Paul Krugman, dobitnik Nobela za ekonomiju napisao je: "Nije sve u produktivnosti, ali dugoročno gledajući, produktivnost je gotovo sve." Dakle, to je ozbiljno. Nema puno stvari na svijetu koje su "gotovo sve". Produktivnost je glavni pokretač društvenog napretka. Dakle, imamo problem. U najvećim europskim ekonomijama produktivnost je rasla pet posto godišnje 50-ih, 60-ih i ranih 70-ih. Od '73. do '83. tri posto godišnje. Od '83. do '95. dva posto godišnje. Od 1995. manje od jedan posto godišnje. Ista je situacija u Japanu. Ista je situacija i u SAD-u unatoč munjevitom odskoku prije 15 godina i unatoč svim tehnološkim inovacijama oko nas: internet, informacije, nove informacijske i komunikacijske tehnologije. Kad produktivnost raste tri posto godišnje udvostručuje životni standard svake generacije. Svaka generacija dvostruko je imućnija od roditelja. Kada raste za jedan posto godišnje, potrebne su tri generacije za udvostručenje standarda. Za to vrijeme mnogi će ljudi biti siromašniji od roditelja. Imat će manje svega: manje krovove nad glavom, ili ih možda uopće neće imati nedostupnije obrazovanje, vitamine, antibiotike, cijepljenje -- svega. Razmislite o svim problemima s kojima se trenutačno susrećemo. O svim. Velika je mogućnost da im je uzrok kriza produktivnosti. Zbog čega ta kriza? Zato što ie osnovno načelo učinkovitosti -- učinkovitost u organizaciji, upravljanju -- postalo kontraproduktivno za ljudski napor. Svugdje -- u javnom sektoru, u poduzećima, načinu na koji radimo, na koji smo inovativni, investiramo -- pokušajte naučiti raditi bolje Uzmite sveto trojstvo učinkovitosti: jsnoća, mjerljivost, odgovornost. Oni uništavaju ljudski napor. Postoje dva načina da to vidimo i dokažemo. Prvi, koji je meni draži je strog, elegantan, lijep -- matematika. Potpuna matematička verzija zahtijeva nešto vremena pa zato imamo onaj drugi način. Pogledajmo štafetnu utrku. To je ono što ćemo napraviti danas. Malo je animiraniji, vizualniji i nešto brži -- ipak je to utrka. Nadamo se da je brži. (Smijeh) Finale svjetskog prvenstva za žene. Osam je timova u finalu. SAD ima najbrži tim. Oni imaju najbrže žene na svijetu. Oni su favoriti za pobjedu. Osobito, ako ih usporedimo s nekim prosječnim timom, recimo, francuskim (Smijeh) prema njihovim rezultatima na utrci na 100 metara i ako zbrojite pojedinačna vremena američkih trkačica, one stižu na cilj 3,2 metra ispred francuskog tima. A ove godine američki tim je u odličnoj formi. Na temelju njihove najbolje utrke ove godine, one stižu 6,4 metra ispred francuskog tima, prema podacima. Mi ćemo pogledati utrku. U jednom trenutku prema kraju vi ćete vidjeti da Torri Edwards, četvrta američka trkačica, vodi. Nije iznenađenje - ove godine je osvojila zlatnu medalju na utrci na 100 metara. Usput rečeno, Chryste Gaines, druga trkačica u američkom timu je najbrža žena na Zemlji. Dakle, na Zemlji je 3,5 milijardi žena. Gdje su dvije najbrže? U američkom timu. Ni preostale dvije trkačice u američkom timu nisu loše, znate? (Smijeh) Jasno je da je američki tim dobio rat za talente. Iza, prosječan tim pokušava uhvatiti priključak. Pogledajmo utrku. (Video uz komentar na francuskom) (Video: završetak komentara) Yves Morieux: Što se dogodilo? Najbrži tim nije pobijedio; pobijedio je sporiji. Usput, nadam se da cijenite iscrpno povijesno istraživanje koje sam poduzeo da prikažem Francuze u dobrom svjetlu. (Smijeh) No, ne pretjerujmo -- nije to baš niti arheologija. (Smijeh) Zašto? Zbog suradnje. Kad čujete ovu rečenicu: "Zahvaljujući suradnji, cjelina je vrednija od zbroja djelova." To nije poezija. To nije filozofija. To je matematika. Nosači palice su sporiji, ali njihova palica je brža. Čudo suradnje: Umnaža energiju, inteligenciju i ljudski napor. To je bit ljudskih napora: kako raditi zajedno, kako pojedinačni napor pridonosi naporima drugih. Pomoću suradnje možemo uraditi više s manjim. Što se dešava sa suradnjom kada se sveti gral -- čaki i Sveto trojstvo -- jasnoća, mjerljivost i odgovornost, pojavi? Jasnoća. Izvještaji menadžmenta su puni primjedaba zbog nedostatka jasnoće. Provjere suglasnosti, konzultantske dijagnoze. Trebamo više jasnoće, trebamo razjasniti uloge i procese. To bi bilo kao da trkačice u timu kažu "Pojasnimo - gdje moja uloga stvarno počinje i prestaje? Trebam li trčati 95 metara, 96, 97...?" Budimo jasni, to je važno. Ako kažete 97, nakon 97 metara, ljudi će ispustiti palicu bez obzira hoće li je netko pokupiti ili ne. Odgovornost. Stalno pokušavamo staviti odgovornost u nečije ruke. Tko je odgovoran za ovaj proces? Trebamo nekog tko je odgovoran za proces. U utrci štafeta, obzirom da je predavanje palice vrlo važno, trebamo nekog tko je jasno odgovoran za predavanje palice. Dakle, između svakog trkača ćemo postaviti posebnog atletičara namijenjenog da jasno preuzme palicu od jedne trkačice i preda je drugoj trkačici. I imat ćemo ih barem dvoje. Hoćemo li, u tom slučaju, pobijediti na utrci? To ne znam. Ono što znam je da ćemo imati jasnu povezanost, jasnu liniju odgovornosti. Znat ćemo koga okriviti. I nikad nećemo pobijediti na utrci. Ako razmislite o tome, mi pridajemo više pažnje informaciji koga optužiti u slučaju pogreške, nego kreiranju uvjeta za uspjeh. Sva ljudska inteligencija stavljena u osmišljavanje organizacije -- gradske strukture, procesni sustavi -- što im je zapravo cilj? Imati krivca ukoliko nešto pođe po zlu. Mi stvaramo organizacije sposobne pogriješiti i to sukladno s propisima, s nekim tko je odgovoran kad pogriješimo. I prilično smo učinkoviti u tim - pogreškama. Mjerljivost. Što se može izmjeriti može se i završiti. Pogledajte, da bi prenijeli palicu, trebate to učiniti u pravo vrijeme, u pravu ruku pri pravoj brzini. Da biste to učinili trebate prenijeti energiju u ruku. Energija koja je u vašoj ruci nije u vašim nogama, premjestili ste je na račun vaše mjerljive brzine. Trebate viknuti dovoljno rano sljedećoj trkačici kada ćete predati palicu, najavljujući joj da stižete, kako bi se sljedeća trkačica mogla pripremiti i očekivati vas. I trebate vikati jako. No krv, energija koja će biti u vašem grlu neće biti u vašim nogama. Jer, znate, tamo je osam ljudi koji viču svi u isto vrijeme. Pa morate prepoznati i glas svog kolege. Ne možete reći:"Jesi li to ti?" Prekasno! (Smijeh) Pogledajmo sada utrku usporeno i usmjerimo se na treću trkačicu. Pogledajmo gdje je usmjerila svoje napore, svoju energiju, svoju pažnju. Ne sve u noge -- to bi bilo dobro za njenu brzinu -- već i u grlo, ruku, oči, mozak. To čini razliku u čijim nogama? U nogama sljedeće trkačice. Kada sljedeća trkačica trči zaista brzo, je li to zbog njenog izvarednog napora ili je to zbog načina na koji joj je treća trkačica predala palicu? Nema tog mjerenja na svijetu koji će nam dati odgovor. Pa ako nagrađujemo ljude na temelju njihovog mjerljivog učinka, oni će svu svoju energiju, pažnju, krv, staviti u ono što je mjerljivo -- njihove noge. A palica će pasti i usporiti ih. Suradnja ne zahtijeva poseban napor, stvar je u tome kako raspoređujete napor. Radi se o preuzimanju rizika, jer žrtvujete vrhunsku zaštitu razdijeljenu u objektivno mjerljiv učinak pojedinca. Radi se stvaranju velike razlike u učinku drugih, s kojima nas uspoređuju, Tada treba biti glup i surađivati. A ljudi nisu glupi i ne surađuju. Znate, jasnoća, odgovornost i mjerljivost bi bili dobri da je svijet jednostavniji. No, poslovanje je postalo puno složenije. Sa svojim timovima, izmjerio sam razvoj složenosti u poslovanju. Danas je puno zahtjevnije privući i zadržati klijente, izgraditi prednost na globalnoj razini, stvoriti vrijednost. A što je poslovanje složenije mi, u ime jasnoće, odgovornosti i mjerljivosti umnožavamo strukture, procese, sustave. Taj poriv za jasnoćom i odgovornošću potiče kontraproduktivno umnožavanje sučelja, među-ureda, koordinatora koji osim što trebaju dodatne ljude i resurse, dodaju i prepreke. I što je organizacija složenija to je teže razumjeti što se zapravo događa. Pa onda trebamo sažetke, punomoći, izvještaje, ključne pokazatelje uspješnosti, mjerila. Pa ljudi troše energiju na ono što se može izmjeriti na račun suradnje. I kako se učinak smanjuje mi dodajemo još više struktura, procesa sustava. Ljudi provode vrijeme na sastancima, pišući izvještaje koje moraju napraviti, brisati ili prepravljati. Temeljem naših analiza timovi takvih organizacija provode između 40 i 80 posto vremena, trošeći svoje vrijeme i radeći sve napornije i napornije, dulje i dulje na aktivnosti sa sve manje i manje dodane vrijednosti. To je ono što ubija produktivnost, što ljudima uzrokuje patnju na poslu. Naše organizacije troše ljudsku inteligenciju. Okrenule su se protiv ljudskih napora. Kad ljudi ne surađuju ne krivite njihov način razmišljanja, njihov mentalitet, njihovu osobnost -- pogledajte poslovnu situaciju. Je li stvarno u njihovom interesu suradnja s drugima kada, zbog suradnje, oni sami izgledaju lošije? Zašto bi surađivali? Kad optužujemo osobnost umjesto jasnoće, odogovornosti, mjerljivosti neučinkovitosti dodajemo nepravdu. Trebamo stvoriti organizacije u kojima će pojedincu postati korisno surađivati s drugima. Maknite posrednike, među-urede -- sve te komplicirane koordinacijske strukture. Ne tražite jasnoću, tražite zbunjenost. Zbunjenost spaja. Uklonite što više kvantitativnih mjerila za procjenu učinka. Ubrzajte "što". Tražite suradnju, "kako" Kako ste predali palicu? Jeste li je bacili, ili ste je predali učinkovito? Stavljam li svoju energiju u ono što se može izmjeriti -- moje noge, moju brzinu -- ili predaju palice? Vi, voditelji, menadžeri, stvarate li korist za pojedinca ukoliko surađuje s drugima? Budućnost naših organizacija, naših poduzeća, naših društava ovisi o vašem odgovoru na ova pitanja. Hvala vam. (Pljesak)