Sredinom 1970-ih, nakon decenija političkih previranja, činilo se da je Grčka konačno na putu stabilnosti. Donošenjem novog ustava i započinjanjem pregovora o ulasku u evropske institucije, mnogi analitičari su očekivali da će grčka politika da prati obrazac šireg zapadnog sveta. Potom, 1981. godine, politička partija nazvana PASOK dolazi na vlast. Njen harizmatični vođa Andreas Papandreu se bunio protiv novog ustava i optužio je one na vlasti za „nacionalnu izdaju”. Protiveći se članstvu grčke u NATO-u i Evropskoj ekonomskoj zajednici, Papandreu je obećao da će da vlada za dobrobit „običnih ljudi” iznad svega drugog. Čuven je njegov proglas: „nema institucija, postoje samo ljudi.” Papandreuov uspon na vlast nije jedinstvena priča. U mnogim demokratskim državama širom sveta, harizmatične vođe satanizuju političke protivnike, omalovažavaju institucije i tvrde da dolaze u ime naroda. Neki kritičari označavaju ovaj pristup kao autokratski ili fašistički, a mnogi tvrde da ove vođe koriste osećanja kako bi manipulisali i obmanjivali glasače. Međutim, bio ovaj politički stil etičan ili ne, svakako je demokratski, a naziva se populizmom. Termin populizam je prisutan još od antičkog Rima i ima korene u latinskoj reči „populus” koja znači „narod”. Međutim, otad se populizam koristi da opiše desetine političkih pokreta, koji često imaju nelogične i ponekad kontradiktorne ciljeve. Populistički pokreti su se bunili protiv monarhija, monopola, kao i širokog spektra institucija moći. Nemoguće je pokriti punu istoriju termina u ovoj lekciji. Umesto toga, usredsredićemo se na jedan naročit tip populizma - onaj koji opisuje Papandreuovu administraciju i brojne druge vlade u proteklih 70 godina: savremeni populizam. Međutim, pre nego što razmemo kako politički teoretičari definišu ovu pojavu, moramo prvo da istražimo na šta je ona reakcija. Nakon Drugog svetskog rata, mnoge države su želele da se ograde od totalitarnih ideologija. Tragali su za novim političkim sistemom kome bi prioritet bila individualna i društvena prava, kome bi cilj bio politički konsenzus i koji bi poštovao vladavinu prava. Iz toga je proizašlo da su mnoge zapadne nacije prihvatile dugoročni oblik vladanja koji se naziva liberalnom demokratijom. „Liberalnost” se u ovom kontekstu ne odnosi ni na jednu političku partiju, već pre na vid demokratije koja ima tri suštinske komponente. Pod jedan, liberalne demokratije prihvataju da je društvo ispunjeno mnogim, često oprečnim podelama koje stvaraju sukobe. Pod dva, zahteva da mnoge frakcije u društvu traže zajednički jezik duž datih podela. Naposletku, liberalne demokratije se oslanjaju na vladavinu prava i zaštitu prava manjina, kao što je naznačeno u ustavima i pravnim statutima. Sveukupno, ovi ideali pretpostavljaju da su tolerancija i institucije koje nas štite od netolerancije osnova funkcionalnog i raznolikog demokratskog društva. Liberalne demokratije su doprinele stabilnosti narodima koji su ih usvojili. No, kao i bilo koji sistem vladanja, nisu rešile sve probleme. Između ostalog, stalno rastući jaz u bogatstvu je doveo do zapostavljenih zajednica koje nisu verovale svojim imućnim komšijama, ni političkim vođama. U nekim slučajevima, politička korupcija je dodatno oštetila poverenje javnosti. Rastuća sumnjičavost i ogorčenost na trenutne političare su naveli građane da tragaju za novim tipom vođe koji bi izazvao postojeće institucije i stavio potrebe naroda na prvo mesto. Na razne načine, ova reakcija osvetljava demokratiju na delu: ako većina naroda smatra da su njihovi interesi zapostavljeni, mogu da izaberu vođe koji će to da promene upotrebom postojećih demokratskih sistema. Međutim, baš tu samouvereni, savremeni populistički kandidati mogu da podriju demokratiju. Savremeni populisti sebe određuju kao otelotvorenje „narodne volje”, te oni stavljaju date potrebe iznad institucija koje štite individualna i društvena prava. Savremeni populisti tvrde da institucijama zarad ličnog interesa upravlja vladajuća manjina koja teži da kontroliše veliku većinu poštenog običnog naroda. Posledica toga je da politika više nije traženje kompromisa i konsenzusa kroz tolerantne domokratske institucije. Umesto toga, ove vođe teže svrgavanju onoga što vide kao pokvaren sistem. To znači da dok liberalna demokratija ima krajnje poštovanje prema institucijama poput sudova, slobode štampe i državnih ustava, savremeni populisti odbacuju sve institucije koje se ne slažu sa takozvanom narodnom voljom. Savremene populističke partije su se pojavile na raznim mestima, ali su vođe ovih pokreta zapanjujuće slični. Obično su to harizmatični pojedinci koji sebe određuju kao otelotvorenje „narodne volje”. Oni prave preterana obećanja svojim podržavaocima, dok označavaju protivnike kao izdajnike koji aktivno potkopavaju državu. No, bilo da su ovi političari iskreni vernici ili manipulativni oportunisti, dinamika koju oslobađaju može suštinski da destabilizuje liberalnu demokratiju. Čak i kada savremene populističke vođe ne ispune svoja najekstremnija obećanja, njihov uticaj na politički diskurs, vladavinu prava i poverenje javnosti može dugo da nadživi njihovo vreme na vlasti.