Zamisli klasičnu bijelu majicu. Godišnje su širom svijeta prodane i kupljene dvije milijarde majici, čineći ju jednim od najčešćih odjevnih predmeta na svijetu. No kako je i gdje prosječna majica napravljena, i kakav je njen utjecaj na okoliš? Postoje razni odjevni predmeti, no život tipične majice počinje na farmi u Americi, Kini, ili Indiji gdje se posađeni pamuk, zalijeva i uzgaja zbog čupavih kuglica koje proizvodi. Samovozeći strojevi pažljivo žanju te kuglice, industrijske egrenaljke mehanički odvajaju čupave kuglice od sjemenki, a duga su vlakna sabijena u bale od 225 kilograma. Pamuku je kao biljki potrebna velika količina vode i pesticida. Potrebno je 2,700 litara vode za proizvodnju prosječne majice, dovoljno vode za napuniti više od 30 kada. Pamuk istovremeno koristi više insekticida i pesticida nego bilo koji drugi usjev na svijetu. Ti zagađivači mogu biti karcenogeni, škoditi zdravlju poljoprivrednika, i oštetiti okolne ekosustave. Neke su majice od organskog pamuka uzgojenog bez pesticida i insekticida, no organski pamuk čini manje od 1% od 22.7 milijuna tona pamuka proizvedenog širom svijeta. Kad bala pamuka napusti farmu, tekstilni ju mlinovi šalju brodom u tvornice za predenje, najčešće u Kini ili Indiji, gdje napredni strojevi miješaju, grebenaju, raščešljavaju, razvlače, rastežu, i, na kraju, uvijaju pamuk u bijelo predivo koje zovemo vlakna. To je predivo poslano u mlin gdje ga ogromni kružni strojevi za pletenje utkaju u slojeve grube sivkaste tkanine izložene toplini i kemikalijama dok ne omekša i pobijeli. Onda je tkanina umočena u izbjeljivač i azo boje, koje su razlog jakih boja u oko 70% tekstila. Nažalost neke od njih sadrže kancerogeni kadmij, olovo, krom, i živu. Drugi štetni spojevi i kemikalije mogu uzrokovati masovno zagađanje kad ih se pušta u rijeke i oceane kao otpadnu vodu. Tehnologije su u nekim zemljama toliko napredne da procesi uzgajanja i proizvodnje pamuka ne dotaknu ljudsku ruku. Sve do ove točke. Kad gotova tkanina doputuje do tvornica, često u Bangladešu, Kini, Indiji, ili Turskoj, potreban je ljudski rad kako bi bile sašivene u majice, složen posao koji strojevi ne mogu napraviti. I ovaj proces ima svoje mane. Bangladeš, recimo, koji je nadmašio Kinu kao najveći izvoznik pamučnih majici na svijetu, zapošljava 4.5 milijuna ljudi u industriji pravljenja majici, no najčešće su suočeni s lošim uvjetima i lošim plaćama. Poslije proizvodnje, sve te majice putuje brodom, vlakom ili kamionom do zemalja s visokim prihodima, gdje će biti prodane, proces zbog kojeg pamuk ima ogroman ugljični otisak. Neke države proizvode svoju odjeću u zemlji, što isključuje ovaj zagađujući korak, no proizvodnja odjeće uzrok je 10% svjetskih emisija ugljika. I znatno se povećava. Zbog jeftinije odjeće i volje javnosti za kupovinom globalna proizvodnja porasla je od 1994. do 2014. za 400% do 80-ak milijardi odjevnih predmeta godišnje. Konačno, u domu potrošača majica prolazi kroz fazu u kojoj troši najviše resursa. U Americi, na primjer, u prosječnom kućanstvu godišnje je oprano oko 400 hrpa rublja, a svaka koristi oko 150 litara vode. Perilice i sušilice koriste energiju, s time da je sušilici potrebno pet ili šest puta više energije nego perilici. Ta dramatična promjena u potrošnji odjeće u zadnjih 20 godina, uzrokovana velikim korporacijama i trendom brze mode, naštetila je okolišu, zdravlju farmera, i dovela do kontroverznog izrabljivanja ljudi. Također je modu dovela na mjesto drugog najvećeg onečišćivača na svijetu, nakon nafte. No postoje stvari koje možemo učiniti. Uzmi u obzir kupovanje polovne odjeće. Potraži tekstile napravljene od recikliranih i organskih tkanina. Rjeđe peri odjeću i suši ju na zraku zbog očuvanja resursa. Umjesto da ih na kraju njihova života baciš, doniraj ih, recikliraj ili ponovno iskoristi kao krpe za čišćenje. I, za kraj, pitaj se koliko ćeš majici i odjevnih predmeta imati tijekom života, i kakav će biti njihov zajednički utjecaj na svijet?