Kodiranje je novi univerzalni jezik. Sedamdesetih je pank muzika pokretala čitave generacije. Osamdesetih je to verovatno bio novac. No za moju generaciju ljudi, softver je interfejs naše mašte i našeg sveta. A to znači da su nam potrebne radikalno, radikalno raznovrsnije grupe ljudi koje bi pravile te proizvode, koje ne bi gledale na kompjutere kao mehaničke, dosadne i magične, već kao na stvari koje mogu preoblikovati i preokrenuti i izvrnuti i tako dalje. Moje lično putovanje u svet programiranja i tehnologije je započelo s nežnih 14 godina. Tinejdžerski sam se ludo zaljubila u starijeg muškarca, a stariji muškarac koji je u pitanju je slučajno tadašnji potpredsednik Sjedinjenih Država, g. Al Gor. I ja sam uradila ono što bi svaka tinejdžerka želela da uradi. Želela sam nekako da izrazim svu tu ljubav, pa sam napravila vebsajt za njega; evo ga. A 2001. nismo imali Tambler, nismo imali Fejsbuk, nismo imali Pinterest. Pa sam morala da naučim kodiranje kako bih izrazila svu tu čežnju i ljubav. I tako sam počela s programiranjem. Počelo je kao način za samoizražavanje. Baš kao što sam, kad sam bila manja, koristila voštane boje i lego kocke. I kao što sam nešto starija koristila časove gitare i pozorišne predstave. Ali tu su bile i druge uzbudljive stvari, poput poezije i pletenja čarapa i menjanja nepravilnih glagola na francuskom i izmišljanja kobajagi svetova i Bertranda Rasela i njegove filozofije. I postala sam jedna od onih koji su osećali da su kompjuteri dosadni, tehnički i usamljeni. Evo šta danas mislim. Malene devojčice ne znaju da ne bi trebalo da vole kompjutere. Devojčice su neverovatne. Zaista su veoma, veoma dobre u koncentrisanju na stvari i u preciznosti i pitaju neverovatna pitanja, kao što su: "Šta?" i "Zašto?" i "Kako?" i "Šta ako?" I one ne znaju da ne bi trebalo da vole kompjutere. Njihovi roditelji to znaju. Mi roditelji osećamo da je nauka o kompjuterima nekakva ezoterična, čudna naučna disciplina koja pripada samo tvorcima misterije. Da je daleka našoj svakodnevici gotovo kao, recimo, nuklearna fizika. I delimično su u pravu. Ima tu mnogo sintakse i regulisanja i struktuiranja podataka i algoritama i vežbanja, protokola i paradigmi u programiranju. A mi smo kao zajednica napravili kompjutere sve manjim i manjim. Sagradili smo slojeve i slojeve apstrakcije jedne preko drugih između čoveka i mašine, do tačke da više pojma nemamo kako kompjuteri rade ili kako da razgovaramo s njima. A mi učimo našu decu kako ljudsko telo funkcioniše, učimo ih kako radi motor sa unutrašnjim sagorevanjem, čak im govorimo da ako zaista žele da budu astronauti mogu to da postanu. Međutim kad nam dete priđe i pita: "Pa, kakav je to bablsort algoritam?" Ili: "Kako kompjuter zna šta se dešava kad pritisnem "plej", kako zna koji snimak da prikaže?" Ili: "Linda, da li je internet mesto?" Mi odrasli postanemo neobično tihi. "To je magija", neki bi rekli. "Suviše je komplikovano", rekli bi drugi. Pa, nije ni jedno ni drugo. Niti je magija, niti je komplikovano. Sve se prosto desilo veoma, veoma brzo. Naučnici za kompjutere su napravili ove neverovatne, lepe mašine, ali su ih napravili da nam budu veoma, veoma strane, kao i jezik kojim razgovaramo s kompjuterima, te više ne znamo kako da govorimo s kompjuterima bez kitnjastih korisničkih interfejsa. I zato niko nije prepoznao da kad sam menjala nepravilne glagole na francuskom, zapravo sam uvežbavala svoje veštine prepoznavanja obrazaca. A kad sam bila uzbuđena zbog pletenja, zapravo sam pratila redosled simboličkih komandi koje su u sebe uključivale petlje. I da je celoživotno traganje Bertranda Rasela za pronalaženjem preciznog jezika između engleskog i matematike pronašlo svoj dom u kompjuteru. Bila sam programer, ali niko nije znao za to. Današnja deca tapkaju, lupkaju i grebu svoj put kroz svet. Ali, ukoliko im ne damo oruđa da grade uz pomoć kompjutera, podizaćemo samo potrošače, umesto graditelja. Čitav ovaj pohod me je doveo do ove devojčice. Ona se zove Rubi, ima šest godina. Potpuno je neustrašiva, maštovita i pomalo se pravi važna. I svaki put kad bih naletela na problem, pokušavajući sebe da naučim programiranju, kao: "Šta je to softverski dizajn ili šta je sakupljanje smeća?" Pokušala bih da zamislim kako bi šestogodišnja devojčica objasnila problem. Pa sam napisala knjigu o njoj i ilustrovala sam je, a ono što me je Rubi naučila zvuči ovako. Rubi me je naučila da ne treba da se plašimo bubica pod krevetom. I da su i najveći problemi grupe sićušnih problema nagomilanih zajedno. A Rubi me je takođe upoznala s njenim prijateljima, šarenolikom stranom kulture interneta. Ima prijatelje, poput Snežnog Leoparda, koji je lep, ali ne želi da se igra s drugom decom. I ima prijatelje poput zelenih robota koji su zaista društveni, ali strašno neuredni. I ima prijatelje, poput pingvina Linuksa koji je zaista beskrajno efikasan, ali ga je nekako teško razumeti. I idealistične lisice i tako dalje. U Rubinom svetu, savladavate tehnologiju kroz igru. I, na primer, kompjuteri su zaista dobri u ponavljanju, pa nas Rubi uči petljama ovako. Rubin omiljeni plesni korak ide ovako: "Tapši, tapši, lupkaj, lupkaj, tapši, tapši i skoči." A učite kontrapetlje, ponavljajući ovo četiri puta. A učite uslovne petlje ponavljajući taj redosled, pod uslovom da stojite na jednoj nozi. A učite posledične petlje, ponavljajući redosled što posledično izaziva mamin bes. (Smeh) A iznad svega, učite da ne postoje gotovi odgovori. Kada sam smišljala teze za Rubin svet, zaista sam morala da pitam decu kako vide svet i šta žele da pitaju i organizovala bih testiranje kroz razigrane sesije. Počela bih pokazivanjem ove četiri slike. Pokazala bih im sliku automobila, piljarnice, psa i šolje. I pitala bih: "Šta od ovoga mislite da je kompjuter?" A deca bi bila veoma konzervativna i rekla bi: "Ništa od ovog nije kompjuter. Znam šta je kompjuter: to je bleštava kutija ispred koje moji roditelji provode previše vremena." No, onda bismo razgovarali i otkrili bismo da je automobil zapravo kompjuter, unutar njega je sistem za navigaciju. A pas - pas možda nije kompjuter, ali ima ogrlicu, a ogrlica može da sadrži kompjuter u sebi. A piljarnice, u njima se nalazi mnogo različitih kompjutera, poput sistema kasa i alarma. A, deco, znate šta? U Japanu su WC šolje kompjuteri, čak postoje hakeri koji ih hakuju. (Smeh) Idemo i dalje od toga, dajem im ove malene nalepnice sa "on" i "off" dugmetom. I kažem deci: "Danas imate ovu čarobnu sposobnost da sve u ovoj prostoriji pretvorite u kompjuter." I opet, deca će reći: "Zvuči zaista teško, ne znam pravi odgovor na to." Međutim, kažem im: "Ne brinite, ni vaši roditelji ne znaju pravi odgovor. Tek što su čuli za to nešto što se zove internetom od stvari. Ali vi, deco, vi ćete biti ti koji će zaista da dožive svet u kom je sve kompjuter." A onda sam imala devojčicu koja mi je prišla i uzela svetlo za bicikl i rekla: "Kad bi ovo svetlo za bicikl bilo kompjuter, menjalo bi boje." A ja sam rekla: "To je sjajna ideja, šta bi još moglo da uradi?" I ona misli i misli i kaže: "Kad bi ovo svetlo za bicikl bilo kompjuter, mogli bismo da idemo sa ocem na putovanje biciklom i spavali bismo u šatoru, a ovo svetlo za bicikl bi moglo da bude projektor za filmove." A to je tren kom se radujem, tren u kom dete shvati da svet definitivno nije još gotov, da je zaista sjajan način da učinimo svet potpunijim stvaranje tehnologije i da svako od nas može da bude deo te promene. Poslednja priča; takođe smo napravili kompjuter. I upoznali smo zapovednika CPU i pomoćnike RAM-a i ROM-a koji su mu pomagali da pamti. I kada smo sastavili naš kompjuter, takođe smo dizajnirali aplikaciju za njega. A moja omiljena priča je o ovom dečačiću, on ima šest godina i najviše na svetu bi želeo da bude astronaut I dečak stavlja ove ogromne slušalice i potpuno je zaokupljen ovim malenim papirnim kompjuterom jer, vidite, on je sagradio sopstvenu međugalaktičku planetarnu aplikaciju za navigaciju. A njegov otac, usamljeni astronaut u Marsovoj orbiti, je na drugoj strani prostorije i dečakova važna misija je da vrati oca bezbedno na zemlju. A ova deca će da imaju istinski drugačije viđenje sveta i načina na koji ga gradimo uz pomoć tehnologije. Naposletku, što pristupačnijim, inkluzivnijim, raznovrsnijim učinimo svet tehnologije, to će šarenolikije i bolje svet da izgleda. Stoga zamislite na tren sa mnom, svet u kom priče koje pričamo o tome kako se prave stvari, neće samo uključivati dvadesetogodišnje dečake iz Silikonske doline, već i učenice iz Kenije i bibliotekare iz Norveške. Zamislite svet u kom će buduće malene Ade Lavlejs, koje žive u trajnoj stvarnosti jedinica i nula, porasti i biti veoma optimistične i odvažne po pitanju tehnologije. Prigrliće moći i šanse i ograničenja sveta. Sveta tehnologije koji je čaroban, nepredvidljiv i malčice čudan. Kad sam bila mala, želela sam da budem pripovedačica. Volela sam kobajagi svetove i najviše sam volela da se budim ujutru u dolini Mumina. Posle podne bih lutala po Tatunima. A naveče bih zaspala u Narniji. A programiranje se ispostavilo kao savršena profesija za mene. I dalje sam stvarala svetove. Umesto pričanjem, ostvarujem ih kodiranjem. Programiranje mi daje tu neverovatnu moć da izgradim moj čitav maleni univerzum sa sopstvenim zakonima i paradigmama i običajima. Stvaranje nečeg iz ničeg, čistom snagom logike. Hvala vam. (Aplauz)