Zovem se Rajan Lobo
i bavim se snimanjem dokumentaraca
širom sveta poslednjih 10 godina.
U toku rada na ovim filmovima
počeo sam da se bavim fotografijom,
što često ume da smeta snimateljima.
Shvatio sam da me fotografisanje gotovo obuzima.
A na kraju snimanja, poknekad bih osetio
da neke moje fotografije bolje pričaju priču
nego ponekad i izvrstan dokumentarac.
Osetio sam da fotografijama
uspevam da uhvatim nešto istinito
nezavisno od ciljeva i politika.
2007. sam posetio tri ratne zone.
Putovao sam u Irak, Avganistan i Liberiju.
Tamo sam doživeo
ljudsku patnju lično i izbliza,
zaronio sam u neke
prilično snažne i emotivne priče
i ponekad se bojao za sopstveni život.
Kao i uvek, vratio bih se u Bangalor
u, često žestoke rasprave kod prijatelja
gde smo raspravljali o različitim problemima
dok su se oni ogorčeno žalili
na novo radno vreme pabova
gde bi za jedno piće platili više
nego što plaćajau svoju
četrnaestogodišnju služavku.
Osećao bih se vrlo izolovanim
u ovim raspravama.
Ali u isto vreme sam preispitivao sebe,
sopstveni integritet i ulogu u pričanju priča.
Shvatio sam da sam se pomirio sa tim,
baš kao i moji prijatelji u tim raspravama
gde smo pričali priče
za koje smo nalazili izgovore
umesto da za njih preuzmemo odgovornost.
Ne želim da pričam u detalje
šta je dovelo do te diskusije,
ali recimo da je bilo alkohola, cigareta,
drugih supstanci i žena.
(Smeh)
Odlučio sam da sam ja,
ne kamera ili televizija,
niti bilo šta izvan mene samog,
jedini instrument u pričanju priča
kojega stvarno treba naštimovati.
Šta god sam pokušao da dostignem u životu,
uspeh ili priznanje, izmaklo mi je.
Paradoksalno, kada sam odustao od ovih ciljeva,
i radio iz saosećanja ili svrhe,
težio savršenstvu više nego rezultatu rada,
sve bi došlo na svoje, pa i ispunjenost.
Fotografija prevazilazi kulture, računajući i moju.
Za mene je jezik ono što izražava nedodirljivo,
što daje glas ljudima i pričama koje ga nemaju.
Pozivam vas u moje tri najskorije priče
koje govore o jednom pogledu na svet
koji može da objasni suštinu onoga
što ja nazivam pripovedanjem iz saosećanja.
2007. otišao sam u Liberiju,
gde sam sa grupom prijatelja radio
na nezavisnom filmu u sopstvenoj proukciji,
koji je još uvek nedovršen,
o legendarnom i okrutnom vojskovođi
pod imenom general Gologuzi.
Njegovo pravo ime je Džošua,
a ovde je prikazan u ćeliji
gde je nekada mučio i ubijao ljude,
uključujući i decu.
Džošua tvrdi da je on lično ubio
više od 10.000 ljudi
u toku građanskog rata u Liberiji.
Dobio je nadimak jer se borio potpuno go.
On je verovatno najveći živi
masovni ubica na svetu.
Jedna žena je gledala
kako general ubija njenog brata.
Džošua je naredio svojoj vojsci načinjenoj
od dece da čine strašne zločine,
a svoje naredbe sprovodio je vrlo oktruno.
Danas je većina ove dece zavisna od droga
kao što je heroin
i žive u bedi, kao ovi mladi ljudi sa slike.
Kako da živite sa samim sobom
kada znate da ste počinili užasne zločine?
General je danas kršteni hrišćanski jevanđelista.
I ima misiju.
Pratili smo Džošuu dok je hodao zemljom,
posećivao sela gde je nekada ubijao i silovao.
Tražio je oproštaj
i tvrdio da će pokušati da poboljša
živote svojih mladih vojnika.
U toku ovog putovanja,
očekivao sam
da će ga odmah ubiti,
a sa njim i sve nas.
Ali ono što sam video mi je otvorilo oči,
prikazalo mi je vid oproštaja
za koji sam mislio da je nemoguć.
Usred neverovatnog siromaštva i propadanja,
ljudi koji nemaju ništa oprostili su čoveku
koji im je oduzeo sve.
On moli za oproštaj,
i dobija ga od iste one žene
čijeg brata je ubio.
Senegalac, mladić koji ovde sedi na stolici
je bio vojnik kao dete,
pod generalovom komandom,
dok nije odbio da posluša naređenje
i general mu je pucao u obe noge.
Na ovoj slici on oprašta generalu.
Ugrozio je svoj život dok je prilazio ljudima
čije porodice je ubio.
Na ovoj fotografiji je okružen
ruljom u jednom siromašnom kraju.
Džošua nije progovorio
kada su iskalili svoj bes na njemu.
Meni ova slika izgleda kao da je
iz Šekspirove drame,
čovek, okružen raznim uticajima
koji se očajnički drži za neku istinu u sebi,
okružen velikom patnjom koju je sam stvorio.
Sve me je to jako dirnulo.
Ali pitanje je,
da li oproštaj i pokajanje
mogu da zamene pravdu?
Kako sam Džošua kaže,
on nema ništa protiv
da mu se sudi za zločine
i govori o njima širom Monrovije,
sa improvizovane govornice
publici u kojoj gotovo uvek ima njegovih žrtava.
Vrlo neverovatan zagovornik ideje
o razdvajanju države i crkve.
Druga priča koju ću vam ispričati
tiče se grupe vrlo posebnih žena boraca
sa prilično jedinstvenim sposobnostima
za oržavanje mira.
Liberia je opustošena u jednom
od afričkih najkrvavijih građanskih ratova
u kome je poginulo više od 200.000 ljudi,
hiljade žena je obeleženo silovanjem
i zločinima velikih razmera.
Liberija je sada dom
isključivo ženske grupe
mirotvoraca UN-a iz Indije.
Ove žene, od kojih je većina
iz malih gradova u Indiji,
pomažu održavanje mira
daleko od porodica i prijatelja.
Služe se pregovorima i tolerancijom
mnogo češće nego oružjem.
Komandant mi je rekao da žena ume da oceni
potencijalno opasnu situaciju
mnogo bolje nego muškarac.
I da su one definitivno sposobne
da je reše mirnim putem.
Ovaj čovek je veoma pijan
i zanimao ga je moj fotoaparat
dok nije primetio žene
koje su mu se obratile sa osmehom
i kalašnjikovima u pripripravnosti, naravno.
(Smeh)
Izgleda da ova grupa ima puno sreće
i nije pretrpela nikakve žrtve
iako je do sada desetine mirotvoraca
ubijeno u Liberiji.
I da, svi ti ubijeni ljudi bili su muškarci.
Mnoge od ovih žena su udate i imaju decu,
i kažu da im je najteži deo službe
što nisu sa svojom decom.
Išao sam sa ovim ženama u patrolu
i gledao kako prolaze pored muškaraca
od kojih su mnogi dobacivali
nepristojne komentare.
A kada sam upitao jednu od njih
o strahopoštovanju koje izazivaju,
rekla je: "Ne brini, tako je i kod kuće.
Znamo mi sa ovim momcima",
i ignorisala ih je.
U zemlji pogođenoj nasiljem prema ženama
indijske mirotvorkinje
su inspirisale mnoge žene iz okoline
da se pridruže policiji.
Ponekad, kada se rat završi
i filmska ekipa ode
najinspirativnije priče su one
koje su ispod površine.
Vratio sam se u Indiju
i niko nije hteo da kupi priču.
Jenda urednica mi je rekla
da nije zainteresovana
da radi "priče o fizičkom radu",
kako ih je nazvala.
2007. i 2009. radio sam na pričama o
vatrogasnoj stanici u Delhiju
koja je, leti, verovatno najaktivnija
vatrogasna stanica na svetu.
Odazivaju se na više od 5000 poziva
u samo dva meseca.
Uvek uprkos neverovatnim logističkim uslovima
kao što su vrućine i gužve u saobraćaju.
Dogodilo se nešto izvanredno tokom ovog snimanja.
Zbog gužve kasnili smo u jedan veliki
siromašni deo grada koji se zapalio.
Kako smo se približavali besna gomila
je napala naša vozila,
stotine ljudi sa svih strana
gađale su ih kamenjem.
Ljudi su bili prestravljeni
kada je rulja napala naše vozilo.
Ali ipak, uprkos neprijateljskim prilikama
vatrogasci su izašli iz vozila
i uspešno se borili sa vatrom.
Trčali su kroz neprijateljske gomile
dok su neki nosili kacige za motor
da spreče povrede.
Neki ljudi iz okoline su na silu oteli šmrkove
od vatrogasaca da bi gasili vatru
u svojim domovima.
Stotine domova je uništeno.
Ali pitanje koje mi se motalo po glavi je
šta je nateralo ljude
da unište vatrogasna vozila
koja idu da spasu njihove kuće?
Otkud toliki bes?
I kako smo mi odgovorni za ovo?
45 posto od 14 miliona ljudi u Delhiju
živi u bespravno sagrađenim krajevima
koji su hronično prenaseljeni.
Nemaju čak ni najosnovnije uslove za život.
Ovo je zajedničko svim našim
velikim gradovima.
Vraćam se na vatrogasce.
Ogromno hemijsko skladište se zapalilo,
na hiljade buradi petrohemikalija
zapalilo se i eksplodiralo je oko nas.
Bilo je toliko vrelo da su crevima
rashlađivali vatrogasce
koji su bili jako blizu vatre
bez zaštitne opreme.
Mi u Indiji volimo da se žalimo na vlast.
Ali ovde su načelnici vatrogasne stanice
R.C. Šarman i A.K.Šarman
gasili vatru sa svojim ljudima.
Nešto prelepo u zemlji
gde se često ne ceni fizički rad.
(Aplauz)
Tokom godina, preisptivao sam
svoju veru u moć pripovedanja.
Ozbiljno sam sumnjao u njenu delotvornost
i sopstvenu veru u ljudskost.
Ipak, film koji smo snimili se i dalje
pušta na kanalu Nacionalne Geografije.
A kada ga puste, zovu me svi momci
sa kojima sam bio tamo
da mi kažu da dobijaju
stotine poziva sa čestitkama.
Neki vatrogasci su mi rekli
da su i oni bili inspirisani
da rade bolje jer im je prijalo
da dobiju zahvalnost umesto bačenih cigli.
Izgleda da je ova priča pomogla
da se promeni slika o vatrogascima,
bar u mislima gledalaca,
onih koji čitaju novine
i onih čije kuće nisu u plamenu.
Nekad, fokusiranje na herojstvo,
lepotu i dostojanstvo
bez obzira na kontekst,
ističe ove nedodirljive vrednosti na tri načina:
kroz glavnog lika u priči,
kroz publiku
i kroz pripovedača takođe.
To je moć pripovedanja.
Usredsredite se na dostojanstveno,
hrabro i lepo,
i ono će da raste. Hvala.
(Aplauz)