Zdravo, ja sam arhitekta. Ja sam jedini arhitekta u svetu koji pravi zgrade od papira poput ove kartonske cevi, a ova izložba je prva koju sam uradio koristeći papirne cevi. 1986, mnogo pre nego što su ljudi počeli da pričaju o ekološkim problemima i problemima životne sredine, počeo sam da testiram papirne cevi kako bih ih upotrebio kao građevinski materijal. Veoma je komplikovano testirati novi materijal za zgradu ali ovo je dosta snažnije nego što sam očekivao i takođe je lako načiniti ga vodootpornim, a pošto je industrijski materijal takođe ga je moguće učiniti otpornim na vatru. Godine 1990. sam napravio privremenu strukturu. Ovo je prva privremena zgrada napravljena od papira. Tu je 330 cevi prečnika 55 centimetara. Ima samo 12 cevi prečnika 120 centimetara ili 4 stope. Kao što vidite na fotografiji, unutra se nalazi toalet. Za slučaj da vam je nestalo toalet papira, možete otkinuti unutrašnjost zida. (Smeh) Veoma je korisno. Godine 2000. je bio veliki sajam u Nemačkoj. Pitali su me da projektujem zgradu jer su tema sajma bili ekološki problemi. Izabrali su mene da napravim paviljon od papirnih cevi, od papira koji se može reciklirati. Cilj mog dizajna se ne ispunjava onda kada se on završi. Cilj se ispunjava onda kada je zgrada srušena, jer svaka zemlja gradi mnogo paviljona, ali nakon pola godine stvara se mnogo industrijskog otpada tako da moja zgrada mora da se reciklira ili ponovo iskoristi. Nakon toga, zgrada je reciklirana. To je bio cilj mog dizajna. Onda sam imao sreće i pobedio sam na takmičenju za izgradnju drugog Pompidu centra u Francuskoj u gradu Mec. Želeo sam da iznajmim kancelariju u Parizu ali sam bio siromašan, tako da to nisam mogao da priuštim, pa sam svoje studente poveo u Pariz da izgradimo svoju kancelariju na vrhu Pompidu centra u Parizu, i to sami. (Smeh) Poneli smo papirne cevi i drvene zglobove da bismo završili kancelariju dugu 35 metara. Tamo smo boravili 6 godina, a da nismo platili kiriju. (Smeh) (Aplauz) Hvala vam. Imao sam jedan veliki problem. Kako smo bili deo izložbe, čak i kada je neki prijatelj želeo da me vidi, morao je da kupi kartu. (Smeh) To je bio problem. Onda sam završio centar Pompidu u Mecu. To je sada veoma popularan muzej i stvorio sam veliki spomenik za vladu. Ali onda sam se veoma razočarao u moje zanimanje kao arhitekte, jer mi ne pomažemo, ne radimo za društvo već radimo za privilegovane ljude, bogate ljude, vladu, graditelje naselja. Oni imaju novac i moć. To je nevidljivo. Oni nas unajmljuju da otelotvorimo njihovu moć i novac kroz monumentalnu arhitekturu. To je naše zanimanje, čak i kroz istoriju je isto, čak i sada radimo istu stvar. Bio sam veoma razočaran što ne radimo za društvo, iako ima tako mnogo ljudi koji su izgubili domove zbog prirodnih katastrofa. Ali moram da kažem da više ne postoje prirodne katastrofe. Na primer, zemljotresi ne ubijaju ljude, nego zgrade koje se urušavaju. To je odgovornost arhitekata. Ljudima je onda potreban privremeni smeštaj ali tu ne rade arhitekte jer su zauzeti radeći za privilegovane ljude. Pa sam pomislio da čak i kao arhitekte možemo biti uključeni u rekonstrukciju privremenog smeštaja. Možemo ga načiniti boljim. Zato sam počeo da radim u oblastima pogođenim katastrofom. 1994. bila je velika katastrofa u Ruandi u Africi. Dva plemena su se međusobno borila - Hutu i Tutsi. Preko 2 miliona ljudi postali su izbeglice. Ali iznenadio sam se kada sam video sklonište, kamp za izbeglice koje su organizovale Ujedinjene nacije. Siromašni su i smrzavaju se pod ćebadima u sezoni kiša, a u skloništima Ujedinjenih nacija obezbedili su samo plastični krov i izbeglice su morale da seku drveće, baš ovako. Ali preko dva miliona ljudi seklo je drveće To je postalo veliko, silno krčenje šuma i ekološki problem. Zbog ovoga su počeli da dele aluminijumske cevi i barake. Veoma su skupe, izbacuju ih da bi dobili novac i onda ponovo seku drveće. Predložio sam moju ideju da situaciju poboljšamo koristeći ove cevi od recikliranog papira zato što su jeftine i jake, ali moj budžet je samo 50 američkih dolara po jedinici. Napravili smo 50 jedinica kao test posmatranja izdržljivosti na vlagu, termite i ostalo. Godinu dana kasnije, 1995. u Kobeu u Japanu imali smo veliki zemljotres. Skoro 7000 ljudi je poginulo i grad poput ovog u okrugu Nagata bio je ceo spaljen u požaru nakon zemljotresa. Takođe sam saznao da ima mnogo izbeglica iz Vijetnama koje pate i skupljaju se u katoličkoj crkvi - cela zgrada bila je potpuno uništena. Otišao sam tamo i predložio sveštenicima: "Zašto ne bismo ponovo sagradili crkvu od papirnih cevi?" On je rekao: "Bože moj, jesi li ti lud? Predlažeš to nakon požara?" Nikada mi nije ukazao poverenje, ali nisam odustao. Počeo sam da putujem za Kobe i upoznao sam društvo Vijetnamaca. Ovako su živeli u parku sa veoma lošim plastičnim pokrivačima. Predložio sam obnovu. Skupio sam novac od priloga. Za njih sam napravio sklonište od papirnih cevi, a kako bi za studente bilo lako da ih naprave kao i da ih unište, za osnovu sam koristio gajbe od piva. Za pomoć sam pitao pivaru Kirin jer je u to vreme pivara Asahi pravila crvene gajbe za pivo, koje se nisu slagale sa bojom papirnih cevi. Slaganje boja je veoma bitno. Takođe se sećam da smo očekivali da ćemo u gajbama dobiti pivo, ali bile su prazne. (Smeh) Sećam se da je to bilo veoma razočaravajuće. Sa svojim studentima preko leta sagradili smo preko 50 jedinica skloništa. Konačno mi je i sveštenik ukazao poverenje za obnovu. Rekao je: "Dok god sam skupiš novac i dovedeš svoje studente na obnovu, možeš da uradiš to." Proveli smo pet nedelja u obnovi crkve. Trebalo je da tu ostane tri godine ali ostala je 10 jer su je ljudi obožavali. Onda su na Tajvanu imali veliki zemljotres i predožili smo da doniramo ovu crkvu, pa smo je rastavili i poslali je volonterima na sastavljanje. I danas stoji na Tajvanu kao stalna zgrada. Tako da je ova zgrada postala trajna. Onda sam se zapitao, šta je trajna, a šta privremena zgrada? Čak i zgrada od papira može biti trajna dokle god je ljudi vole. Čak i zgrada od betona može biti privremena ako je cilj da se zaradi novac. Ukoliko graditelj napravi zgradu kako bi zaradio novac, drugi graditelji kupuju zemljište i uništavaju je da izgrade novu. Tako da je to veoma privremeno. To je razlika. Ukoliko je zgrada izgrađena i od papira, ukoliko se ljudima dopada, postaje trajna. Čak i betonska zgrada može biti veoma privremena ukoliko je stvorena da se zaradi novac. U Turskoj se 1999. desio veliki zemljotres i otišao sam tamo da iskoristim lokalne materijale i napravim sklonište. 2001. u zapadnoj Indiji takođe sam napravio sklonište. 2004. u Šri Lanki nakon zemljotresa na Sumatri i cunamija, obnovio sam sela muslimanskih ribara. 2008. u Čengduu, u oblasti Sičuan u Kini skoro 70 000 ljudi je poginulo, a naročito je uništeno mnogo škola zbog korupcije između vlasti i izvođača radova. Zamolili su me da obnovim privremenu crkvu. Poveo sam svoje studente iz Japana da rade sa kineskim studentima. Za mesec dana završili smo devet učionica, preko 500 kvadratnih metara. Još uvek se koriste, čak i nakon skorašnjeg zemljotresa u Kini. 2009. u Italiji, u L'Akvili, takođe se desio veliki zemljotres. Ovo je veoma zanimljiva slika: bivši premijer Berluskoni i japanski bivši bivši bivši bivši premijer gospodin Aso - znate, jer moramo da menjamo premijera svake godine. (Smeh) Oni su veoma ljubazni i finansirali su moj model. Predložio sam veliku obnovu, privremenu muzičku salu jer je L'Akvila veoma poznata po muzici a sve koncertne dvorane su bile uništene, pa su se muzičari iseljavali. Predložio sam to gradonačelniku, da želim da obnovim privremeni auditorijum. On je rekao: "Dok god to uradiš svojim novcem, može." Imao sam puno sreće. Gospodin Berluskoni sazvao je sastanak grupe G8 i došao je naš bivši premijer i pomogli su nam da skupimo novac i dobio sam pola miliona evra od japanske vlade za obnovu ovog privremenog auditorijuma. Moram da se setim, svake godine negde ima neki zemljotres. 2010. je bio veliki zemljotres na Haitiju, ali je nemoguće doleteti tamo pa sam otišao u Santo Domingo u susednoj zemlji, i vozio šest sati da dođem do Haitija sa lokalnim studentima iz Santo Dominga kako bismo napravili 50 jedinica skloništa od lokalnih papirnih cevi. Ovo se desilo u Japanu pre dve godine, na severu Japana. Nakon zemljotresa i cunamija ljudi su morali da se evakuišu u velike prostorije poput sala za fizičko. Ali pogledajte ovo. Nema privatnosti. Ljudi pate, mentalno i fizički. Otišli smo tamo da izgradimo odeljke sa svim studentima volonterima sa papirnim cevima, jednostavno sklonište sa okvirom od cevi i zavesom. Ipak neki od nadređenih u objektu nisu hteli da to radimo jer, kako su rekli, jednostavno je postalo teže da kontrolišu ljude. Ali zaista je neophodno da se to uradi. Tu je i činjenica da je 500 kilometara obale oštetio cunami. Nemaju dovoljno ravnog zemljišta da sagrade standardne vladine jednospratne zgrade poput ovih. Pogledajte ovo. Čak i civilna vlada pravi tako slabu konstrukciju privremenog smeštaja, tako gustu i neurednu jer nema skladišta, ničega, voda curi, pa sam pomislio da moramo da napravimo višespratnu zgradu jer nema dovoljno zemljišta i ovo nije baš udobno. To sam predložio gradonačelniku dok sam pravio odeljke. Konačno sam upoznao veoma finog gradonačelnika u selu Onagava u Mijagiju. Zamolio me je da napravim trospratne zgrade na igralištima za bejzbol. Koristio sam kontejner za transport i studenti su takođe pomogli da napravimo sav nameštaj u zgradi kako bi im bilo udobno, u granicama vladinog budžeta. Površina kuće je identična ali je kuća sada puno udobnija. Dosta ljudi želi da zauvek ostane ovde. To me je veoma obradovalo. Sada radim u Krajstčerču na Novom Zelandu. Oko 20 dana pre nego što se desio zemljotres u Japanu, oni su takođe imali veliki zemljotres i dosta japanskih studenata je takođe poginulo, a najvažnija katedrala u gradu, simbol Krajstčerča, bila je potpuno uništena. Zamolili su me da dođem i obnovim privremenu katedralu. Ovi radovi su u toku. Hteo bih da nastavim da pravim zgrade koje ljudi vole. Hvala vam mnogo. (Aplauz) Hvala vam. (Aplauz) Mnogo vam hvala. (Aplauz)