Poput većine vas i ja sam imala sreću.
Rođena sam u obitelji u kojoj je prevladavalo obrazovanje.
Doktor sam znanosti treće generacije u obitelji i kćer sam dva roditelja akademika.
Tijekom djetinjstva sam se igrala u očevom sveučilišnom laboratoriju.
Stoga je uzeto zdravo za gotovo da pohađam neka od najboljih sveučilišta,
što je otvorilo vrata velikom broju mogućnosti.
Nažalost, većina ljudi u svijetu nemaju takvu sreću.
U nekim dijelovima svijeta, npr. u Južnoj Africi,
obrazovanje nije lako dostupno.
U Južnoj Africi je obrazovni sustav konstruiran tijekom
vremena Apartheida, te je bio namijenjen za manjinu bijelaca.
Kao posljedica toga, danas jednostavno nema dovoljno mjesta
za većinu ostalih ljudi koji žele i koji zaslužuju visoko kvalitetno obrazovanje.
Takva nestašica je dovela do krizne situacije u siječnju ove godine
na sveučilištu u Johannesburgu.
Nekoliko mjesta je ostalo otvoreno
nakon uobičajenog postupka prijava, i noć prije
nego što su trebali započeti sa primanjem prijava,
tisuće ljudi se naguralo pred vratima u redu dugačkom skoro 2 km,
nadajući se da će biti među onima koji će dobiti mjesto na sveučilištu.
Kada su se otvorila vrata, nastao je stampedo i
20 ljudi je ozlijeđeno a jedna žena je poginula.
To je bila majka koja je dala svoj život
pokušavajući osigurati svom sinu priliku za boljim životom.
No čak i u dijelovima svijeta poput SAD-a
gdje je obrazovanje dostupno, ne mora biti unutar dosega.
Puno je bilo rasprava posljednjih godina
na temu rastućih troškova zdravstvene skrbi.
Ono što možda nije toliko istaknuto
je da su se tijekom tog istog perioda troškovi školarina u visokom obrazovanju
povećali skoro dvostruko brže,
rezultirajući ukupnim povećanjem u iznosu od 559% od 1985. godine.
To čini obrazovanje preskupim za većinu ljudi.
Konačno, čak i oni koji uspiju doći do visokog obrazovanja
možda nikada ne dobiju otvorena vrata za brojne prilike.
Tek nešto preko polovice svježe diplomiranih studenata
u SAD-u koji su visoko obrazovani
ustvari i rade na poslovima koji to zahtijevaju.
Naravno, to nije slučaj sa studentima
koji su diplomirali na najboljim sveučilištima,
ali većina drugih studenata ne dobiva jednaku povratnu vrijednost
za svoje uloženo vrijeme i trud.
Tom Friedman je u svom nedavno napisanom članku za New York Times
prikazao duh onoga što mi činimo, bolje nego što bi to itko drugi mogao prikazati.
Rekao je kako su veliki napretci ono što se dešava
kada se ujedini ono što je postalo moguće sa onime što je očajno potrebno.
Dosada sam govorila o onome što je očajno potrebno.
Pričajmo sada o onome što je postalo moguće.
Ono što je sada odjednom postalo moguće najbolje ilustriraju
tri opsežna nastavna predmeta sa Stanforda,
od kojih je svaki pohađalo po 100 000 i više upisanih ljudi.
Da bismo sve to bolje razumjeli, pogledajmo jedan od tih predmeta
imena "Kako računala uče", a koji predaje moj kolega
i suosnivač Andrew Ng.
Andrew predaje jedan od većih nastavnih predmeta na Stanfordu.
To je predmet "Kako računala uče"
i svaki puta kada se otvore upisi 400 ljudi se prijavljuje na ovaj predmet.
Kada je Andrew predavao "Kako računala uče" javnoj publici
oko 100 000 ljudi je bilo upisano.
Kako bismo taj broj stavili u perspektivu,
shvatimo da ako bi Andrew htio predavati istom broju studenata
predavanjem na Stanfordu u učionici,
morao bi predavati 250 godina!
Naravno, bilo bi mu jako dosadno.
Sada kada smo vidjeli utjecaj svega ovoga,
Andrew i ja smo odlučili kako sve to moramo dignuti na veću razinu
kako bismo omogućili najkvalitetnije obrazovanje što većem mogućem broju ljudi.
Tako smo osnovali Courseru,
čiji je cilj okupiti najbolje nastavne predmete
od najboljih predavača sa najboljih sveučilišta,
i to besplatno ponuditi svima u svijetu!
Trenutno u našem sustavu imamo 43 predmeta
sa četiri sveučilišta u različitim znanstvenim disciplinama,
pa mi dopustite da vam ukratko pokažem sažetak
kako to sve izgleda.
"Dobrodošli u računanje!"
"50 milijuna ljudi je neosigurano..."
"Ovi modeli nam pomažu da konstruiramo učinkovitije institucije i načela..."
"Postoji nevjerojatna segregacija..."
"Pa je tako Bush zamislio da ćete u budućnosti
nositi video kameru posred svog čela..."
"Mills želi od studenata sociologije da razviju kvalitetu razmišljanja..."
"Viseći kablovi poprimaju oblik hiperbolnog kosinusa..."
"Za svaki piksel na slici, postavite crvenu na 0..."
"...cjepivo nam je omogućilo da iskorijenimo virus dječje paralize."
"Servira li Lufthansa doručak i San Jose? Pa, to zvuči smiješno..."
"Dakle ovo predstavlja koji novčić odabirete, a ovo su dva bacanja..."
"U učenju računala na velikoj razini, željeli bismo osmisliti računalnu..."
(pljesak)
Dakle, možda baš i ne tako iznenađujuće, ispada da
studenti vole dobivati najbolje sadržaje
sa najboljih sveučilišta besplatno.
Otkako smo otvorili ovu internetsku stranicu u veljači,
dosada imamo 640 000 studenata iz 190 zemalja.
Imamo 1,5 milijun prijava,
6 milijuna testova unutar 15 dostupnih predmeta koji
su dosada ispunjeni, te 14 milijuna pregleda videozapisa.
Ali nije stvar samo u brojevima,
tu se radi i o ljudima.
Bilo da govorimo o Ahasku, koji dolazi iz malog gradića u Indiji te
nikada ne bi imao pristup u ovom slučaju
predmetu najviše kvalitete sa Stanforda
niti bi si to mogao priuštiti.
Ili da govorimo o Jenny koja je samohrana majka dvoje djece
i želi unaprijediti svoja znanja
kako bi se mogla vratiti na fakultet i diplomirati.
Ili o Ryanu koji ne može pohađati školu
jer njegova kćer sa imunodeficijencijom
ne može riskirati da bakterije uđu u njihovu kuću,
tako da Ryan nije mogao napustiti kuću.
Zadovoljstvo mi je što mogu reći...
da smo nedavno kontaktirali Ryana...
i da ova priča ima sretan završetak.
Mala Shannon koju vidite na lijevoj strani,
sada je puno bolje,
a Ryan se zaposlio zahvaljujući pohađanju naših predmeta.
Pa što je to što je učinilo ove predmete tako različitima od ostalih?
Jer ipak, online sadržaji i online nastava su dostupni već neko vrijeme.
Ono što ih je učinilo različitima je to što je ovo bilo potpuno realno nastavno iskustvo.
Započelo je točno određenog datuma,
i studenti su gledali videozapise svakoga tjedna
te su izvršavali domaće zadatke.
I to su bile prave domaće zadaće
za pravu ocjenu sa pravim zadanim rokom završetka.
Možete vidjeti grafički prikaz zadanih rokova u usporedbi sa upotrebom materijala.
Ovi vrhovi pokazuju
da je odugovlačenje globalni fenomen!
(smijeh)
Na kraju nastavnog predmeta
studenti su dobili potvrdu.
Mogli su pokazati na uvid tu potvrdu
potencijalnom poslodavcu kako bi dobili bolje poslove,
a znamo puno studenata koji su upravo to i učinili.
Neki su studenti uzeli svoju potvrdu
i pokazali ga obrazovnoj instituciji koju su pohađali
kako bi dobili prave bodove.
Dakle, ovi studenti su stvarno dobili nešto vrijedno
kao rezultat njihovog uloženog vremena i truda.
Recimo nešto o nekim sastavnim dijelovima
ovih nastavnih predmeta.
Prva važna činjenica je ta što kada se odmaknete
od fizičkih ograničenja prave učionice i
kada pripremite nastavni sadržaj posebno za online format,
onda se možete riješiti npr.
ustaljenog prethistorijskog predavanja u obliku školskog sata.
Možete razdijeliti nastavni materijal npr.
na ovakve kratke module, od kojih je svaki duljine 8 - 12 minuta
i predstavlja cjelinu za sebe.
Studenti mogu prolaziti kroz ovaj nastavni materijal na više načina,
ovisno o njihovoj pozadini, njihovim vještinama ili njihovim interesima.
Tako npr. neki studenti mogu izvući korist
iz malo nastavnih materijala za pripremu
dok neki drugi studenti možda to već znaju.
Neki studenti su možda zainteresirani za specifičnu
temu kojom bi individualno željeli obogatiti svoje znanje detaljnijim istraživanjem.
Stoga nam ovakav oblik nastave omogućava da se riješimo
modela obrazovanja "jedna-veličina-za-sve",
i da omogućimo studentima da prate puno individualno prilagođeniji nastavni plan.
Naravno, kao nastavnici znamo da
studenti ne uče samo sjedeći i pasivno promatrajući videozapise.
Možda je jedna od najvažnijih činjenica ovog projekta
ta da moramo imati studente
koji vježbaju sa naučenim gradivom
kako bi ga zbilja i razumjeli.
Bilo je puno studija koje su demonstrirale važnost ove činjenice.
Ova je objavljena u časopisu Science prošle godine i npr.
pokazuje kako čak i najjednostavnija vježba ponavljanja,
u kojoj su studenti trebali samo ponoviti
ono što su naučili,
daje znatno bolje rezultate
prilikom raznih testova rezultata učenja
u odnosu na mnoge druge obrazovne mjere.
Pokušali smo implementirati vježbe ponavljanja u sustav
ali i razne druge vrste vježbi.
Npr. čak niti naši videozapisi nisu samo videozapisi.
Svakih nekoliko minuta, video se zaustavlja
i studentima se postavlja pitanje.
"...ove četiri stvari..."
"...sve su one vrlo dobro zabilježene."
"Dakle to su dobro zabilježene devijantnosti od našeg racionalnog ponašanja."
Tu se video zaustavlja,
a student upisuje odgovor u kvadrat
i šalje ga. Očito nisu bili pažljivi.
(smijeh)
Imaju pravo na ponovni pokušaj,
i sada su točno odgovorili.
Postoji i dodatno objašnjenje ukoliko to žele.
I sada se video nastavlja te prelazi na sljedeći dio predavanja.
Ovo je vrsta jednostavnog pitanja
koje ja kao predavač postavljam na svojim predavanjima,
ali kada ja postavim takvo pitanje u učionici,
80% studenata
još uvijek zapisuje zadnje što sam rekla,
15% je na Facebooku,
i ostaje ona skupina pametnjakovića u prvom redu
koja ispljune odgovor
prije nego što itko drugi uopće uspije razmisliti o tome,
a ja budem kao predavač užasno zahvalna
što je itko zapravo znao odgovoriti.
I tako predavanje ide dalje, prije nego što ustvari
većina studenata uopće i shvati da je postavljeno nekakvo pitanje.
Ovdje, svaki student
mora biti aktivno uključen u nastavu.
Naravno, ovakva jednostavna pitanja za ponavljanje
nisu kraj cijele priče.
Potrebno je implementirati puno smislenija pitanja za ponavljanje i
potrebno je također studentima osigurati povratne informacije
vezane uz ta pitanja.
E pa sada, kako ocijeniti rad 100 000 studenata
ako nemate 10 000 asistenata?
Odgovor je da trebate iskoristiti tehnologiju
da to učini umjesto vas.
Nasreću je tehnologija jako uznapredovala
i sada možemo ocjenjivati cijeli niz zanimljivih vrsta zadataka.
Kao dodatak ponuđenim odgovorima i
vrsti kratkih pitanja kao što ste vidjeli u videozapisima,
možemo ocjenjivati još i matematiku, matematičke izraze
te matematičke derivacije.
Možemo ocjenjivati modele, bilo da su to
financijski modeli u poslovnom predmetu
ili fizikalni modeli u znanstvenom ili inženjerskom predmetu,
te možemo ocjenjivati neke poprilično sofisticirane zadatke programiranja.
Dopustite da vam pokažem jedan zadatak koji je ustvari poprilično jednostavan
ali poprilično vizualan.
Ovo je sa Stanfordovog predmeta "Računalstvo 101"
i studenti imaju zadatak popraviti boju
ove mutne crvene slike.
Upisuju svoj programski kod u pretraživač
i možete vidjeti kako nisu dali točan odgovor jer "Lady Liberty" još uvijek ima morsku bolest.
Stoga student pokušava ponovno i ovaj put je u pravu, to im se potvrđuje,
i sada mogu napredovati na sljedeći zadatak.
Ovakva mogućnost interaktivnog odnosa sa nastavnim materijalom
te informacija jeste li odgovorili točno ili pogrešno
su zbilja neophodni za učenje studenata.
Ipak, još uvijek ne možemo ocjenjivati
u potpunosti sve zadatke koji su potrebni za svaki nastavni predmet.
Specifično, ono što nedostaje je vrsta kritičkog osvrta na rad,
a koji je neophodan u disciplinama poput
humanističkih, društvenih i poslovnih znanosti te ostalih.
Tako smo npr. pokušali uvjeriti
neke od naših humanističkih fakulteta
da mogućnost višestrukog izbora i nije tako loša strategija.
To i nije baš prošlo dobro.
Stoga smo morali osmisliti drukčije rješenje.
Rješenje koje smo na kraju osmislili je ocjenjivanje od kolega.
Ispada da prethodne studije pokazuju,
poput ove od Saddlera i Gooda,
da je ocjenjivanje od kolega iznenađujuće učinkovita strategija
za dobivanje pouzdanih ocjena.
Iskušana je samo u malim razredima,
ali tamo je pokazala npr.
da su ovi studenti koji su ocjenjivali (na y-osi)
ustvari usko vezani korelacijom
sa ocjenama nastavnika (na x-osi).
Još više je iznenađujuće to da je samo-ocjenjivanje,
gdje studenti kritički ocjenjuju sami svoj rad,
dok god ih odgovarajući potičete
tako da si ne mogu dati savršenu ocjenu,
ustvari čak i bolje povezano korelacijom sa ocjenama nastavnika.
Stoga je ovo učinkovita strategija
koja se može biti koristiti za ocjenjivanje po zadanim vrijednostima,
a također je koristan način učenja za studente,
jer ustvari uče iz tog iskustva ocjenjivanja.
Tako da sada imamo najveću mrežu ocjenjivanja između kolega koja je ikada osmišljena,
gdje deseci tisuća studenata
ocjenjuju jedni drugima radove,
i moram reći - vrlo su uspješni u tome.
Ali nije ovdje samo riječ o studentima
koji sjede sami u sobi i rješavaju zadatke.
Oko svakog našeg nastavnog predmeta
se formirala zajednica studenata,
globalna zajednica ljudi
okupljenih oko zajedničkog intelektualnog napora.
Ovo što ovdje vidite je karta napravljena od
studenata u našem "Sociologija 101" predmetu sa Princetona,
gdje su studenti sami sebe stavili na kartu svijeta
i zbilja možete vidjeti koliki je globalni doseg ove vrste projekta.
Studenti su surađivali u ovim predmetima na razne načine.
Prvenstveno, postojao je forum sa pitanjima i odgovorima
gdje bi jedni studenti postavljali pitanja
a drugi studenti bi odgovarali na ta pitanja.
Ono što je zbilja zadivljujuće je to što
je tako veliki broj studenata
značio da čak i ako je neki student postavio pitanje
u 3 sata ujutro,
negdje u svijetu
netko će biti budan
i raditi će na istom problemu.
Tako je u većini naših nastavnih predmeta
prosječno vrijeme dobivanja odgovora na pitanje
postavljeno na forumu bilo 22 minute.
To je razina usluge koju čak niti je nisam nikada omogućila svojim studentima na Stanfordu.
(smijeh)
I možete vidjeti iz svjedočenja studenata
da oni ustvari smatraju
kako su zbog ovakve ogromne zajednice
mogli interaktivno surađivati jedni sa drugima na puno načina
koji su bili kvalitetniji od onih prisutnih u pravim učionicama.
Studenti su se također sami okupljali,
bez ikakvih intervencija sa naše strane,
u male grupe za učenje.
Neke od ovih su bile prave fizičke grupe za učenje
geografski uvjetovane
koje su se nalazile svaki tjedan da bi rješavali zadatke.
Ovo je grupa za učenje iz San Francisca,
ali bilo je njih i po cijelom svijetu.
Druge su bile virtualne grupe za učenje,
ponekad uvjetovane jezikom ili kulturnim sličnostima,
i ovdje na donjoj lijevoj strani
možete vidjeti našu multikulturalnu grupu za učenje
gdje su se ljudi eksplicitno željeli povezati
sa ljudima iz drugih kultura.
Otvorile su se izvanredne mogućnosti i prednosti
ovakvog načina suradnje.
Kao prvo, postoji potencijal da dobijemo
potpuno novi pogled
na razumijevanje ljudskog procesa učenja.
Zato što su podaci koje ovdje možemo prikupiti jedinstveni.
Možete prikupiti svaki klik, svaku poslanu domaću zadaću,
svaki post na forumu od desetaka tisuća studenata.
Tako da postoji mogućnost da promijenite način ljudskog učenja
sa načina oslonjenog na hipoteze
na način oslonjen na podatke, promjena koja je
npr. temeljito promijenila biologiju.
Možete koristiti ove podatke kako bi razumjeli fundamentalna pitanja
poput pitanja koje su to dobre i učinkovite strategije učenja
a koje to nisu?
U kontekstu pojedinačnih predmeta,
možete postavljati pitanja
poput pitanja koja su neka od uobičajenih pogrešnih razumijevanja
i kako da pomognemo studentima da ih poprave?
Evo stoga jedan primjer,
također sa Andrewovog predmeta "Kako računala uče".
Ovo je raspodjela pogrešnih odgovora
na jedan od Andrewovih zadataka.
Odgovor se sastoji od parova brojeva
pa ih možete nacrtati na ovom dvodimenzionalnom grafu.
Svaki mali križić predstavlja pogrešni odgovor.
Veliki križić na vrhu lijevo
je onaj gdje je 2000 studenata
dalo identičan pogrešan odgovor.
E sada, ako dva studenta iz grupe od njih 100
daju pogrešan odgovor,
ne biste nikada to primjetili.
Ali kada 2000 studenata da identičan pogrešan odgovor,
poprilično je teško to previdjeti.
Stoga su Andrew i njegovi studenti detaljnije pogledali
neke od tih zadataka,
shvatili su glavne uzroke pogrešnog shvaćanja
te su napravili ciljanu povratnu poruku u slučaju pogrešnog odgovora
koja će se prikazati svakom studentu
čiji je odgovor upao u tu kategoriju,
a to znači da oni studenti koji su napravili tu istu pogrešku
sada mogu dobiti individualnu prilagođenu povratnu informaciju
koji ih upućuje na to kako da poprave pogrešno razumijevanje na puno učinkovitiji način.
Stoga je ovakvo individualno prilagođavanje nešto što se može izgraditi
zahvaljujući posjedovanju ovih ogromnih brojeva.
Individualno prilagođavanje je možda
također jedna od najvećih mogućnosti ovdje,
zato što nam olakšava
rješavanje problema starog 30 godina.
Obrazovni istraživač Benjamin Bloom je 1984. godine
postavio tzv. "2 sigma" problem,
koji je uočio promatrajući 3 vrste studenata.
Prva je grupa ona koja je učila u učionici uz predavanja.
Druga je grupa sastavljena od onih studenata koji su učili
u učionici uz predavanja, ali
uz pristup savladavanja gradiva što znači
da studenti nisu mogli napredovati na sljedeću cjelinu
ukoliko nisu pokazali da su uspješno svladali prethodnu.
Konačno je postojala treća grupa studenata
koji su učili pojedinačno sa instruktorima.
Druga grupa sa pristupom savladavanja gradiva je bila za iznos varijance (standardne devijacije)
tj. sigme bolja u postignutim rezultatima od
prve grupe studenata u učionicama,
a treća grupa sa instruktorima je dala za dvije sigme (varijance)
bolji napredak u rezultatima.
Kako bi razumjeli što to znači,
pogledajmo učionicu sa predavanjima
i uzmimo srednju vrijednost rezultata kao prag.
Tako je u učionici sa predavanjima
pola studenata iznad tog praga, a pola je ispod praga.
U individualnom podučavanju sa instruktorima
98% studenata je iznad tog praga.
Zamislite samo kada bismo mogli podučavati tako da 98% naših studenata
bude iznad prosjeka.
Iz toga je nastao problem "2 sigme".
Nastao je iz razloga što kao društvo ne možemo priuštiti
svakom studentu pojedinačno vlastitog instruktora.
Ali ipak, možda možemo priuštiti svakom studentu
računalo ili pametni telefon.
Stoga je pitanje kako možemo iskoristiti tehnologiju
da nas pomakne sa lijeve strane grafa, sa plave krivulje,
na desnu stranu sa zelenom krivuljom?
Savladavanje znanja se lako postiže koristeći računala
jer se računalo ne umori
nakon što pokaže isti videozapis pet puta zaredom.
Ne umori se niti ocjenjujući isti rad nekoliko puta,
a to smo i vidjeli u brojnim primjerima koje sam vam pokazala.
I čak individualno prilagođavanje je
nešto što tek vidimo u njegovim počecima,
bilo da je ono putem prilagođenog smjera nastave kroz predviđeni nastavni sadržaj
ili putem nekih od individualno prilagođenih povratnih informacija koje smo vam pokazali.
Stoga je ovdje cilj pokušati i potruditi se
te vidjeti koliko daleko možemo doći do zelene krivulje.
Pa onda ako je sve ovo tako dobro jesu li sveučilišta postala nepotrebna?
Mark Twain je zasigurno tako mislio.
Rekao je: "Fakultet je mjesto na kojemu bilješke profesora
prelaze ravno u bilješke studenta,
bez da prođu kroz um obojice."
(smijeh)
Ipak, ne slažem se sa Markom Twainom.
Mislim da ono na što se on žalio nisu
sveučilišta već način nastave uz predavanja
a kojim se služi veliki broj sveučilišta.
Vratimo se još više u prošlost sve do Plutarha
koji je rekao: "Um nije posuda koju treba napuniti,
već je drvo koje treba potpaliti."
Možda bismo stoga trebali provoditi manje vremena na sveučilištima
puneći umove naših studenata sadržajem kroz
predavanja, a više vremena provoditi na potpaljivanje vatre njihove kreativnosti,
njihove mašte i njihovih vještina rješavanja problema
na taj način da zapravo razgovaramo sa njima.
Pa kako da to učinimo?
Tako da koristimo akivno učenje u učionici.
Bilo je puno studija, uključujući i ovu,
koje pokazuju da se, ako koristite aktivno učenje
interaktivnim djelovanjem na svoje studente u učionici,
rezultati poboljšavaju na sve načine, bilo to
prisustvom, uključenosti ili učenjem
i sve to je izmjereno standardiziranim testovima.
Možete vidjeti da se npr. rezultati postignuti testovima
skoro udvostručuju u ovom specifičnom eksperimentu.
Stoga je možda ovo način na koji trebamo trošiti svoje vrijeme na sveučilištu.
Da zaključim, ako bismo mogli ponuditi obrazovanje vrhunske kvalitete
svakome diljem svijeta besplatno,
što bismo time postigli? Tri stvari.
Prvo, to bi postavilo temelje obrazovanja kao osnovnog ljudskog prava
tako da bi svatko diljem svijeta
tko ima mogućnosti i motivaciju
mogao dobiti vještine i znanja koja su mu potrebna
kako bi osigurao bolji život za sebe,
svoju obitelj ili svoju zajednicu.
Drugo, to bi omogućilo cjeloživotno učenje.
Šteta je da toliki broj ljudi
prekida proces učenja kada završi srednju školu ili fakultet.
Imajući ovaj zadivljujući sadržaj dostupan
mogli bismo naučiti nešto novo
svaki put kada bismo to željeli,
bilo to da samo proširimo vidike
ili da kompletno promijenimo svoj život.
I konačno, ovo bi omogućilo cijeli niz novih inovacija
jer se zapanjujući talenti mogu pronaći posvuda.
Možda je sljedeći Albert Einstein ili sljedeći Steve Jobs
negdje u zabačenom selu Afrike.
I ako bismo mogli ponuditi toj osobi obrazovanje,
onda bi ona mogla osmisliti sljedeću genijalnu ideju
kojom bi učinila ovaj svijet boljim mjestom za sve nas ostale.
Hvala vam puno!
(pljesak)