Problem o kome želim da vam pričam jeste zapravo problem kako pružiti zdravstvenu negu u svetu u kome je cena najvažnija. Kako to učiniti? A osnovna paradigma koju želim da vam predložim, koju ja želim da vam predložim, jeste ona da ako želite da lečite neku bolest morate prvo da znate šta lečite - to je dijagnostika - a onda morate nešto da učinite. Tako da je program u koji smo uključeni nešto što nazivamo dijagnostika za sve ili dijagnostika koja ne košta ništa. Kako pružiti medicinski relevantnu informaciju skoro besplatno? Kako to učniti? Navešću vam dva primera. Poteškoće vojne medicine se ne razlikuju mnogo od trećeg sveta - slabi resursi, surovo okruženje, niz problema zbog težine i takve vrste stvari. I takođe ne toliko različit od zdravstvene nege u domu i sveta dijagnostičkog sistema. I zato je tehnologija o kojoj želim da vam pričam za treći svet, za zemlje u razvoju, ali ima, mislim, mnogo širu primenu, jer su informacije veoma važne u sistemu zdravstvene nege. I tako vidite dva primera ovde. Jedan je zapravo relativno napredna laboratorija u Africi. Drugi je u suštini preduzetnik koji je postavio stvari i radi ko zna šta na pijačnoj tezgi. Ne znam koja se vrsta zdravstvene nege ovde pruža. Ali nije baš ono što je verovatno najefikasnije. Koji je naš pristup? I način na koji se obično pristupa problemu smanjenja cene, posmatrajući stvari iz perspektive Sjedinjenih Država, jeste da se uzme naše rešenje, a onda pokuša da se smanji cena. Bez obzira kako to učinite nećete početi sa instrumentom od 100.000 dolara i učiniti ga besplatnim. To neće moći. I zato smo mi pristupili obrnuto. Zapitali smo se: "Od čega bi se najjefitinije mogao napraviti dijagnostički sistem, za dobijanje korisnih informacija, dodavanje funkcija?" I odabrali smo papir. Ovo je prototipski uređaj. On je oko jednog centimetra sa jedne strane. I veličine je nokta. Linije oko ivice su polimer. Napravljen je od papira, a papir naravno sprovodi tečnost. Kao što znate, papir, tkanina, ako prospete vino po stolnjaku, vino svuda prodire. Ako ga prospete na košulju, uništiće je. To radi hidrofilna površina. Zato, kod ovog uređaja ideja jeste da kapnete na donjem kraju, kapljicu u ovom slučaju, urina. Tečnost prodire do onih komora na vrhu. Smeđa boja pokazuje količinu glukoze u urinu. Plava boja pokazuje količinu proteina u urinu. A kombinacija ove dve, je prvi u nizu pokušaja dobijanja onih korisnih stvari koje želite. Znači, ovo je primer uređaja od jednostavnog komada papira. Koliko jednostavna može biti proizvodnja? Zašto smo odabrali papir? Evo primera iste stvari, na prstu koja vam pokazuje u suštini kako izgleda. Jedan razlog za upotrebu papira jeste da ga ima svuda. Napravili smo ove vrste uređaja koristeći salvete i toalet papir i papir za uvijanje, razne vrste stvari. Znači proizvodni kapacitet postoji. Drugo, možete staviti zaista mnogo testova na veoma mali prostor. Pokazaću vam za trenutak kako bi ona gomila papira tamo mogla da sadrži nekih 100.000 testova, nešto tako. I na kraju, nešto o čemu ne mislimo toliko u medicini razvijenog sveta, ovo ukida potrebu za oštrim predmetima. A pod time podrazumevam igle, stvari koje bodu. Ako ste uzeli uzorak nečije krvi, a taj neko možda ima hepatitis C, ne želite da napravite grešku i da se ubodete time. To zaista ne želite. I kako onda to ukloniti? To je svuda problem. Ovde ga jednostavno spalite. To je neka vrsta praktičnog pristupa započinjanju stvari. Možda mislite, ako je papir tako dobra ideja, sigurno bi ga se neko već setio. I odgovor je, naravno, jeste. Polovina vas, otprilike, koje su žene, u nekom trenutku ste možda obavile test trudnoće. A najćešći od ovih jeste u uređaju koji izgleda kao ovo s leva. To je nešto što se naziva imunološka analiza uz pomoć bočnog toka I u tom konkretnom testu urin, koji sadrži ili ne, hormon HCG, teče preko parčeta papira. I postoje dve crte. Jedna crta pokazuje da test radi. I ako se druga pojavi, znači da ste trudni. To je izvrstan test za binarni svet. I lepa stvar kod trudnoće jeste da ste trudni ili niste. Ne možete bili pomalo trudni ili razmišljati o tome da budete trudni ili nešto tog tipa. I zato ovde dobro funkcioniše. Ali ne radi tako dobro kada su vam potrebne kvantitativnije informacije. Takođe postoje gradirani merači. Ali ako ih pogledate, oni služe za drugu vrstu analize urina. Postoji jako mnogo boja i takvih stvari. Šta zapravo možete da učinite u vezi s tim u teškim okolnostima? I tako pristup sa kojim smo počeli, jeste da pitamo da li je zaista praktično praviti ovakvu vrstu stvari? I taj problem je sada, iz čisto inženjerskog ugla, rešen. I procedura koju imamo jeste da se jednostavno počne sa papirom. Provučete ga kroz novu vrstu štampača koji se zove voštani štampač. Voštani štampač radi nešto što izgleda kao štampanje. To jeste štampanje. Stavite to, malo ga zagrejete. Vosak prodire pa se apsorbuje u papir. I dobijete uređaj koji želite. Štampači sada koštaju 800 dolara. Oni prave, mi procenjujemo ako ga koristite 24 sata dnevno nekih 10 miliona testova godišnje. Problem rešen. Ovaj konkretan problem je rešen. I postoji primer vrste stvari koju vidite. To je samo na parčetu papira 8 sa 12. Za koji je potrebno dve sekunde da se napravi. I ovo smatram završenim. Postoji jako važno pitanje ovde, a to je da zato što je to štampač, zapravo štampač u boji, on štampa boje. To je ono što štampači u boji rade. Pokazaću vam sada, da je zapravo veoma koristan. Sada, sledeće pitanje koje želite da postavite je šta želite da merite? Šta želite da analizirate? I ono što najviše želite da analizirate, jeste nešto od čega smo dosta udaljeni. To je nešto što se naziva "groznica čija dijagnoza nije postavljena." Neko dođe u kliniku, ima groznicu, loše se oseća, šta mu je? Da li ima tuberkulozu? Da li ima SIDU? Da li ima prehladu? To je problem klasifikacije bolesti. To je ozbiljan problem iz razloga u koje neću ulaziti. Ima jako mnogo stvari između kojih biste želeli da napravite razliku. Ali postoji i niz stvari, SIDA, hepatitis, malarija, TB, i druge. I jednostavnije poput usmeravanja lečenja. Čak je i to komplikovanije nego što mislite. Jedan moj prijatelj se bavi transkulturnom psihijatrijom. I njega zanima pitanje zašto ljudi uzimaju ili ne uzimaju svoje lekove. I tako, Dapsone, ili nešto slično, morate da ga uzimate neko vreme. Postoji divna priča o razgovoru sa jednim seljakom u Indiji. Pita ga: "Da li ste uzeli vaš Dapsone?" "Da." "Da li se ga uzimali svakog dana?" "Da." "Da li ste ga uzimali mesec dana?" "Da." Ono što je čovek zapravo mislio jeste da je dao dozu od 30 dana Dapsona svom psu, toga jutra. (Smeh) On je govorio istinu. Jer u drugoj kulturi, pas je zamena za vas, znate, "danas", "ovog meseca", "od kišne sezone", postoji puno prilika za nesporazum. I zato je pitanje ovde da se u nekim slučajevima smisli kako da se reše pitanja koja se možda čine nezanimljivim, poput poštovanja terapije. Pogledajte kako izgleda tipični test. Ubodite prst, dobijete nešto krvi, oko 50 mikrolitara. To je sve što ćete dobiti. Pošto ne možete koristiti uobičajene sisteme. Ne možete lako ovim rukovati, mada ću vam pokazati nešto u vezi s time malo kasnije. I tako uzmete kap krvi, nema daljeg rukovanja. Stavite je na mali uređaj. Uređaj filtrira napolje ćelije krvi, pušta serum da prođe, i dobijete niz boja tamo dole na dnu. I boje pokazuju bolest ili normalno stanje. Ali čak je to komplikovano. Jer vama i meni, boje mogu pokazivati normalno stanje. Ali ipak mi svi patimo od verovatno viška obrazovanja. Šta raditi sa nečim što zahteva kvantitativnu analizu? I tako je rešenje o kome mi i mnogi drugi ljudi razmišljamo za to, i sada postoji dramatični razvoj, i pojavljuje se univerzalno rešenje za sve ovih dana, a to je mobilni telefon. U ovom konkretnom slučaju telefon sa fotoaparatom. Oni su svuda prisutni, šest miliona mesečno, u Indiji. I ideja jeste da je potrebno uraditi sledeće, uzmete uređaj. Uronite ga. Razvijete boju. Slikate ga. Slika se šalje u centralnu laboratoriju. Ne morate da šaljete doktora. Samo pošaljete nekoga da uzme uzorak. A u klinici doktor ili idealno kompjuter u ovom slučaju, izvrši analizu. Izgleda da radi zapravo dosta dobro, naročito kada je vaš štampač u boji odštampao crte u boji koje pokazuju kako stvari rade. I zato po meni zdravstveni radnik budućnosti nije lekar, već osamnaestogodišnjak, inače nezaposlen koji ima dve stvari. Ima ranac pun ovih testova, i lancetu za povremeno uzimanje uzorka krvi, i kalašnjikov. I ove stvari će mu pomoći da preživi dan. I tu postoji još jedna veoma zanimljiva veza. A to je da ono što želimo da uradimo jeste da prosledimo korisne informacije putem inače generalno užasnog telefonskog sistema. Ispostavilo se da postoji ogromna količina informacija već dostupna na tu temu, a to je problem sa pretraživačem Marsa. Kako dobiti tačan izgled boje na Marsu, ako za to imate stvarno užasni opseg? A odgovor nije komplikovan ali o tome ne želim ovde da razgovaram, osim da kažem da su komunikacioni sistemi za ovo zaista dosta dobro shvaćeni. Takođe, činjenica koju možda ne znate, jeste da se računarska mogućnost ove stvari ne razlikuje mnogo od računarske mogućnosti vašeg desktop kompjutera. Ovo je fantastičan uređaj čije mogućnosti tek sada počinju da se koriste. Nisam siguran da li ideja jednog kompjutera za svako dete ima smisla. Ovo je kompjuter budućnosti. Pošto je ekran već tu i ima ih svuda. A sada ću vam govoriti nešto o naprednijim uređajima. I počeću tako što ću vam postaviti mali zadatak. Ovde vidite još jedan uređaj veličine nekoliko centimetra. A različite boje su različite boje farbe. A primetićete nešto što će vam se možda učiniti donekle zanimljivim, a to je da izgleda kao da se žuta gubi, prelazi kroz plavu, a onda u crvenu. Kako se to događa? Kako učiniti da nešto teče kroz nešto drugo? I, odgovor je naravno: "Ne možete." Učinite da teče ispod i preko. Ali pitanje je sada, kako ga naterati da teče ispod i preko na parčetu papira? A odgovor je da uradite nešto, a detalji nisu preterano važni ovde, što će ga učiniti složenijim, uzmete nekoliko različitih slojeva papira, od kojih svaki sadrži sopstveni mali tečni sistem, i onda ih razdvojite delovima, bukvalno, obostrane debele trake, koja se koristi za lepljenje tepiha za pod. I tečnost će teći sa jednog sloja na sledeći. Distribuira se, teče dalje kroz rupe, distribuira se. A ovo što vidite u donjem desnom uglu ovde jeste uzorak u kome je jedan jedini uzorak krvi stavljen na vrh, I on je prošao i rasporedio se u ovih 16 rupa na dnu, na parčetu papira, u suštini izgleda kao čip, debljine dva parčeta papira. I u ovom konkretnom slučaju nas je samo zanimala ponovljivost toga. Ali to je, u principu, način na koji rešavate problem "groznice neobjašnjenog porekla." Jer svaka od ovih tački onda postaje test za određenu grupu markera bolesti. I to će raditi nakon određenog vremena. A ovo je primer malo složenijeg uređaja. Ovo je čip. Potopite jedan ugao. Tečnost ode u centar. Sama se raspoređuje u ove razne otvore ili rupe, i menja boju. I sve se radi pomoću papira i trake za tepih. Zato, mislim da je ovo najjeftinije što ćemo moći da smislimo i napravimo. Sada, imam jednu poslednju, zapravo dve priče da vam ispričam, na kraju ovoga. Ovo je jedna. Ponekada je potrebno da se odvoje ćelije krvi iz seruma. A pitanje je, ovde to radimo uzimajući uzorak. Onda ga stavljamo u centrifugu. Rotiramo ga i izvadimo ćelije krvi. Sjajno. Ali šta se događa ako nemate struju, i centrifugu, i šta sve još? Razmislili smo malo kako biste ovo mogli da uradite. A način je zapravo prikazan ovde. Uzmete mutilicu za jaja, koji se svuda može naći. Skinete jednu lopaticu, a onda uzmete crevo, i pričvrstite ga. Stavite krv unutra. A onda ga rotirate. Neko sedi tamo i vrti ga. I zaista dobro radi. I bavili smo se fizikom mutilica za jaja i samoravnajućih creva i tako toga, i poslali smo to u časopis. Bili smo veoma ponosni na ovo, posebno na naslov koji je glasio "Mutilica za jaja kao centrifuga." (Smeh) Poslali smo ga i vratio nam se povratnom poštom. Nazvao sam urednika i pitao: "Šta se događa? Kako je ovo moguće?" Urednik je rekao, sa ogromnim prezirom: "Pročitao sam ovo. I nećemo ga objaviti, jer mi samo objavljujemo nauku". A ovo jeste važno pitanje jer znači da mi moramo, kao društvo, da se upitamo šta nam je vredno. A ako su to samo radovi i pisma za naučni časopis, onda imamo problem. Evo još jednog primera nečega što je - Ovo je mali spektrofotometar. On meri apsorpciju svetlosti u uzorku Zgodna stvar kod ovoga jeste, da imate izvor svetlosti koji se pali i gasi na oko 1.000 herca. Drugi izvor svetlosti detektuje svetlost na 1.000 herca. I zato možete koristiti ovaj sistem u po bela dana. Radi otprilike jednako kao sistem koji je reda veličine 100.000 dolara. On košta 50 dolara. Verovatno ga možemo napraviti za 50 centi, ako stvarno hoćemo. Zašto neko to ne učini? Odgovor je: "Kako profitirati u kapitalističkom sistemu, na taj način?" Zanimljiv problem. Na kraju ću reći da smo ovo posmatrali kao neki inženjerski problem. I pitali smo, koja je ujedinjujuća naučna ideja ovde? I odlučili smo da ne posmatramo ovo toliko u smislu cene, već jednostavnosti. Jednostavnost je zgodna reč. I morate razmisliti šta jednostavnost znači. Znam šta jeste ali zapravo ne znam šta znači. Zapravo dovoljno me je zanimalo da okupim nekoliko grupa ljudi. I najskorija je uključila nekoliko ljudi sa MIT-a, a jedan od njih je jedan izuzetno pametan klinac koji je jedan od nekolicine ljudi za koje bih rekao da je autentični genije. Ceo dan smo se mučili oko jednostavnosti. I hoću da vam dam odgovor ovog dubokoumnog naučnog razmatranja. (Smeh) I tako na neki način dobijete ono za šta ste platili. Hvala vam mnogo. (Smeh)