Znate, iznenadilo me da je jedna od implicitnih tema TED-a - sućut. Upravo smo vidjeli vrlo dirljiva predstavljanja: HIV u Africi, predsjednik Clinton sinoć. Ako se slažete, volio bih da pokušamo lateralno razmišljati o sućuti, i s globalne je razine dovedemo na osobnu. Ja sam psiholog, ali ne brinite, nećemo o falusima. (Smijeh) Nedavno je provedeno vrlo važno istraživanje na Princetonskom bogoslovnom fakultetu, koje nam govori o tome zašto, iako svi imamo toliko prilika da nekome pomognemo, katkad to činimo, a katkad ne. Skupini studenata na Princetonskom teološkom fakultetu rečeno je da će za vježbu održati propovijed i svakome je bila zadana tema propovijedi. ¸Polovici studenata zadana je tema prispodobe o milosrdnom Samaritancu: o čovjeku koji je zastao kako bi neznancu u -- kako bi pomogao neznancu u potrebi, kraj ceste. Polovici su slučajnim odabirom zadane biblijske teme. Zatim im je, jednom po jednom, rečeno da idu u drugu zgradu i održe svoje propovijedi. Dok su iz prve zgrade prelazili u drugu, svaki je od njih prošao pokraj čovjeka, pognutog i stenjućeg, nesumnjivo u potrebi. Pitanje je: Jesu li zastali da bi mu pomogli? Još je zanimljivije pitanje: Je li bilo bitno to što su razmatrali prispodobu o milosrdnom Samaritancu? Odgovor: Ne, uopće ne. Ono što se ispostavilo važnim u tome hoće li netko zastati i pomoći neznancu u potrebi bilo je to u kojoj su mjeri oni smatrali da su u žurbi -- Jesu li imali osjećaj da kasne, ili su bili obuzeti razmišljanjem o onome o čemu će govoriti? I to je, po mom mišljenju, manje lijepo obilježje naših života: ne koristimo svaku prigodu da bismo pomogli, jer nam je fokus u pogrešnom smjeru. U znanosti o mozgu nalazimo novo polje - socijalnu neuroznanost. Ona proučava sklopove u mozgovima dvoje ljudi, koji se aktiviraju tijekom njihove interakcije. Nova razmišljanja o sućuti, što potječu iz socijalne neuroznanosti, kažu da smo u osnovi podešeni da pomažemo drugima. Drugim riječima, obratimo li se drugoj osobi, istog trenutka postajemo empatični, suosjećamo s njima. Postoje ti novootkriveni neuroni, zrcalni neuroni, koji djeluju kao neurološki Wi-Fi, aktivirajući u našemu mozgu upravo ona područja koja su aktivirana u njihovom. Istog trenutka suosjećamo. A ako je toj osobi potrebna pomoć, ako ona pati, mi smo joj istog trenutka spremni pomoći. Tako se, barem, tvrdi. No, ostaje pitanje: Zašto se ne ponašamo tako? Mislim da ovo govori o spektru koji ide od potpune zaokupljenosti sobom, do zamjećivanja, do empatije i do sućuti. Jednostavna je činjenica da, fokusiramo li se na sebe, ako smo prezauzeti kao što često jesmo tijekom dana, drugoga, zapravo, baš i ne primjećujemo. Ova razlika između usmjerenosti na sebe i na drugoga može biti vrlo istančana. Neki sam se dan bavio svojim poreznim davanjima i u nekom sam trenutku pregledavao sve donacije koje sam dao, i razotkrilo mi se -- naišao sam na potvrdu uplate Zakladi Seva i primijetio da sam pomislio: Čovječe, moj prijatelj Larry Brilliant bit će doista sretan da sam dao nešto novca Sevi. Potom sam uvidio da je ono što ja davanjem dobivam narcistički šut -- sviđam se samom sebi. Zatim sam počeo razmišljati o ljudima na Himalaji kojima će se pomoći u vezi s očnim mrenama, i shvatio sam da sam od svojevrsne narcistične usmjerenosti na sebe došao do nesebične radosti, do toga da se dobro osjećam zbog ljudi koji dobivaju što im je potrebno. Mislim da to jest motivirajuće. No, to razlikovanje između usmjeravanja na same sebe, odnosno na druge, ono je na što nas sve pozivam da obratimo pažnju. U većim razmjerima to možete vidjeti u kontekstu ljubavnih spojeva. Nedavno sam bio u sushi-restoranu i načuo sam razgovor dviju žena o bratu jedne od njih, samac je bio. I jedna od njih kaže: "Moj si brat ne može naći djevojku, pa se sad okušava u brzinskim spojevim." Ne znam znate li što je brzinski spoj? Žene sjede za stolovima, a muškarci idu od stola do stola; imate sat i zvono, i svakih pet minuta - bingo! - razgovor završava i žena može odlučiti hoće li muškarcu dati svoj telefonski broj ili e-adresu, kako bi se kasnije mogli čuti. I žena kaže: "Moj brat nikad nije nabavio nikakav kontakt, i ja točno znam zašto. Čim sjedne, on počne non-stop govoriti o sebi! Nikad ga ništa o ženi ne zanima." Istraživao sam nešto podlistak u The New York Timesu - Sunday Styles - proučavajući one zakulisne bračne priče -- jer jako su zanimljive -- Naišao sam na brak Alice Charney Epstein. Rekla je da je, dok je još aktivno izlazila, koristila jedan jednostavan test. Radilo se o sljedećem: od trenutka susreta, koliko je vremena muškarcu potrebno da joj postavi pitanje koje u sebi sadrži riječ "ti". Čini se da je Epstein prošao test s "odličnim", jer otud i članak. (Smijeh) E sad, ovo je mali test kojeg biste trebali iskušati na nekoj zabavi. Ovdje, na TED-u, ima sjajnih prilika. U Harvard Business Reviewu nedavno je objavljen članak pod nazivom "Trenutak ljudskosti"; o tome kako uspostaviti stvaran kontakt s osobom na poslu. I rekli su, dakle, da je osnovno što trebate učiniti - isključiti svoj BlackBerry, zatvoriti svoj laptop, okončati svoje dnevno sanjarenje, i punu pozornost posvetiti osobi. Postoji nova kovanica u engleskom jeziku, a opisuje trenutak kad osoba s kojom smo u društvu izvuče svoj BlackBerry ili se javi na mobitel, a mi iznenada više ne postojimo. Riječ je - "zbukan". Spoj "zbunjenog" i "nadrkanog". (Smijeh) Mislim da je vrlo prikladna. Naša empatičnost, naše usklađivanje s drugim, ono je što nas razlikuje od makijavelista ili sociopata. Moj šogor je stručnjak za stravu i užas. Napisao je Tumačenje Drakule, Suštinu Frankensteina; obrazovan je kao tumač Chaucera, ali rođen je u Transilvaniji i vjerujem da je to pomalo i utjecalo na njega. Kako bilo, u jednom je trenutku moj šogor, Leonard, odlučio napisati knjigu o serijskom ubojici. Čovjek je to koji je, prije mnogo godina, terorizirao naš životni prostor. Bio je poznat kao "Davitelj iz Santa Cruza". Prije no što je uhićen, ubio je svoju baku i djeda, svoju majku i petero kolega s Kalifornijskog sveučilišta u Santa Cruzu. Stoga moj šogor odluči intervjuirati tog ubojicu i, u trenutku susreta s njime, shvati da je taj tip apsolutno zastrašujući. Jedan je razlog taj što je visok gotovo 2.10 m. No, to nije i najstrašnije u vezi s njime. Najstrašnije je to što mu je kvocijent inteligencije 160; tip je potvrđeni genij. Međutim, nulta je korelacija između inteligencije i emocionalne empatije, suosjećanja s drugom osobom. Različiti dijelovi mozga ih nadziru. U jednom trenutku, moj je šogor smognuo hrabrosti postaviti mu pitanje na koje je istinski želio znati odgovor, a to je: "Kako ste to mogli učiniti? Niste li osjećali nimalo sažaljenja za svoje žrtve?" Bila su to vrlo prisna ubojstva - davio je svoje žrtve. A davitelj na to doslovno i činjenično odgovori: "O, ne. Da sam osjećao stres, ne bih to mogao učiniti. Taj sam dio sebe morao isključiti. Taj sam dio sebe morao isključiti." Smatram da je to vrlo zabrinjavajuće, i ja sam, na izvjestan način, razmišljao o tom isključivanju dijela sebe. Kad se usredotočimo na sebe u kakvoj god aktivnosti, mi isključujemo taj dio sebe ako je u blizini druga osoba. Razmislite o kupnji, i razmislite o mogućnostima sućutnog konzumerizma. Upravo sad, kao što je istaknuo Bill McDonough, predmeti koje kupujemo i rabimo sadrže skrivene posljedice. Svi smo mi nehotične žrtve kolektivne slijepe pjege. Ne primjećujemo i ne primjećujemo da ne primjećujemo otrovne molekule što ih odašilje tepih ili tkanina na sjedalima. Ne znamo je li ta tkanina tehnološki ili proizvodni nutrijent. Može li se ponovno koristiti ili jednostavno završava na odlagalištu? Drugim riječima, nesvjesni smo ekoloških i javnozdravstvenih posljedica, te posljedica po društvenu i ekonomsku pravičnost, a što ih uzrokuju predmeti koje kupujemo i rabimo. Na neki način, i soba sama je slon u sobi, ali mi to ne vidimo. I postajemo žrtve sustava koji nam pokazuje u drugom smjeru. Razmislite o sljedećem. Ima jedna čudesna knjiga zvana Stvari: Skrovit život svakodnevnih predmeta. Prikazuje pozadinu nečega poput majice kratkih rukava. Prikazuje gdje je sve pamuk uzgajan, i gnojiva koja su korištena, i njihov utjecaj na tlo. Spominje se, primjerice, da je pamuk vrlo otporan na bojila; oko 60% ispire se i dolazi u otpadne vode. A epidemiolozi znaju da su djeca koja žive blizu tekstilnih pogona sklonija obolijevanju od leukemije. Postoji tvrtka - Bennett and Company - koja opskrbljuje Polo.com, Victoria's Secret. -- oni su, zbog svojeg direktora koji je svjestan ovoga, u Kini krenuli u zajednički pothvat sa svojim pogonima za proizvodnju bojila kako bi osigurali da će otpadne vode biti primjereno zbrinjavane prije no što se vrate u podzemne vode. U ovom trenutku, nemamo mogućnosti odabrati majicu izvrsnih svojstava umjesto one bez njih. Što bi onda bilo potrebno za to? Razmišljao sam malo. S jedne strane, postoji nova elektronska tehnologija za obilježavanje, koja svakoj trgovini dopušta uvid u čitavu povijest svakog predmeta na njenim policama. Možete ih popratiti unatrag sve do tvornice. Jednom kad u tome uspijete, možete sagledati i proizvodne procese korištene u njihovoj izradi, i, ako su izvrsni, možete ih tako i obilježiti. Odnosno, ako nisu toliko izvrsni, možete ući u -- danas -- ući u koju god trgovinu, staviti čitač na dlan i onda na bar-kod, što će vas odvesti na internetsku stranicu. Imaju to za ljude alergične na kikiriki. Na internetskoj biste stranici mogli naći podatke o tim predmetima. Drugim riječima, u trenutku kupnje, mogli bismo biti sposobni i za sućutan izbor. Postoji izreka u svijetu informacijskih znanosti: U konačnici, svatko će znati sve. A pitanje je: Hoće li nam to donijeti išta vrijedno? Prije nekog vremena, dok sam radio za The New York Times - bilo je to u 80-ima - napisao sam članak o onome što je tad bio novi problem u New Yorku. Bili su to beskućnici na ulicama. Proveo sam par tjedana hodajući okolo sa socijalnim radnicima koji su obilazili beskućnike. Vidjevši beskućnike iz njihove perspektive, shvatio sam da su oni gotovo svi psihijatrijski pacijenti koji nisu imali kamo otići. Imali su dijagnozu. To me prodrmalo iz mog urbanog transa u kojemu, kad ugledamo nešto, kad prolazimo pokraj nekoga tko živi na ulici, na periferiji našeg vida, on i ostaje na periferiji. Ne primjećujemo i stoga i ne djelujemo. Jednog dana nedugo nakon toga - bio je petak - krajem dana, spuštao sam se u podzemnu; u doba najveće prometne gužve. Tisuće su se ljudi kretale prema stubama. Iznenada, dok sam silazio stubama, zamijetio sam čovjeka koji se stropoštao na stranu, bez košulje, nije se micao, i ljudi su ga samo preskakali -- stotine i stotine ljudi. Zbog toga što je moj urbani trans bio donekle oslabljen, zastao sam ne bih li otkrio što nije u redu. Čim sam ja zastao, 5-6 drugih ljudi ubrzo je okružilo tog čovjeka. Otkrili smo da je bio hispanskog podrijetla, uopće nije govorio engleski, bio je bez novaca, danima je lutao ulicama, gladovao, i od gladi se onesvijestio. Ubrzo je netko otišao po sok od naranče, netko je donio hrenovku u pecivu, netko doveo policajca. Čovjek je začas ponovno bio na nogama. Ali, sve što je bilo potrebno bio je taj jednostavan čin zamjećivanja. I stoga sam optimističan. Hvala vam najljepša. (Pljesak)