1969. godina, Njujork, treći razred, čas muzičkog, učitelj nas dovodi u prostoriju u kojoj se nalaze samo klavir i stolice. Proziva nas jednog po jednog, i traži nam da otpevamo ton C1 koji je odsvirao. (Peva) Nakon čega nas raspoređuje ili u desni deo prostorije, ili u levi deo prostorije. (Smeh) Kada je ispitao svih 35 učenika, učenicima u levom delu prostorije, delu u kojem sam i ja bio, rekao je da ustanu i vrate se u svoju učionicu. (Smeh) I nikada više niko od nas nije bio ni na jednom času muzičkog tokom osnovne škole. I tako je uspostavljen klub onih koji su in i onih koji su out, a ja čak nisam ni znao šta se od mene tada očekivalo. Nekoliko godina kasnije, čas engleskog jezika... (Smeh) prvi pismeni u novom polugodištu, dobijem pismeni nazad, ocena je 3+, uz komentar: "Dobro koliko se može očekivati." (Smeh) Sad, iskreno, nije meni smetala ocena 3+. Ja sam bio srećan što nije bila 3- ili 2. Ali komentar "Dobro koliko se može očekivati"... čak i toliko mlad, znao sam da nije u redu. Delovao je nekako ograničavajuće. Sada, koliko je prisutnih ovde imalo iskustvo slično mom, bilo u školi ili na radnom mestu? Nismo usamljeni. Tako da čini mi se ironično da me je moj životni put doveo do karijere komponovanja muzike i pisanja za grupu "Blue Man" (Smeh) i osnivanja vlastite škole. (Smeh) Ali školovanje mi je bilo uistinu mučno. Kao neko ko nije imao urođenu sklonost ka akademskom radu, i kako nisam nailazio na razumevanje učitelja, nisam se baš snalazio u školama a škole nisu znale šta da rade sa mnom. Stoga sam se zapitao, još tada, ako takva okruženja ne znaju šta da rade sa onima koji se ne uklapaju u standardni kalup, zašto onda ne preoblikovati ta okruženja tako da koriste ljudske sposobnosti? Počeo sam da verujem da moramo da negujemo bezbedne i pogodne uslove kako bi se nove i inovativne ideje razvijale i uspevale. Znamo da su ljudi prirodno inovativni, jer da nismo, svi bismo koristili iste strele koje smo koristili pre 10.000 godina. Jedna od stvari koja me je intrigirala je, postoji li način da olakšamo proces inovacije i kako da se događa češće? Postoji li način da se ti "aha" trenuci, ta otkrića koja se događaju naizgled slučajno i povremeno, počnu događati planirano i često? Kada smo 1988. osnovali grupu "Blue Man", nismo imali iskustva u kreiranju vanbrodvejske predstave. U stvari, nismo se baš bavili teatrom. Ali znali smo za čim žudimo, a to je čitav niz stvari koje nikad pre nismo videli na pozornici, stvari poput umetnosti i pop kulture, i tehnologije i sociologije i antropologije, i udaraljki i komedije i ostalog što nas ispunjava. Postavili smo pravilo da na pozornici ne izvodimo nešto što smo već videli, i želeli smo da podstaknemo kreativnost i povezanost kod nas samih i kod naše publike; želeli smo da učinimo nešto za opšte društveno dobro, i da se pritom dobro zabavimo. U našoj kancelariji, hteli smo da stvorimo okruženje u kojem su međuljudski odnosi barem malo bolji, sa malo više poštovanja i uvažavanja nego što su u spoljnom svetu. Tako smo nastavili da vežbamo, sarađujemo i pronalazimo načine da stvaramo nešto još neviđeno. Vremenom sam uspeo da spoznam da optimalne uslove za takvu vrstu kreativnih i inovativnih okruženja čine jasna namera, svrha i strast. To je rad na nečemu većem od nas samih. Lični integritet: radimo ono što smo rekli da ćemo uraditi. To je način da budemo ono što jesmo u svim našim interakcijama. Direktna komunikacija i jasna očekivanja, čak i onda kada se to čini teško. Upornost i istrajnost: vežbanje, vežbanje, vežbanje. Uspostaviti timove za saradnju. Uliti poverenje i međusobno poštovanje. Svi u našem timu su uključeni. Niko nije isključen iz kluba. Uzdižemo se kao tim i padamo kao tim, a odluke su odluke sve dok se ne dokaže suprotno. Prihvatamo različite perspektive. To znači da je svaki glas bitan, svaka emocija važna. Otvoreno raspravljamo o neslaganjima. Svako treba da oseća da je njegov glas bitan. Rizikujemo i cenimo greške. Posvećenost činjenici da smo organizacija koja uči, uvek stremeći razvoju uzlaznom putanjom inovacije i krive učenja. I govorimo jednoglasno. To je verovatno spojnica koja drži sve ove uslove zajedno. Pravilo da govorimo na potpuno isti način o nekome ko nije prisutan u prostoriji kao da jeste. Ovo deluje prosto, ali je praksa kojoj težimo koja nam pomaže da uljudno prebrodimo teške situacije. Uvođenje ovakve prakse može imati ozbiljan efekat na podizanje standarda, na uzajamno poštovanje, poverenje, slabljenje ogovaranja i politike u kancelariji i u učionici, te tako i smanjenje buke koja ometa proces inovacije. U grupi "Blue Man", vežbanje je bila suština našeg kreativnog procesa. Pisali smo komad kojim smo pokušavali da predstavimo ciklus potrošnje i otpada na komičan i kreativan način, a ujedno iznenađujući za našu publiku. Sad, ako ste ikada razmišljali da se bavite istim projektom, odmah ću vam uštedeti dosta vremena. Definitivno vam mogu reći da ovsena kaša, želatin, kaša od griza, dečiji ljigavac, puding, glina, tapioka i koncentrovani paradajz u tubi ne prolaze kroz cevčicu namotanu ispod vašeg kostima namenjenu da se kroz otvor na grudima naprska publika. Neće se dogoditi. (Smeh) Nakon meseci proba, konačno smo nabasali na banane. (Smeh) Ko bi ga znao da banane imaju baš prava svojstva da ostanu čvrste čak i kada ih izgurate kroz cevčicu pod vazdušnim pritiskom, a ipak dovoljno klizave za taj dramatičan efekat curenja koji nam je bio potreban. (Smeh) Ovaj komad je postao glavno obeležje "Blue Man" predstave. Ali nismo izbacili baš sva pravila teatra. Imali smo dizajn za setove. Imali smo dizajn za rasvetu. Imali smo reditelja koji uređuje predstavu. Ali sam prilično siguran da smo bili jedni od prvih koji su ostvarivali vezu sa publikom sa puno poštovanja, tako što bismo ih okačili naopačke (Smeh) umočili u farbu, i otresali ih o platno, (Smeh) umakali im glave u 30kg želatina, a onda od njih pravili glavne junake predstave. (Smeh) Osim toga, nismo izumeli ništa što nije trebalo izumeti. (Smeh) Par godina kasnije, sve što smo naučili prelili smo u osnivanje škole - škole za svoju decu u koju bismo i mi poželeli da smo išli, škole u kojoj je jednako važno šta se dešava u hodnicima između časova kao i šta se dešava u toku časova; mesto u kojem imaš časove muzičkog iako ne možeš da otpevaš ton C1. U Plavoj Školi, predavači, roditelji i učenici su ravnopravni saradnici za istim stolom, gde se namerno stvara bezbedna sredina za razvoj doživotne ljubavi prema učenju. Ponovo, nismo izmišljali toplu vodu tamo gde nije bilo potrebe. Nismo bežali od tradicionalnih metoda poput direktnog predavanja, onda kada je to najbolji uvod u lekciju. Ali ga balansiramo interisanim učenjem u svim predmetima, a balans je ključan. Plava škola se zapravo i zasniva na balansu između akademskih veština, kreativnog razmišljanja, samospoznaje i društvene inteligencije. Jasno mi je da ovo možda zvuči kao zdrav razum, ali, u izvesnim krugovima, ovo je radikalno. (Smeh) Ti kvaliteti su privukli dosta pažnje Plavoj školi kao istinski inovativnoj. Skoro 10 godina od osnivanja, najavili smo proširenje srednje škole. Naša uprava škole je pitala učenike šestih razreda da učestvuju u razvijanju vrednosti srednje škole. Njihov proces je započeo pitanjem: šta treba da vam pružimo da biste bili srećni i produktivni u školi? Učenici su radili 6 sedmica individualno i grupno, prerađivali i međusobno pregovarali, a lista koju su sastavili je zaista izuzetna. Uključite se i budite prisutni jedni za druge. Poštujte i pomozite jedni drugima u procesu učenja. Prihvatite da smo različiti - u izgledu, razmišljanju i delu. Negujte praksu samosvesti i svesti o drugima. Poštujte zabavu i veselje i nađite vremena za njih. Posvetite se ličnom izazovu, praktikujte da se osećate dobro, pravite greške, i pomozite jedni drugima da ih ispravite. Setite se, ovo su jedanaestogodišnjaci osmislili. Oni su artikulisali sve ono za šta je nama trebalo 20 godina da identifikujemo. Jedna od divnih nuspojava stvaranja ovako uzbudljivih zajednica jeste da privlačimo ljude kojima su ove iste vrednosti prioritet. One su im prioritetnije od drugih stvari poput novca, prestiža ili tradicije. Svi možemo zajedno ići ovim putem, vi u skladu sa vašim vrednostima u vašim kompanijama, u vašim zajednicama i porodicama. Za nas, za mene, radi se o davanju prioriteta dečijim glasovima da im pružimo oruđe da pomognu u izgradnji harmoničnog i održivog sveta. Sve vas pozivam da krenemo na ovo uzbudljivo, strastveno, veselo putovanje zajedno. I zajedno, dobro koliko se može očekivati nema granica kada očekujemo da preoblikovanjem naših sredina, možemo da promenimo svet. Hvala. (Aplauz)