Kada sam imao oko tri, četiri godine, sećam se da je mama čitala jednu priču meni i dvojici moje starije braće, i sećam se kako sam podizao ruke da osetim stranicu knjige, da osetim sliku koju su opisivali. I mama mi je rekla: "Dušo, znaš da ne možeš da vidiš i ne možeš da osetiš sliku i ne možeš da osetiš odštampanu stranicu." I pomislio sam: "Ali, to je ono što želim. Volim priče. Želim da čitam." Nisam ni slutio da ću postati deo tehnološke revolucije koja će omogućiti da se taj san ostvari. Rođen sam oko 10 nedelja pre vremena, što je rezultiralo slepilom, pre neke 64 godine. Ta bolest je poznata kao retrolentalna fibroplazija i sada je veoma retka u razvijenom svetu. Nisam ni slutio, ležeći sklupčan u inkubatoru 1948. da sam rođen na pravom mestu i u pravo vreme, da sam rođen u zemlji gde mogu učestvovati u tehnološkoj revoluciji. Na svetu ima 37 miliona potpuno slepih osoba, ali mi, koji sudelujemo u tehnološkim promenama, dolazimo uglavnom iz Severne Amerike, Evrope, Japana i drugih razvijenih delova sveta. Računari su promenili živote svih nas u ovoj prostoriji i ljudi širom sveta, ali ja mislim da su promenili živote nas slepih više nego bilo koje druge grupe. I zato želim da vam pričam o interakciji između adaptivne računarske tehnologije i puno volontera koji su mi godinama pomagali da postanem osoba kakva jesam danas. To je interakcija između volontera, strastvenih inovatora i tehnologije, i to je priča koju bi mnogi drugi slepi ljudi mogli da ispričaju. Ali, hajde da vam ja danas ispričam malo. Kad sam imao pet godina, išao sam u školu i učio Brajevu azbuku. To je genijalan sistem od šest tačaka koje se utiskuju u papir i mogu da ih osetim prstima. U stvari, mislim da prikazuju moje ocene iz šestog razreda. Ne znam gde je Džulijan Morou nabavio to. (Smeh) Bio sam prilično dobar u čitanju, ali trebalo je poraditi na veronauci i muzičkom. (Smeh) Kad budete izlazili iz operske dvorane videćete Brajeve oznake u liftovima. Obratite pažnju. Jeste li primetili? Ja jesam. Stalno ih tražim. (Smeh) Kad sam išao u školu knjige su transkribovali prepisivači, volonteri, koji su utiskivali jednu po jednu tačku, tako da sam imao puno da čitam, i to se tako radilo, pre svega žene, od kraja devetnaestog veka u ovoj zemlji, ali to je bio jedini način da čitam. Kad sam bio u srednjoj školi dobio sam prvi Filips magnetofon, i magnetofoni su postali moja vrsta pre-računara, sredstvo za učenje. Porodica i prijatelji su mogli da mi čitaju materijal i ja sam onda mogao da čitam iznova koliko god puta je bilo potrebno. I to me je povezalo sa volonterima i pomagačima. Na primer, kad sam studirao na fakultetu na Kraljičinom univerzitetu u Kanadi, zatvorenici u zatvoru Kolins Bej su pristali da mi pomognu. Dao sam im magnetofon i oni su čitali i snimali na njega. Kako mi je jedan od njih rekao, "Ron, trenutno ne idemo nigde." (Smeh) Ali, razmislite o tome. Ti ljudi koji nisu imali mogućnosti za obrazovanje koje sam ja imao, pomogli su mi da završim postdiplomske studije na pravima, svojim nesebičnim pomaganjem. Vratio sam se i postao akademik na Univerzitetu Monaš u Melburnu, i za tih 25 godina, magnetofoni su mi bili sve. U stvari, 1990. sam u kancelariji imao skoro 27km trake. Studenti, porodica i prijatelji, svi su mi čitali materijale. Gospođa Lois Doeri, koju ću kasnije zvati mojom surogat majkom, iščitala je hiljade sati na traci. Jedan od razloga zašto sam se složio da održim ovaj govor danas jeste što sam se nadao da će Lois biti ovde kako bih je predstavio i javno joj se zahvalio. Ali, nažalost, zdravstveno stanje ju je sprečilo da dođe danas. Ali, zahvaljujem ti se ovde, Lois, sa ove bine. (Aplauz) Prvi Epl računar sam video 1984. i pomislio sam: "Ova stvar ima stakleni ekran, i nije mi baš od pomoći." (Smeh) Koliko sam samo pogrešio! 1987, u mesecu kada je rođen naš najstariji sin, Džerard, dobio sam prvi računar za slepe, i on je zapravo ovde. Da li ga vidite? I vidite da nema, kako vi to zovete, nema monitor. (Smeh) To je slepi računar. (Smeh) To je Kinout Gold 84k, i 84k označava 84 kilobajta memorije. (Smeh) Nemojte da se smejete, koštao me je 4 000 dolara u to vreme. (Smeh) Mislim da moj sat ima više memorije. (Smeh) Napravio ga je Rasel Smit, strastveni izumitelj sa Novog Zelanda, koji je pokušavao da pomogne slepima. Nažalost, poginuo je u avionskoj nesreći 2005, ali sećanje na njega živi u mom srcu. To je značilo, po prvi put, da mogu ponovo da čitam ono što sam otkucao. Imao je sintetizator govora. Moju prvu koautorsku knjigu iz radnog prava sam 1979. iskucao prosto po sećanju. Ovo mi je sad omogućilo da ponovo čitam to što sam napisao i da uđem u svet računara, iako ima samo 84KB memorije. Godine 1974. veliki Rej Kurcvil, američki izumitelj, radio je na pravljenju mašine koja bi skenirala knjige i prevodila ih u sintetički govor. Optički programi za prepoznavanje su tada uglavnom obrađivali jedan font, ali uz upotrebu CCD skenera i sintetizatora govora, razvio je mašinu koja može da pročita bilo koji font. I njegova mašina, koja je bila velika kao mašina za veš, pojavila se 13. januara 1976. godine. Svoj prvi komercijalno dostupan Kurcvil video sam u martu 1989. i oduševio me je, i u septembru 1989, mesecu kada je najavljena moja docentura na Univerzitetu Monaš, pravni fakultet je dobio jednu i mogao sam da je koristim. Po prvi put sam mogao da čitam ono što želim stavljajući knjigu na skener. Nisam morao da budem fin prema ljudima! (Smeh) Nisam više bio cenzurisan. Na primer, tada sam bio previše stidljiv, zapravo sam i sada previše stidljiv da pitam bilo koga da mi naglas pročita seksualno eksplicitan sadržaj. (Smeh) Ali, znate, mogu da prebacim knjigu na njega u sred noći i - (Smeh) (Aplauz) Danas, Kurcvil čitač je prosto program na mom laptopu. Eto toliko se smanjio. I sada mogu da skeniram najnoviji roman i ne moram da čekam da se pojavi u bibliotekama audio knjiga. Mogu da održim korak sa prijateljima. Postoji mnogo ljudi koji su mi pomogli u životu i mnogo njih koje nisam ni upoznao. Među njima je još jedan američki pronalazač, Ted Henter. Ted je bio moto-trkač, ali je 1978. doživeo saobraćajnu nesreću i izgubio vid, što je poražavajuće ako pokušavate da vozite motor. (Smeh) Onda je postao skijaš na vodi i bio je najbolji skijaš sa invaliditetom. Ali 1989. se udružio sa Bilom Džojsom kako bi razvili program koji bi iščitavao ono što je na kompjuterskom monitoru sa interneta ili iz računara. Zove se JAWS, "Job Access With Speech", i ovako zvuči. (JAWS govori) Ron Mek Kelum: Zar to nije sporo? (Smeh) Vidite, da ja tako čitam, zaspao bih. Usporio sam ga zbog vas. Zamoliću da pustimo brzinom kojom ja čitam. Da li možemo da čujemo to? (JAWS govori brže) (Smeh) Znate, kad ocenjujete radove studenata, želite da prilično brzo pređete sve. (Smeh) (Aplauz) Ova tehnologija, koja me je fascinirala 1987, sada je na mom Ajfonu, kao i na vašim. Ali, znate, mislim da je čitanje pomoću mašina veoma samotan proces. Rastao sam tako što su mi čitali porodica, prijatelji, i voleo sam toplinu i dah i bliskost ljudi dok čitaju. Da li i vi volite da vam čitaju? Jedno od mojih najsnažnijih sećanja je iz 1999, Meri čita meni i deci, dole blizu plaže Menli, "Hari Poter i kamen mudrosti". Zar to nije sjajna knjiga? I dalje volim da budem blizak onome ko mi čita. Ali, ne bih se odrekao tehnologije, jer mi omogućava da vodim sjajan život. Naravno, audio knjige za slepe su postojale pre sve ove tehnologije. Na kraju, ploče su se pojavile ranih tridesetih, a sada sve audio knjige stavljamo na CD-ove koristeći elektronski format poznat kao DAISY. Ali, kada čitam sintetičke glasove, volim da dođem kući i čitam žestok roman pravim glasom. (Smeh) I sada ima prepreka pred nama, ljudima sa invaliditetom. Mnoge sajtove ne možemo da čitamo koristeći JAWS i druge tehnologije. Veb-sajtovi su često veoma vizuelni, imaju sve te razne grafike i dugmiće koji nisu obeleženi, i zbog toga je WWW Konzorcijum 3, poznat kao W3C, razvio svetske standarde za internet. I mi želimo da svi internet korisnici ili vlasnici sajtova prilagode svoje sajtove, tako da mi, osobe bez vida, imamo svoje šanse. Postoje i druge prepreke definisane našim zakonima. Na primer, Australija, kao i otprilike trećina zemalja u svetu, ima izuzetke autorkih prava, koji dozvoljavaju Brajev prevod knjiga ili čitanje za nas slepe. Ali, te knjige ne mogu da putuju preko granica. Na primer, u Španiji ima oko 100 000 dostupnih knjiga na španskom. U Argentini oko 50 000. Ni u jednoj drugoj zemlji Latinske Amerike nema više od nekoliko hiljada. Ali, nije legalno prenositi knjige iz Španije u Latinsku Ameriku. Postoje stotine hiljada dostupnih knjiga u Sjedinjenim Državama, Britaniji, Kanadi, Australiji itd. ali se ne mogu prenositi u 60 zemalja sveta, gde je engleski prvi i drugi jezik. Sećate se da sam pričao o Hariju Poteru. Pa, pošto ne možemo da prenosimo knjige preko granica, moraju da postoje snimljene posebne verzije u svakoj od zemalja u kojima se govori engleski: Britanija, Sjedinjene Državame, Kanada, Australija i Novi Zeland, sve moraju da imaju zasebno čitanje Harija Potera. I upravo zbog toga, sledećeg meseca u Maroku se održava sastanak svih zemalja. To je nešto što grupa zemalja i Svetska Unija Slepih zagovaraju, prekogranični sporazum, tako da, ako su knjige dostupne, pod izuzetkom autorskih prava, i ako druga zemlja ima izuzetak autorskih prava, možemo da prenosimo knjige preko granica i dajemo život ljudima, posebno u zemljama u razvoju, slepim ljudima koji nemaju knjige za čitanje. Ja želim da se to ostvari. (Aplauz) Moj život je izvanredno blagosloven brakom i decom i sigurno zanimljivim poslom, bilo na pravnom fakultetu Univerziteta u Sidneju, gde sam radio kao dekan, ili sada, kad sam u Komitetu Ujedinjenih nacija na Pravima ljudi sa posebnim potrebama, u Ženevi. Ja sam zaista veoma srećno ljudsko biće. Pitam se šta će budućnost doneti. Tehnologija će još više napredovati, ali, još uvek se sećam šta je moja mama rekla pre 60 godina: "Zapamti, dragi, ti nikad nećes moći da čitaš štampu svojim prstima." Tako mi je drago što je interakcija između Brajevih transkribera, čitača volontera i strastvenih izumitelja, omogućila da se ovaj san o čitanju ostvari meni i slepim ljudima širom sveta. Voleo bih da se zahvalim mom istraživaču, Hani Martin, koja mi pomaže sa slajdovima, koja menja slajdove, i moja žena, profesor Meri Krok, koja je svetlost mog života, dolazi da me odvede. I njoj takođe želim da zahvalim. Mislim da sad moram da se oprostim. Budite blagosloveni. Hvala vam mnogo. (Aplauz) Hej! (Aplauz) (Smeh) (Aplauz) O hej! (Aplauz)