom, kao ššto je bilo dodano, onda bi bilo u redu oduzeti mu život da bi se spasili ostali. Čak je više ljudi prihvatilo tu ideju, ali iz toga proizlazi treće filozofsko pitanje. Kakvo je to moralno djelovanje pristanka? Zašto čin suglasnosti čini takvu moralnu razliku da jedan čin koji bi bio neispravan, oduzimanje života, bez suglasnosti je moralno dopustivo uz suglasnost? Da bismo razmotrili ta tri pitanja morat ćemo čitati neke filozofe, a od sljedećeg puta počet ćemo čitati Benthama i Johna Stewarta Milla filozofe utilitarizma.