Godine 1944, 11 godina pre sudbonosne odluke u autobusu u Montgomeriju, Roza Parks je istraživala svirep zločin. Kao predstavnik Nacionalne asocijacije za unapređenje obojenog naroda, putovala je u ruralnu Alabamu kako bi upoznala Risi Tejlor, devojku koju su šestorica belaca seksualno napastvovala. Bilo je teško ubediti sud Alabame da je bar jedan od ovih muškaraca kriv, ali Roza je bila odlučna. Organizovala je odbranu za Risi na sudu, što je preplavilo medije svedočanstvima i izazvalo proteste širom Juga. Kako porota nije podigla optužnicu protiv napadača, Parksova je zahtevala od guvernera da oformi novu veliku porotu. Napisala je: „Znam da nećete izneveriti narod Alabame i da ćete pokazati da postoji jednaka pravda za sve građane.“ Parksova se ceo život uporno protivila rasnom nasilju i sistemu punom predrasuda koji je štitio prekršioce zakona. Ali ovakav rad je sa sobom nosio i ogroman rizik i cenu koju je lično platila. Rođena 1913, Roza je odrasla uz mamu, baku i deku u ruralnoj Alabami. Ali van ovog toplog doma, rasno nasilje je bacalo tamnu senku. Članovi Kju-kluks-klana su često prolazili kraj njihovog doma, a zakoni Džima Kroua su nametali segregaciju javnih mesta. Sa 19 godina se doselila u Montgomeri i udala za Rejmonda Parksa, berberina u kome je kipteo istovetan bes zbog rasne nepravde. Bio je član lokalnog ogranka Nacionalne asocijacije za unapređenje obojenog naroda, a tu ulogu su mnogi izbegavali iz straha od odmazde. Rejmond je u početku želeo da sačuva Rozu od mogućih opasnosti aktivizma. Kako je sve više u njoj buktao bes zbog ograničenja nametnutih Afroamerikancima, Roza nije više mogla da stoji po strani. Kada se 1943. pridružila ovoj asocijaciji, Parksova i Džoni Rebeka Kar su bile jedine žene u ogranku u Montgomeriju. Počela je kao zapisničar na njihovim sastancima, a ubrzo je bila izabrana da bude sekretarica tog ogranka, čime je zvanično počeo njen tajni dvostruki život. Roza je danju radila kao krojačica da bi finansijski pomogla majci i suprugu. Noću je istraživala i beležila brojne slučajeve građanskog prava, od neslaganja oko lokalnih propisa do istaknutih ubistava i zločina počinjenih iz mržnje. Kao sekretarica je pripremala javne komentare u ime ogranka u Montgomeriju, boreći se protiv svirepih kazni, lažnih optužbi i besramnih kampanja često usmerenih protiv Afroamerikanaca. Pored bavljenja pravom, Parksova je bila i izuzetan lokalni strateg. Kao savetnik saveta mladih Nacionalne asocijacije za unapređenje obojenog naroda, pomagala je mladima u borbi protiv sistema segregacije, uključujući borbu za pravo glasa i protiv biblioteka isključivo za belce. Pod plaštom Nacionalne asocijacije za unapređenje obojenog naroda, Parksova je težila da tajne aktivnosti za građanska prava izbaci na videlo. Zalagala se za obuke građanske neposlušnosti i javno govorila protiv rasnog nasilja, pogotovo u slučaju ubistva Emeta Tila. Kada je 1955. odbila da pređe u stražnji deo rasno podeljenog autobusa, pomogla je u masovnom pokretanju narodne inicijative. Parksova je zbog svog samostalnog protesta uhapšena i stavljena u zatvor, gde su je posećivali lokalni aktivisti. Zajedno su planirali da otpočnu dvadesetčetvoročasovni bojkot autobusa. Trajao je 381 dan. Njen jednostavan čin je transformisao tek započeti aktivizam za građanska prava u nacionalni pokret. Bojkot se okončao 1956. kada je Vrhovni sud glasao u korist ravnopravnog javnog prevoza za sve. Međutim, ova pobeda pokreta je imala visoku cenu. Tokom cele kampanje, Roza je dobijala svirepe pretnje smrću, a nije mogla ni da nađe posao u Montgomeriju zbog svoje reputacije. Preselila se u Detroit 1957. kako bi nastavila da radi kao krojačica, sve dok je nije zaposlio kongresmen Džon Konjers kako bi mu pomogla sa kampanjama za borbu za građanska prava. Uvek na oprezu u borbi protiv rasnih nejednakosti, Parksova je bila aktivna narednih 40 godina. Napisala je nekoliko knjiga, putovala širom zemlje da bi držala govore podrške drugim aktivistima, i osnovala institut za obrazovanje mladih u sećanje na svog pokojnog supruga. Roza Parks se danas pamti kao borbeni duh naroda koji se žustro borio protiv najmoćnijih ljudi i zakona. Njena krilatica i dalje odjekuje: „Svest o onome što moramo učiniti poništava strah.“