Kao prvo, hvala vam svima na pažnji. Stvarno je poseban osećaj biti u ovako punoj prostoriji gde vi svi posvećujete svu svoju pažnju baš meni. Dobijanje pažnje, snažan je to osećaj. Ja sam glumac, tako da sam stručan u, pa, ničemu zapravo. (Smeh) Ali znam vrlo dobro kakav je osećaj dobijati pažnju. Imao sam tu sreću u životu da dobijem pažnje napretek. I zahvalan sam na tome, jer kao što sam rekao, snažan je to osećaj. Ali postoji još jedan snažan osećaj koji sam imao sreće često da osetim kao glumac. Smešno je, pošto je to donekle suprotan osećaj, jer ne nastaje dobijanjem pažnje. Već nastaje obraćanjem pažnje. Dok glumim, toliko se usredsredim da usmerim pažnju samo na jednu stvar. Kao kada sam na sceni i snimanje treba da počne i pomoćni režiser vikne: „Krećemo!" I onda čujem „kamera“, „zvuk“, „ide“ i režiser vikne: „Akcija!“ Toliko puta sam čuo te reči da su postale za mene kakav Pavlovljev trik. „Krećemo“, „kamera“, „zvuk“, „ide“, „akcija“. Nešto mi se dogodi, ne mogu protiv toga. Moja pažnja... suzi se. Sve ostalo na svetu, bilo šta što bi moglo da mi smeta ili da mi odvuče pažnju, sve to nestane, a ja sam samo... tamo. Taj osećaj, to je ono što ja volim, to je za mene kreativnost. Baš zato sam toliko zahvalan što mogu da budem glumac. Znači, postoje ova dva snažna osećaja. Dobijanje pažnje i obraćanje pažnje. Naravno, u poslednjih desetak godina, tehnologija omogućuje sve većem broju ljudi da iskuse ovaj snažan osećaj dobijanja pažnje. To važi za bilo koji kreativni poduhvat, ne samo glumu. Pisanje, fotografija, crtanje, sviranje muzike - sve. Kanali distribucije su demokratizovani, što je dobra stvar. Ali svakako mislim da postoji slučajna posledica toga za bilo koju osobu na kugli zemaljskoj koja teži da bude kreativna, što uključuje i mene, pošto nisam ni ja otporan na to. Mislim da naša kreativnost sve više postaje sredstvo kojim ostvarujemo cilj, a taj cilj je dobijanje pažnje. Imam potrebu da pričam o ovome jer po mom iskustvu, što više želim da doživim taj snažni osećaj obraćanja pažnje, to sam srećniji. Ali što više težim osećaju dobijanja pažnje, to sam nesrećniji. (Jedna osoba tapše) I... Hvala. (Smeh) (Aplauz) Ja još odavno imam iskustva sa ovim. Sećam se da sam prvi put iskoristio glumu da bih dobio pažnju na letnjem kampu kada sam imao osam godina. Tada sam već godinu dana išao po audicijama, i imao sam sreće da dobijem par manjih uloga u TV serijama i reklamama, i hvalio sam se time poprilično tog leta na kampu. Na početku, upalilo je. Druga deca su mi davala mnogo dodatne pažnje, jer sam dobio ulogu u seriji „Porodične veze“. Ovo je slika mene u „Porodičnim vezama“. (Smeh) I onda su se stvari preokrenule. Mislim da sam preterao sa svojim hvalisanjem. Druga deca su tada počela da me ismevaju. Bila je tamo i jedna devojčica koja mi se dopadala, Roki. Zvala se Rejčel, a zvali su je Roki. Bila je prelepa i umela je da peva, očarala me je skroz, te sam stajao tamo i hvalio se. Onda mi se ona obratila i nazvala me običnim hvalisavcem. Što sam u potpunosti zaslužio. Ali znate, baš me je povredilo. I od tog leta, oklevao sam da tražim pažnju za svoju glumu. Ponekad bi me ljudi pitali: „Čekaj malo, ako ne voliš pažnju, zašto se baviš glumom?“ A ja bih im rekao: „To nije poenta glume, čoveče, gluma je umetnost.“ I oni bi mi odgovorili sa: „Važi, brate.“ (Smeh) I onda se pojavio Tviter. Zalepio sam se za njega, kao i svi ostali, što me je pretvorilo u pravog licemera. Jer u tom periodu, itekako sam koristio svoju glumu da bih dobijao pažnju. Mislim, šta, da nisam možda dobijao sve te pratioce zbog svojih genijalnih tvitova? Zapravo, jesam mislio da je to razlog... (Smeh) „Nije da me vole samo zato što su me videli u „Betmenu“, vole ono što imam da kažem, šarmiram ih rečima.“ (Smeh) I za tili čas, to je sve počelo da utiče na moj voljeni kreativni proces. Još uvek i utiče. Trudim se da to ne dopustim. Ali znate, ja tako sedim i čitam scenario, i umesto da pomislim: „Kako mogu da se poistovetim sa ovim likom?“ Ili: „Kako će publika da reaguje na ovu priču?“ Ja pomislim: „Šta će ljudi na Tviteru da kažu o ovom filmu?“ „Šta ću ja da im odgovorim a da bude dovoljno sarkastično da dobije mnogo retvitova, ali da ne budem baš grub pošto se ljudi lako uvrede, a ne želim da me odbace?" Ove misli mi se vrzmaju po glavi kada bi trebalo da čitam scenario, pokušavajući da budem umetnik. I nisam ovde da vam kažem da je tehnologija neprijatelj kreativnosti. To ni ne mislim. Mislim da je tehnologija alat. Ona ima potencijal da gaji neviđenu ljudsku kreativnost. Ja sam čak osnovao onlajn zajednicu koja se zove HITRECORD, preko koje ljudi sa celog sveta sarađuju na raznim kreativnim projektima, tako da ne mislim da su društvene mreže, pametni telefoni ili tehnologija generalno sami po sebi problem. Ali... Ako pričamo o riziku pretvaranja kreativnosti u sredstvo za dobijanje pažnje, onda moramo da pričamo o poslovnom modelu usmerenom na pažnju koji imaju današnje velike medijske kompanije, zar ne? (Aplauz) Ovo će biti poznata teritorija za neke od vas, ali je stvarno relevantno pitanje ovde. Na koji način društvena platforma, kao na primer Instagram, zarađuje novac? Ne prodaje nam mogućnost deljenja slika, taj deo je besplatan. Šta nam onda prodaje? Prodaje pažnju. Prodaje pažnju svojih korisnika onima koji se reklamiraju. Trenutno se vodi mnogo rasprava o tome koliko pažnje svi mi dajemo Instagramu i sličnim aplikacijama, ali moje pitanje je kako Instagram dobija toliko pažnje? Mi mu je dajemo. Svaki put kada neko postavi sliku na Instagram, on dobije određenu dozu pažnje od svojih pratilaca, makar imao samo par pratilaca ili čak par miliona. I što više pažnje možete da dobijete, to više pažnje Instagram može da proda. Instagramu je u interesu da vi dobijete što je više pažnje moguće. Dresira vas da imate potrebu za pažnjom, da žudite za njom, da osetite stres ako je ne dobijate dovoljno. Instagram navuče svoje korisnike na taj snažni osećaj dobijanja pažnje. I znam da svi u šali govorimo: „Bože, ceo život mi zavisi od telefona,“ ali to stvarno jeste zavisnost. Cela nauka stoji iza toga. Ako vas zanima, preporučujem dela Džarona Lanijera, Tristana Harisa, Nira Ejala. Ali evo šta mogu da vam kažem. Biti zavisnik od dobijanja pažnje je isto kao i biti zavisnik od nečeg drugog. Nikada vam nije dosta. Počnete s tim i onda pomislite: „Kada bih samo imao 1000 pratilaca, onda bih se osećao odlično." I posle pomislite: „Oh, samo da dobijem 10 000 pratilaca," „Kada dobijem 100 - „Kada dobijem milion pratilaca, onda ću odlično da se osećam." Ja imam 4,2 miliona pratilaca na Tviteru, nikada se nisam osećao odlično zbog toga. Neću vam reći koliko pratilaca imam na Instagramu, jer se iskreno sramotim koliko je ta cifra niska, pošto sam napravio profil na Instagramu tek nakon što je izašao „Betmen". (Smeh) I pretražim druge glumce i vidim da je njihova cifra veća od moje, i onda se osećam grozno. Pošto broj pratilaca tera svakoga da se oseća grozno. Zbog tog osećaja neadekvatnosti stavljate nove slike, da bi dobili više pažnje, a medijske kompanije prodaju tu pažnju koju vi dobijete, baš tako zarađuju novac. Nema te količine pažnje koja bi vas u potpunosti zadovoljila, kada biste pomislili: „Ah, sada sam dobro". Naravno, postoje mnogi glumci koji su mnogo poznatiji nego ja, koji imaju mnogo više pratilaca, ali kladim se da bi vam rekli istu stvar. Ako vašu kreativnost gura glad za pažnjom, nikada se nećete osećati kreativno ispunjeno. Ali, imam ipak neke dobre vesti. Postoji jedan drugi snažni osećaj. Nešto drugo što možete da uradite sa svojom pažnjom, osim da dozvolite velikoj kompaniji da je kontroliše i prodaje. O ovom osećaju sam bio pričao, zbog kog toliko volim glumu - usmeravanje pažnje samo na jednu stvar. Nauka zapravo podržava sve ovo. Psiholozi i neuronaučnici izučavaju fenomen koji nazivaju „tok“. To je ono što se desi ljudskom mozgu kada neko usmeri pažnju samo na jednu stvar, kao na nešto kreativno, i ne dozvoli ničemu da mu odvrati pažnju. Neki kažu da što više radimo to, to ćemo biti srećniji. Sad, ja nisam psiholog ili neuronaučnik. Ali mogu da vam kažem iz ličnog iskustva da to jeste istina. Nije uvek lako, teško je zapravo. Da bi se zaista obraćala pažnja potrebna je vežba, svako to radi na svoj način. Ali mogu da podelim sa vama jednu stvar koja meni pomaže da se fokusiram i zapravo obraćam pažnju. Pokušavam da ne gledam na druge kreativne ljude kao konkurenciju. Pokušavam da nađem saradnike. Na primer, ako glumim u sceni, i krenem da gledam na druge glumce kao da su mi konkurencija, pomislim: „Joj bože, dobiće više pažnje nego ja, više će se pričati o njihovom nastupu nego o mom.“ Tada gubim fokus. I verovatno ću biti grozan u toj sceni. Ali kada gledam na druge glumce kao saradnike, tada fokusiranje skoro postaje lako, pošto samo na njih obraćam pažnju. Ne moram ni da mislim o tome šta radim. Samo reagujem na ono što oni rade, oni reaguju na ono što ja radim, i tako se međusobno podržavamo. I ne želim da mislite da samo glumci na sceni mogu da sarađuju na ovakav način. To može da se desi u bilo kojoj kreativnoj situaciji. Može da bude profesionalno, ili samo zabave radi. Mogu da sarađujem sa ljudima čak i ako se ne nalazimo u istoj prostoriji. Zapravo, neke od omiljenih stvari koje sam stvorio, stvorio sam sa ljudima koje nikada nisam uživo upoznao. Inače, to je ono što meni predstavlja lepotu interneta. Ako bismo samo prestali da se takmičimo oko pažnje, internet bi tada postao odlično mesto za pronalaženje saradnika. I kada sarađujem sa drugima, bilo to na sceni, preko interneta, gdegod, pronalaženje onog toka postane toliko lakše, jer svi mi samo usmeravamo pažnju na tu jednu stvar koju zajedno pravimo. Dobijem osećaj da sam deo nečeg većeg i bitnijeg, i svi nekako štitimo jedno drugo od bilo čega što bi inače moglo da nam odvuče pažnju, svi možemo jednostavno da budemo... tamo. To je bar ono što meni odgovara. Ponekad. Ponekad, ne upali baš uvek. Ponekad me potpuno uvuče taj zavisnički vrtlog potrage za pažnjom. Čak i sada, da li mogu iskreno da kažem da deo mene ne želi da vikne: „Hej ljudi, vidite mene, ja držim TED govor!" (Smeh) Postoji taj deo, mali deo. Ali takođe mogu iskreno da kažem da ceo kreativni proces pisanja i držanja ovog govora predstavlja jednu veliku priliku za mene da se fokusiram i stvarno obratim pažnju na nešto do čega mi je veoma stalo. Bez obzira na to koliko pažnje dobijem ili ne dobijem na kraju, drago mi je što sam ga održao. I zahvalan sam svima vama što ste mi to dopustili. Hvala vam, to je to, sada možete nekom drugom da posvetite svoju pažnju. Hvala vam ponovo. (Aplauz)