Zamislite ostrvo na kojem je 100 ljudi, sve savršene logičare, zatvorio ludi diktator. Nema izlaza, osim jednog čudnog pravila. Bilo koji zatvorenik može noću prići stražarima, i tražiti da ode. Ako imaju zelene oči, biće pušteni. Ako nemaju, biće bačeni u vulkan. Igrom slučaja, svih 100 zatvorenika ima zelene oči, ali, žive ovde od rođenja, i diktator se postarao da ne mogu da saznaju svoju boju očiju. Ne postoje reflektujuće površine, sva voda je u neprozirnim posudama, i, što je najvažnije, nije im dozvoljeno da komuniciraju jedni sa drugima, mada mogu da vide jedni druge prilikom jutarnjih prozivki. Ipak, svi oni znaju da niko nikada ne bi rizikovao da pokuša da ode a da ne bude potpuno siguran u uspeh. Posle mnogo pritiska grupa za ljudska prava, diktator preko volje pristaje da vam dozvoli da posetite ostrvo i razgovarate sa zatvorenicima pod sledećim uslovima: možete dati samo jednu izjavu, i ne smete im dati nijednu novu informaciju. Šta možete reći da pomognete da se oslobode zatvorenici a da ne izazovete diktatorov bes? Nakon dugog i pažljivog razmišljanja, kažete gomili: „Najmanje jedno od vas ima zelene oči.” Diktator je sumnjičav ali se teši da vaša izjava nije mogla ništa da promeni. Vi odete, i život na ostrvu se naizgled nastavlja kao i do sada. Ali, stoto jutro posle vaše posete, svi zatvorenici su nestali, jer su svi prošle noći pitali da odu. Dakle, kako ste nadmudrili diktatora? Moglo bi vam pomoći da shvatite da je broj zatvorenika proizvoljan. Hajde da pojednostavimo stvari tako što ćemo zamisliti samo dva zatvorenika, Adriju i Bila. Oboje vide jednu osobu sa zelenim očima, i koliko oni znaju, to bi mogla biti jedina takva osoba. Prve noći, nijedno ne preduzima ništa. Ali, kada vide da je ona druga osoba još uvek tu sledećeg jutra, dobijaju novu informaciju. Adrija shvata, da bi Bil, da je pored sebe video osobu koja nema zelene oči, otišao prve noći posle zaključka da se izjava odnosi samo na njega. Bil istovremeno shvata istu stvar o Adriji Činjenica da je druga osoba čekala govori svakom zatvoreniku da njegove ili njene oči mora da su zelene boje. I drugog jutra, oboje odlaze. Sada, zamislite trećeg zatvorenika. Adrija, Bil i Karl - svako od njih vidi dve osobe koje imaju zelene oči, ali nisu sigurni da svako od njih isto vidi dve osobe koje imaju zelene oči, ili vide samo jednu osobu. Sačekaju prvu noć, kao u prošlom primeru, ali, sledećeg jutra, ioš uvek ne mogu da budu sigurni. Karl misli: „Ako ja nemam zelene oči, Adrija i Bil su se upravo posmatrali, i oboje će otići druge noći.” Ali, kada ih Karl oboje vidi trećeg jutra, shvata da mora biti da su i njega takođe posmatrali. Adrija i Bil su takođe prošli kroz isti proces razmišljanja, i svi odlaze treće noći. Koristeći ovaj vid induktivnog zaključivanja, vidimo da će se obrazac ponavljati bez obzira koliko zatvorenika dodamo. Ključ je koncept zajedničkog znanja koji je iskovao filozof Dejvid Luis. Nova informacija nije bila sadržana u samoj vašoj izjavi, već u tome što ste je izrekli svima u isto vreme. Pored toga što znaju da najmanje jedna osoba ima zelene oči, svaki zatvorenik takođe zna da svi drugi prate sve zelenooke osobe koje mogu da vide i da svako od njih takođe to zna, i tako dalje. Ono što svaki zatvorenik ne zna jeste da li i oni sami spadaju među ljude koji imaju zelene oči a koje drugi posmatraju, sve dok ne prođe isti broj noći koliko ima zatvorenika na ostrvu. Naravno, mogli ste da poštedite zatvorenike 98 dana na ostrvu da ste im rekli da najmanje 99 njih ima zelene oči, ali kada se radi o ludim diktatorima, bolje da se dobro obezbedite.