Mislim kako smo svi svjesni kako je današnji svijet pun problema. Stalno slušamo o njima jučer i danas i već desetljećima svakoga dana. To su ozbiljni, veliki problemi koji nas pritišću. Loša ishrana, pristup vodi, klimatske promjene, odšumljavanje, nedostatak vještina, nesigurnost, nestašica hrane, loše zdravstveno osiguranje, onečišćenje. Samo problem za problemom, i mislim kako je ono što ovaj period razlikuje od bilo kojeg drugog perioda kojeg se mogu sjetiti tijekom svog kratkog vijeka na Zemlji, jest svjesnost o ovim problemima. Svi smo ih jako svjesni. Zašto onda imamo toliko poteškoća u rješavanju tih problema? To je pitanje s kojim se borim, gledano iz moje, bitno drugačije perspektive. Ja nisam netko tko se zamara društvenim problemima. Ja sam čovjek koji radi s privredom, koji pomaže poduzećima da zarade. Bože sačuvaj. Dakle zašto se onda toliko mučimo s tim društvenim problemima, i postoji li u toj borbi uloga za poduzeća, i ako postoji, koja je to uloga? Kako bismo se pozabavili ovim pitanjem, moramo se vratiti korak unazad i razmisliti o tome kako smo shvatili i doživjeli i probleme i rješenja tih veliki društvenih izazova s kojima se suočavamo. Vjerujem da su mnogi gledali na poslovni svijet kao na problem, ili u najmanju ruku kao jedan od problema, među mnogim društvenim izazovima s kojima se suočavamo. Razmislite o industriji brze hrane, industriji lijekova, bankarskoj industriji. Znate, ovo je najniža točka poštivanja poslovnog svijeta. Na njega se ne gleda kao na rješenje. Na njega većina ljudi gleda kao na problem. I s punim pravom, u mnogim slučajevima. Puno je loših igrača na tržištu koji su radili pogrešne stvari, koji su probleme učinili još gorim. Tako da je ovakvo viđenje stvari možda i opravdano. A što vidimo kao rješenje ovih društvenih problema, tih brojnih problema s kojima se suočavamo u društvu? Pa, rješenja smo uglavnom vidjeli u vidu neprofitnih organizacija, u vidu vladinih organizacija, u vidu filantropije. I zaista, ono što je obilježilo jedinstvene organizacijske entitete ovog doba jest nevjerojatan rast neprofitnih organizacija i društvenih organizacija. To je jedinstveno, nove organizacijske forme koje su sazrele pred našim očima. Ogromne inovacije, ogromna energija, ogroman talent koji je sada mobiliziran kroz ovakve strukture kako bi se pokušao nositi s ovim problemima. I mnogi od nas su duboko uključeni u sve to. Ja sam profesor na poslovnoj školi, ali do sada sam osnovao, mislim, četiri neprofitne organizacije. Kada god bih se zainteresirao i postao svjestan nekog društvenog problema, to je ono što sam učinio. Pokrenuo neprofitnu organizaciju. To je bio način koji smo osmislili kako bismo se nosili s tim problemima. Čak je i profesor poslovne škole razmišljao na taj način. Ali u ovom trenutku mislim da se dovoljno dugo bavimo time. Svjesni smo tih problema desetljećima. Imamo desetljeća iskustva s našim neprofitnim i vladinim organizacijama, a stvarnost je nezgrapna. Ta nezgrapna stvarnost je da ne napredujemo dovoljno brzo. Ne pobjeđujemo. Ti problemi i dalje djeluju vrlo zastrašujuće i jako tvrdoglavo, a sva rješenja koja postižemo su relativno beznačajna. Mi napredujemo, ali inkrementalno. Koji je ključni problem koji nam smeta u rješavanju ovih društvenih problema? Ako uklonimo svu složenost, imamo problem dosega. Ne možemo dosegnuti. Možemo napredovati. Možemo pokazati koristi. Možemo pokazati rezultate. Možemo unaprijediti stvari. Mi pomažemo. Mi radimo bolje. Mi radimo dobro. Ali nemamo doseg. Nismo u stanju dovoljno snažno utjecati na ove probleme. A zašto je tako? Zato jer nemamo resurse. I to je sada stvarno jasno. I jasnije je sada nego što je bilo desetljećima unazad. Jednostavno nemamo dovoljno novca kako bismo se borili s bilo kojim od tih problema koristeći sadašnji model. Nema dovoljno poreznih prihoda, nema dovoljno filantropskih donacija, kako bismo se nosili s tim problemima na način kako to radimo sada. Moramo se suočiti s tom realnošću. A oskudnost resursa za rješavanje ovih problema samo raste, posebno u naprednom svijetu danas, sa svim fiskalnim problemima s kojima smo suočeni. Dakle, fundamentalno problem je u sredstvima, a gdje su resursi u društvu? Kako se ti resursi zapravo stvaraju, sredstva potrebna kako bismo se nosili sa svim tim društvenim izazovima? Mislim da je ovdje odgovor prilično jasan: ona su u poslovnom svijetu. U stvari svo bogatstvo se kreira u privredi. Poslovni svijet stvara bogatstvo kada odgovara na potrebe stvarajući profit. Tako se stvara svo bogatstvo. Zarada na zadovoljavanju potreba vodi porezima a to vodi ka prihodima što vodi dobrovoljnim donacijama. Od tuda dolaze svi izvori sredstava. Samo privreda može stvoriti resurse. Druge institucije ih mogu upotrijebiti kako bi odradile nešto važno, ali ih samo privreda može stvoriti. A poduzeća ih stvaraju kada su sposobna profitirati od zadovoljavanja potreba. Izvori sredstava se u velikoj mjeri generiraju od poduzeća. Onda je pitanje: kako to možemo iskoristiti? Kako to iskoristiti? Poslovni svijet stvara te resurse kada zarađuje. Taj profit je ona mala razlika između cijene i troškova proizvodnje nekog rješenja koje je poduzeće smislilo kako bi rješilo neki problem. Ali u profitu je magičnost. Zašto? Zato što nam taj profit omogućava da nam rješenje koje smo osmislili bude dostižno zauvijek. Jer ako možemo stvoriti profit, možemo to napraviti 10, 100, milijun 100 milijuna, milijardu puta. Rješenje postaje samo-održivo. To je ono što poduzeća rade, kada stvaraju profit. Na koji je način ovo povezano s društvenim problemima? Pa jedan način promišljanja je da uzmemo taj profit i usmjerimo ga ka društvenim problemima. Poduzeća bi trebala dati više. Poduzeća bi trebala biti odgovornija. I to je put kojim idemo u poslovnom svijetu. Ali opet, taj put kojim se krećemo ne vodi nas tamo gdje trebamo otići. Započeo sam kao profesor poslovne strategije, i dalje sam profesor poslovne strategije. Ponosan sam na to. Ali sam se tijekom godina, sve više bavio društvenim pitanjima. Radio sam na problemima zdravstva, okoliša, ekonomskog razvoja, smanjenja siromaštva, i što sam više radio na društvenom polju, počeo sam shvaćati nešto što je imalo dubok utjecaj na mene i na moj cijeli život, na neki način. Konvencionalna mudrost u ekonomiji i poslovnoj ekonomiji, kroz povijest, zasnivala se na shvaćanju kako postoji razmjena između društvene i ekonomske izvedbe. Konvencionalna mudrost je da poduzeća stvaraju profit stvarajući društvene probleme. Klasičan primjer je zagađenje. Ako poduzeće zagađuje, ono zarađuje više nego kada bi pokušala smanjiti zagađenje. Smanjenje zagađenja je skupo, i zato poduzeća ne žele to raditi. Profitabilno je imati nesigurnu radnu okolinu. Preskupo je imati sigurnu radnu okolinu, pa poduzeća zarade više ako nemaju sigurnu radnu okolinu. To je konvencionalna mudrost. I mnoga poduzeća su se uklopila u taj kalup. Opirala su se poboljšanju zaštite životne sredine. Opirala su se poboljšanju uvjeta za rad. Takvo razmišljanje je dovelo, mislim, do većine ponašajnih obrazaca koje kritiziramo u poslovnom svijetu, koje ja kritiziram u poslovnom svijetu. Ali što sam se više upuštao u sva ta društvena pitanja, jedno za drugim, i što sam ih više pokušavao rješiti, osobno, u nekoliko slučajeva, kroz neprofitne organizacije u koje sam bio uključen, sve sam više shvaćao kako je stvarna situacija suprotna. Poduzeća ne profitiraju od izazivanja duštvenih problema, bar ne u nekom fundamentalnom smislu. To je prilično pojednostavljen pogled. Što dublje ulazimo u te probleme sve više počinjemo shvaćati kako poduzeća zapravo zarađuju rješavajući društvene probleme. Od tuda dolazi stvaran profit. Uzmimo onečišćenja. Danas smo naučili kako smanjenje zagađenja i emisije plinova generira profit. Štedi novac. Čini poslovni svijet produktivnijim i učinkovitijim. Ne troši bespotrebno resurse. A sigurnije radno okruženje, i izbjegavanje nezgoda, čini poduzeća profitabilnijima, jer predstavljaju znak dobrih procesa. Nezgode su skupe i koštaju. Gledajući problem po problem počinjemo shvaćati kako zapravo nema razmjene između društvenog napretka i ekonomske učinkovitosti u nekom bazičnom smislu. Još jedan problem je zdravstvo. Ono što smo otkrili jest da je zdravlje radnika zapravo ono što bi poduzeća trebala cijeniti, jer zdravlje omogućava tim radnicima da budu produktivniji i dolaze na posao a ne da su odsutni. Dublji rad, novi posao, novo razmišljanje o odnosu privrede i društvenih problema zapravo pokazuje kako postoji bitna duboka sinergija, pogotovo ako ne razmišljate jako kratkoročno. Razmišljajući kratkoročno ponekad možete prevariti sami sebe i pomisliti kako postoje upravo suprotni ciljevi, ali dugoročno, na kraju shvaćamo, promatrajući različita polja kako to jednostavno nije istina. Pa kako onda iskoristiti moć privrede kako bismo se pozabavili bitnim problemima s kojima smo suočeni? Zamislite da možemo to napraviti, jer kad bismo to mogli imali bismo doseg. Mogli bismo iskoristiti ovaj ogromni izvor resursa i organizacijsku sposobnost. I znate što? To se konačno i događa djelom zbog ljudi poput vas koji su ukazivali na ove probleme godinu za godinom i desetljeće za desetljećem. Sada vidimo kako organizacije poput Dow Chemical-a vode revoluciju protiv polinezasićenih masti i zasićenih masti kroz inovativne nove proizvode. Ovo je primjer poduzeća Jain Irrigation. To je poduzeće koje je sustav navodnjavanja 'kap po kap' približilo tisućama i milijunima poljoprivrednika, značajno smanjujući uporabu vode. Vidimo organizacije poput brazilske šumarske kompanije Fibria koja je osmislila način da izbjegne krčenje starih šuma i koristeći eukaliptus dobije mnogo veći prinos celuloze po hektaru i proizvodi bitno više papira nego što se proizvede sječom starih stabala. Vidite i kompanije kao što je Cisco, koji je do sada podučio 4 milijuna ljudi informatičkim vještinama, kako su zaista odgovorni, ali ujedno proširuju poslovnu priliku kroz diseminaciju IT tehnologije i samim time im raste poslovni model. Poduzeća danas imaju jedinstvenu priliku da se bave i utječu na ove društvene probleme, i ta prilika je najveća poslovna prilika koju vidimo u poslovnom svijetu. I pitanje je, kako možemo navesti poduzeća da razmisle o stvaranju te zajedničke vrijednosti? Ovo ja nazivam zajedničkom vrijednošću: baviti se društvenim problemom po poslovnom modelu. To je zajednička vrijednost. Zajednička vrijednost je kapitalizam ali uzvišeniji vid kapitalizma. To je kapitalizam kakav bi u stvari trebao biti, prepoznavnje važnih potreba, a ne inkrementalno natjecanje za trivijalne razlike u karakteristikama proizvoda i tržišni udio. Zajednička vrijednost je ono kada možete istovremeno stvoriti društvenu i ekonomsku vrijednost. Pronalaženje takvih prilika će osloboditi najveću mogućnost koju imamo da se zapravo bavimo tim društvenim problemima, jer ćemo imati doseg. Zajedničkoj vrijednosti možemo pristupiti na više razina. Ona je stvarna. Ona se događa. Ali, kako bi ovo rješenje proradilo, moramo promijeniti način na koji poduzeća vide same sebe, a to se, na sreću, već događa. Poduzeća su uhvaćena u zamku uvriježene mudrosti da ne trebaju brinuti o društvenim problemima, da je to nešto nebitno čime se bavi netko drugi. Sada možemo vidjeti kako poduzeća prihvaćaju tu ideju. Ali moramo biti svjesni toga da poduzeća neće to raditi toliko djelotvorno kao neprofitne i javne organizacije u partnerstvu s poduzećima. Nove neprofitne organizacije koje zaista rade posao su one koje su stupile u takva partnerstva, one koje su našle načine da surađuju. Vlade koje najviše napreduju su one koje su pronašle načine za osiguranje zajedničke vrijednosti u privredi, umjesto da se na njih gleda kao na jedinog igrača koji mora djelovati. A javne organizacije imaju jako puno načina putem kojih mogu utjecati na spremnost i sposobnost kompanija da se natječu na ovaj način. Mislim da možemo postići da se poslovni svijet vidi na drugačiji način, i ako možemo potaknuti druge da gledaju na poduzeća na drugačiji način, možemo promijeniti svijet. Znam to. Ja to vidim. Ja to osjećam. Mladi ljudi, mislim, moji studenti poslovne škole Harvard, to shvaćaju. Ako se možemo uzdići iznad te podjele, te nelagode, te tenzije, tog osećaja da u biti ne surađujemo ovdje u rješavanju tih društvenih problema, tada možemo to savladati, i možemo konačno, mislim, imati rješenje. Hvala vam. (Pljesak)