Pre 12 godina, prvi put sam u ruke uzela kameru da bih snimala branje maslina u palestinskom selu blizu Zapadne obale. Mislila sam da sam bila tamo da napravim jedan dokumentarac i da bih onda prešla na neki drugi kraj sveta. Ali nešto me je vraćalo. Obično kada međunarodna publika čuje za taj deo sveta, često samo žele da taj konflikt nestane. Konflikt Izraela i Palestine je loš i želeli bismo da prosto nestane. Isto se osećamo što se tiče i drugih konflikata u svetu. Ali svaki put kada obratimo pažnju na vesti, čini se kao da još jedna država gori u plamenu. Pa sam se pitala da li treba da počnemo da gledamo na konflikt na drugačiji način - umesto da prosto želimo da se konflikt završi, umesto toga da se fokusiramo na to kako da vodimo konflikt. To je za mene bilo veliko pitanje, koje sam razrađivala sa mojim timom u neprofitnoj organizaciji Just Vision. Nakon što sam videla razne vrste patnje na Bliskom istoku, počela sam da primećujem neke šablone kod uspešnijih vrsta. Pitala sam se da li su ove varijable jednake u raznim slučajevima, i ako jesu, koje lekcije možemo izvući za vođenje konstruktivnog konflikta u Palestini, Izraelu i šire. Ovde ima i nauke. U proučavanju 323 velika politička konflikta od 1900. do 2006, Marija Stefan i Erika Čenovet otkrile su da su nenasilne kampanje bile skoro 100% sklonije uspehu od nasilnih kampanja. Takođe je manje verovatno da nasilne kampanje dovedu do fizičke povrede za one koji su uključeni u nju, kao i za protivnike. Kritički gledano, obično vode do mirnijih i demokratskijih društava. Drugim rečima, nenasilan otpor je efikasniji i konstruktivniji način za vođenje konflikta. Ali ako je to tako lak izbor, zašto ga ne koristi više grupa? Politikolog Viktor Asal i njegove kolege pogledali su nekoliko faktora koji oblikuju izbor taktika neke političke grupe. Ispostavlja se da je najveći faktor predviđanja odluke nekog pokreta da bude nasilan ili nenasilan ne to da li je grupa više levičarska ili desničarska, ne to da li na grupu manje ili više utiču verska uverenja, ne to da li je grupa protiv demokratije ili diktature, i ne čak ni nivo represije sa kojom se grupa suočava. Najveći faktor predviđanja odluke nekog pokreta da usvoji nenasilje je njegova ideologija koja se tiče uloge žene u javnom životu. (Aplauz) Kada pokret u svoj diskurs uključi jezik koji se tiče rodne ravnopravnosti, on drastično povećava šanse da će usvojiti nenasilje, i stoga i verovatnoću da će uspeti. Istraživanje se poklopilo sa mojim zapisima o politčkim organizacijama u Izraelu i Palestini. Primetila sam da pokreti koji prihvataju žene na vodećim mestima, poput onih koje sam dokumentovala u selu zvanom Budrus, imaju veću verovatnoću da ostvare svoje ciljeve. Selo je bilo pod stvarnom pretnjom da bude izbrisano sa mape kada je Izrael počeo da diže barijeru za odvajanje. Predložena ruta bi podrazumevala uništavanje sadnica masline u ovoj zajednici, njihovih grobalja i na kraju bi zatvorila selo sa svih strana. Kroz nadahnuto lokalno vođstvo, pokrenuli su nenasilnu kampanju otpora da spreče da se sve ovo desi. Nisu imali skoro nikakve šanse. Ali imali su tajno oružje: devojčicu od 15 godina koja je hrabro skočila pred buldožer, koji je trebalo da sruši drvo masline, i tako ga je zaustavila. U tom trenutku, zajednica Budrusa shvatila je šta je moguće, ukoliko prihvate i ohrabre žene da učestvuju u javnom životu. Tako su žene Budrusa odlazile na front, dan za danom, koristeći svoju kreativnost i sposobnost da prevaziđu višestruke prepreke u nenasilnoj borbi koja je trajala 10 meseci. Kao što već možete pretpostaviti, na kraju su pobedile. Barijera za odvajanje je potpuno izmenjena do međunarodno priznate zelene linije, i žene Budrusa postale su poznate širom Zapadne obale po svojoj nesavladivoj energiji. (Aplauz) Hvala vam. Želim da stanem na sekund, u čemu ste mi vi pomogli, jer želim da se suočim sa dve veoma pogrešne pretpostavke koje sada mogu da nastanu. Prva je ta da ne verujem da su žene suštinski ili same po sebi miroljubivije od muškaraca. Ali verujem da u današnjem svetu žene moć doživljavaju drugačije. Pošto su morale da se nose sa tim da su u slabijem položaju u više aspekata svojih života, žene su često veštije u tome da se krišom izbore za promenu protiv velikih, moćnih igrača. Izraz "manipulativne" se često koristio protiv žena u negativnom smislu i on odražava stvarnost u kojoj su žene često morale da smisle načine da dođu do svojih ciljeva, uz izbegavanje direktnog sukoba. Pronalaženje alternativa direktnom sukobu je u samoj srži nenasilnog otpora. Sada idemo na drugo potencijalno nerazumevanje. Pričala sam mnogo o svojim iskustvima na Bliskom istoku i neki od vas sada možda misle da je rešenje da obrazujemo muslimanska i arapska društva da budu inkluzivniji prema svojim ženama. Kada bismo to uradili, oni bi bili uspešniji. Njima nije potrebna ovakva pomoć. Žene su bile uključene u najuticanije pokrete koji potiču iz Bliskog istoka, ali kao da su nevidvljive za međunarodnu zajednicu. Naše kamere su uglavnom fokusirane na muškarce koji često završe umešani u neposrednijim situacijima, koje su nam često neodoljive za izveštavanje. Tako završimo sa narativom koji ne samo da briše žene iz borbi u regionu već i često pogrešno tumači same borbe. Krajem 1980-tih, u Gazi je pokrenut ustanak i brzo se raširio na Zapadnu obalu i Istočni Jerusalim. Postao je poznat kao Prva intifada i ljudi koji ga se sećaju uglavnom imaju ovakve izjave: palestinski muškarci bacali su kamenje na izraelske tenkove. Iz izveštavanja iz tog vremena izgledalo je kao da su jedine aktivnosti koje su se dešavale u Intifadi bile kamenje, molotovljevi kokteli i zapaljene gume. Ipak, ovaj period su obeležili i rašireni nenasilni skupovi u vidu štrajkova, okupiranja mesta i stvaranja paralelnih institucija. Tokom Prve intifade, cele grupe palestinskih grupa civila bile su mobilisane, bez obzira na generaciju, frakciju i klasu. Ovo su uradili kroz mreže popularnih komiteta, i njihovo korišćenje direktne akcije i društvenih projekata za samopomoć izazvalo je samu sposobnost Izraela da nastavi da vlada Zapadnom obalom i Gazom. Kako navodi sama vojska Izraela, 97% aktivnosti tokom Prve intifade bilo je bez oružja. Evo još jedne stvari koja nije deo našeg narativa što se tiče tog vremena. Tokom 18 meseci Intifade, žene su naređivale iza kulisa: palestinske žene iz svih društvenih slojeva bile su zadužene za mobilisanje stotine hiljada ljudi u koncentrisanom naporu da odbiju pristanak za okupaciju. Naela Ajaš, koja je težila tome da napravi samoodrživu palestinsku ekonomiju tako što je podržavala žene Gaze da gaje povrće u svojim baštama, a to je bila ilegalna aktivnost za tadašnje vlasti Izraela; Rabeha Diab, koja je preuzela donošenje odluka za čitav ustanak, kada su deportovani muškarci koji su ga vodili, Fatima Al Džafari, koja je gutala letke sa uputstvima za ustanak kako bi ih širila preko teritorija, a da je ne uhvate; i Zahira Kamala, koja se postarala da ustanak traje, tako što je vodila organizaciju koja je porasla sa 25 na 3000 žena tokom jedne godine. Uprkos njihovim izvanrednim dostignućima, nijedna od ovih žena nije dospela u naš narativ o Prvoj intifadi. Ovo radimo i u drugim delovima sveta. Na primer, u našim udžbenicima istorije, i u našoj kolektivnoj svesti, muškarci su javna lica i zastupnici borbe za rasnu ravnopravnost 1960-tih u Sjedinjenim Državama. Ali i žene su bile ključni pokretač, mobilišući, organizujući, izlazeći na ulice. Koliko nas pomisli na Septimu Klark kada pomislimo na Sjedinjene države u periodu borbe za ljudska prava? Veoma malo nas. Ali igrala je ključnu ulogu u svakoj fazi borbe, naročito tako što je naglašavala pismenost i obrazovanja. Izostavljena je i ignorisana poput mnogih drugih žena koje su igrale ključne uloge u pokretu za ljudska prava u Sjedinjenim Državama. Ovo se ne tiče pripisivanja zasluga. Dublje je od toga. Priče koje pričamo veoma su bitne za to kako vidimo sebe i kako verujemo da se vode pokreti i kako pokreti pobeđuju. Priče koje pričamo o pokretima poput Prve intifade ili periodu borbe za ljudska prava u SAD veoma su bitne i imaju ključni uticaj na izbore Palestinaca, Amerikanaca i na one izbore koje će ljudi širom sveta doneti naredni put kada se suoče sa nepravdom i skupe hrabrost da se sukobe s njom. Ukoliko ne slavimo žene koje su igrale ključne uloge u ovim borbama, ne pružamo uzore za naredne generacije. Bez uzora, postaje teže da žene zauzmu svoje mesto u javnom životu. A kao što smo ranije videli, jedna od najbitnih varijabli u određivanju da li će pokret biti uspešan ili ne je ideologija pokreta što se tiče uloge žena u javnom životu. Ovo je pitanje toga da li se krećemo ka demokratskijim i miroljubivijim društvima. U svetu gde se dešava toliko promena i gde je neminovno da se promene nastave sve bržim tempom, nije pitanje da li ćemo se suočiti s konfliktom, već je pitanje toga koje priče će oblikovati kako biramo da vodimo konflikte. Hvala vam. (Aplauz)