Austrijanka Monika Piker ima bogatu životnu i profesionalnu biografiju. Završila je dva fakulteta: slovenske jezike i fakultet za istoriju gde je i doktorirala. Posao supruga, bankara Aleksandra Pikera je nalagao stalnu promenu mesta življenja, te je porodica sa troje dece živela u Austriji, Rusiji, Poljskoj, Kazahstanu i Srbiji. U svim ovim zemljama, Monika je uspevala, pored porodičnih obaveza, da se bavi i svojom karijerom. Tako je u Moskvi predavala na Lomonosov univerzitetu, u Varšavi na Geteovom institutu, a u Almatiju na Nemačko-kazaškom univerzitetu. Danas živi i radi u nekoliko gradova između dva kontinenta. U Salcburgu, Varšavi, Beogradu, Almatiju i kao član međunarodne kouč federacije bavi se biznis koučingom i internacionalnom edukacijom. (pričaju na ruskom) - Danas u Beogradu, pričamo srpski, da? - Odlično! - Gde si bila? - Ja sam bila u Salcburgu. I prekosinoć ja sam bila u Kazahstanu. - Kazahstanu? - Kazahstanu! - To je skoro sedam, osam hiljada kilometara. - Da, osam hiljada kilometara. - Svaka ti čast! - Hvala! - Dobrodošla! Evo, čekam te... - Idemo da radimo... Ja sam Monika Piker, i vrlo sam srećna što sam ovde. Sigurno ste svi zainteresovani da saznate šta je koučing, jer ovo vam je prvi put da se sa tim susrećete. Ovo je veoma kreativan proces u kome vi dolazite do novih ideja, Ja koristim transparentne metode, tako da vi znate šta ja radim. Ne koristim NLP, niti bilo koje psihološke trikove. To je jedan aktivan proces, nisam ovde kao predavač, već svi učestvujemo zajedno u radu. - Monika, danas ste u Beogradu, juče ste bili u Salcburgu. Prekjuče u Kazahstanu. To je vaš život sad? - Da, da, to je moj život sad. Ja mnogo putujem i radim. -Da li vam je teško? U isto vreme da budete majka, žena i poslovna žena? - Da, ja sam žena Aleksandra Pikera već dvadeset pet godina. Mi smo zajedno trideset godina. Ranije mi smo bili sa decom u Moskvi, pet godina, u Poljskoj, pet godina, i tri godine u Srbiji. Tri u Kazahstanu. I zbog toga, da putujem, to nije problem za mene. A još sada, jer su deca velika. Ja mogu da radim u svojoj firmi. Radim profesionalno kao biznis kouč. A takođe i kao trener, interkulturalni, u međukulturnoj sferi. Ja radim u Srbiji, u Austriji i Kazahstanu I pričam srpski , malo... pričam dobro ruski, poljski jezik francuski jezik, engleski i nemački, ako treba. Ono što radim je ulog u budućnost. To je dobro za razvoj vaše kompanije. Vaše obrazovanje u kompaniji i za vaš lični razvoj u njoj. Ovde ćemo da govorimo o procesu komunikacije u kompaniji. Da li ima nekih pitanja možda? Molim vas sad na engleskom da nam objasnite tačno šta radite. - Bavim se različitim oblastima. Držim javna predavanja o Kazahstanu, o načinu života i ekonomiji u Kazahstanu. O šansama da austrijske firme dođu u Kazahstan. Takođe sam član Ženske biznis asocijacije u Salcburgu. Drugo, radim u Kazahstanu u organizaciji koja se zove Biznis Mama. Tu dolaze majke koje otvaraju svoja mala preduzeća. I dolaze na sastanke i workshopove. I ja im pomažem da razviju svoje kompanije. Stoga sam kreirala ovaj slogan. Ovo je Salcburg, grad odakle sam ja, i tu su informacije o biznis obilascima, umesto o razgledanju grada. To znači, kada dođete u Austriju, u Salcburg, ne idete u razgledanje, već odlazite u kompaniju i raspitujete se šta da radite i gde i kako da osnujete firmu, u Kazahstanu, na primer. Takođe radim sa mladim studentima, koji su tek završili fakultet. I otišli da rade u kompanije u kojima je sve novo za njih. Ja im dajem podršku i savete, učim ih, posebno žene, kojima je potrebna podrška kako da prodaju svoj uspeh. Jer žene su uvek skromne. Ne govore o onome što rade dobro. Sada ćemo da čujemo vaše ideje. Svako će da uradi vizualizaciju svojih ideja. I na kraju ćemo zajedno da nađemo rešenje. - Zašto žene imaju veće probleme od muškaraca? - Zato što nisu navikle da govore o onome što rade dobro. Ja ne želim da one postanu bolji muškarci, već da razviju svoj sopstveni stil. Takođe radim interkulturalni program na Univerzitetu u Kazahstanu. Pozvali su me da radim na Nemačko-kazaškom univerzitetu u Almatiju, Da razvijem program za profesore koji su došli iz Nemačke, I obično imaju problem da se adaptiraju u Kazahstanu. Pomažem im takođe da se upoznaju sa drugim ljudima, koji rade na univerzitetima u Kazahstanu. - Ranka, ja imam za tebe poklon. To je grad Salcburg. Ja sam rođena u Salcburgu. - Hvala! - I to je nova knjiga koje je moj otac inicijator. Možeš da vidiš to... - Tu piše da je otac pokrenuo izdavanje ove knjige. - Vidim da ovde ima još takvih knjiga. - Da, mi smo kupovali knjige, uvek, i kada smo bili u Srbiji, i u Poljskoj, u Kazahstanu... Čitamo i gledamo sve, i nama je sve interesantno. Kakvi su običaji tamo, i želimo da znamo puno, Da znamo sve o stranoj zemlji gde smo živeli. - Od svih kultura kroz koje ste prošli, koja vam najviše odgovara? - Sve zajedno meni odgovaraju. Ja sam bila uvek srećna, kad sam bila s porodicom, Sa decom i sa mužem. Za mene je bilo u Beogradu najbolje vreme, koje smo imali, i deca su bila malo starija Posebno sa malom decom je vrlo teško. A u Beogradu to sve je bilo puno slobodan život. U Moskvi i u Kazahstanu, vi znate da je stranac uvek malo pod kontrolom. A u Beogradu sve je slobodno. Ja volim da vozim kola. Ja to volim. Ja sam u Beograd išla kolima, i u Austriju, i u Beč... A u Kazahstanu, tamo mi smo imali kola, ali uvek sa šoferom. Nije opasno, ali problem je kad imaš neku malu štetu, I mi zbog toga uvek vrlo pažljivo radili da ne bude problem. I u Kazahstanu, ja nisam bila slobodna. - Proveli ste lep period u Beogradu? - Da, bilo mi je lepo u Beogradu zbog ljudi, a i zbog porodične situacije. Deca su bila kod kuće, I to je poslednji put da je porodica bila na okupu. Posle toga, deca su otišla u Austriju da se školuju. Tako su sa nama u Kazahstanu bili Johanes i Veronika. Karolina je ostala u Austriji. To je bilo veoma teško za mene. U Beogradu smo imali porodicu, dolazila su deca iz škole, prijatelji, i uvek je bio postavljen sto za osmoro, devetoro ljudi. To je ono što ja volim, veliku porodicu, veliku kuću, da pozivam sve, a Beograd je najbolje mesto za to. - Da li je to bio najbolji period u vašem životu? - Da, mislim... Ne znam šta mi dolazi, ali gledajući unazad, mogu da očekujem... sada očekujem mnogo. Imam pedeset godina, i započinjem potpuno nov život. Iskustvo koje imam, hoću da iskoristim da učim druge. Kako da se razvijaju, da im pružim podršku da budu ono što žele. - U današnje vreme, koji je najbolji način da se ostvari dobra komunikacija? - Razgovarati jedni sa drugima, pitati i slušati, voditi računa jedni o drugima... A to i jeste ideja za moj koučing. Ovde je takođe slika mosta. Kada radim koučing, ja se osećam kao most, jer nudim put do tačke do koje želite da stignete sa tačke na kojoj se nalazite. Most predstavlja, na neki način, komunikaciju, jer vi razgovarate i tražite način kako da pronađete put, te svoj san pretvorite u stvarnost. Ne uspeva svako da ostvari svoj san ali to ne znači da treba da odustane od sanjanja. I dalje, mora da se razvija što više moguće. - Je l' te mama uči kako da ostvariš komunikaciju? - Ma ima Facebook i sve... - Ne treba mamina pomoć - Mama je uvek isto dobra, ali... ona hoće da dođemo ovde. To nije lako. - Kad si poslednji put bila u Beogradu? - Prošle godine. - Znači dolaziš u Beograd? - Da. - I sa kim se družiš? - Sa svima... - I od svoje šesnaeste godine si sama u Salcburgu? Gde si živela? - U studentskom domu, zato što nisam htela kod tetke... i da, tako je i bilo... - Što si odlučila da ostaneš? - Zato što je lakše onda kad studiram... što ako nemaš nemačku maturu, i "završak" škole, onda je baš teško što moraš da uradiš neke kao testove, i sve... i to nisam htela, i zbog toga sam htela da završim školu u Austriji... - A kaži mi šta sada studiraš? - Pravo i slavistiku. - Dva fakulteta? - Da. - I koje jezike? - Ruski, poljski i srpski. - Koja godina? - Treća. - Bravo, bravo. - Uskoro ću da završim... - Veronika, da li ti tako dobro govoriš srpski? - Ne, ne... - Koliko si ti imala godina kad si otišla? - Trinaest. - I šta sad studiraš? - Ekonomiju. - Bravo. - I koja si godina? - Prva. - Dobro, i šta ti misliš, šta ćeš dalje, kad završiš, šta planiraš? - Ne znam još... - Pa je li imaš neki planove? Hoćeš li kao mama ili kao tata. - Kao tata. - Znači da radiš u banci. - Možda... - A ti, Karolina, pošto studiraš jezike, mama govori osam jezika, tako smo izbrojale, je li tako? Koliko ti jezika planiraš da naučiš? - Za sad, znam onako šest, a planiram isto osam. - Koje jezike znaš? - Znači, nemački, to mi je maternji, engleski, francuski, ruski, poljski i srpski. - Planiraš neko putovanje skoro? - Da, putujem u Moskvu, sledeće nedelje. - Na koliko? - Na deset dana... - To je zbog jezika? Da učiš jezik? - Da... - Da li vaše ćerke prihvataju vaša učenja, i da li hoće da slušaju to što vi predajete? I da poslušaju... - Mhm, one poslušaju... Karolina kada ima pitanje koje je sa univerziteta, ona pita mene i dolazi, ona radi koučing kod mene, to za mene je najviša radost. Obično ćerka ne pita mamu... To je vrlo dobro, ja mislim i zbog toga što ona je živela daleko od nas... Nemamo konflikt koji obično imaju mama i ćerke, i zbog toga se mi družimo, Ona je moja prijateljica... I Veronika takođe... - Da li se ona druži sa mamom? - Da... - Isto tako, možeš da pitaš mamu i da tražiš neke savete... i ona ti to uvek pruži. - Da, Veronika ide u Luksemburg sad, na praksu. I ona je radila u Luksemburgu, i tada me je pitala šta je važno, šta treba, informacije koje joj trebaju... I mi smo pričale... - Je l' se vi rado sećate ovog perioda koji ste proveli u Beogradu? - To nisam razumela... - Da, sigurno... - Vidiš kako, znači, budući prevodilac... I to simultani... A kaže da ne zna tako dobro srpski. Čega se sećate? Svega, znači, škole, drugara... - Bili ste zajedno, svi na okupu... cela porodica, je l' tako? - Da. - Pošto vam je bilo lepo u Beogradu, da li biste se ponovo vratile ovde da živite? - Moguće... nikad se ne zna. - Možda upoznate nekog dečka Srbina u Beču - A moguće... - A da pitamo mamu, ako upoznaju dečka Srbina u Beču, pa dođu ovde da žive, šta biste rekli? - Dobro...ako je dobar čovek, i može... - Ali sad imaju... Veronika ima momka... i Karolina, i zbog toga treba da čekaju... - Onda nije trebalo da pitam ovo... - Mene interesuje sada, šta biste vas dve, koju haljinu odabrale mami? - Mami? Mhm... hajde da gledamo... - E tu, na primer, crvenu, ha? - Da vidim kako vidite mamu... - Mislim da to... znači, boja je dobra za mamu, ali mislim da nije to nešto za nju... - Imamo još puno... - Možda ovo... - To je nešto retro, je li tako? Je li to nešto, Karolina, u tvom stilu? - Ovo, ovo još... - To je baš retro... - Je li nosiš takve haljine? - Da... Ali samo kad je vrućina... - A na fakultetu? - Isto... - Nose se? - Ali za mamu je to... to je lepo.... - To je lepo za mamu? - A Veronika? -Da... - Johanes, zdravo! Jesi dobar u vožnji skejta? Da li ti se to sviđa? - Da, sviđa mi se mnogo. - U koju školu ideš? - Idem u Gimnaziju u Salcburgu, to je dobra škola. - Da li je to američka ili nemačka škola? - Nemačka škola... - Kako tako dobro govoriš engleski? - Bio sam u Kazahstanu tri godine i išao u englesku školu. Zato dobro govorim engleski jezik. - Šta je tvoj omiljeni predmet u školi? - To je fizičko vaspitanje. - Ovo je fizičko vaspitanje... - Monika, ovo je cveće za tebe pošto ja znam i čula sam da ti voliš cveće... Izvoli, to je cveće koje u ovoj sezoni je najlepše... - Hvala! - Koje cveće ti voliš? - Volim cveće, i sve je lepo... i mnogo volim ruže. I sve što raste, ja mnogo volim... - Jesi imala baštu dok si bila u Beogradu? - Da, prvi put u životu, ja sam imala baštu i ja sam bila vrlo srećna. Svako jutro, ja sam šetala, ja sam gledala... - Sama si negovala cveće? - Da, da... - Lepo je to... Ovde ste došli da gledate Kalemegdan, to je vaše omiljeno mesto... Gde si odlazila na Kalemegdan, kada si dolazila? - Kada sam imala problema, ja sam bila u Crkvi Svete Petke, i ona mi je uvek pomagala. - Ja sam šetala, gledala, ja sam istoričar, i zbog toga Kalemegdan je mesto gde mogu da vidim i puno istorije i sve što je interesantno... - U ovoj emisiji, mi smo, vi i ja, ti i ja, stalno govorile: "vi... ti..."... Je l' se to događa zato što smo se ipak zbližile? - Da, tako je. - Je l' se to događa u Austriji, u Kazahstanu? - Lakše je u Beogradu... - Ja sam, zaista, svoje najbolje vreme provela u Beogradu. Ovde ljudi uživaju, zabavni su, duhoviti, i u tome sam zaista uživala Ovde ljudi znaju da priređuju proslave. Srela sam mnogo divnih ljudi s kojima sam još u kontaktu i mislim da će to biti za ceo život.