Kako vesti oblikuju način na koji vidimo svet?
Ovako svet izgleda prema njegovoj površini.
A ovako su vesti oblikovale način na koji ga Amerikanci vide.
Ova karta - (Aplauz) - ova karta pokazuje broj sekundi
koje su vesti američkih kablovskih organizacija posvetile vestima,
po državama, u februaru 2007. godine - pre samo godinu dana.
Ovo je mesec u kome se Severna Koreja složila da razmontira svoja nuklearna postrojenja.
Desila se obilna poplava u Indoneziji...
...a u Parizu, IPCC je objavio studiju u kojoj se potvrđuje čovekov uticaj na globalno zagrevanje.
79% vesti su bile o SAD.
I kada izuzmemo SAD, i pogledamo preostalih 21%,
možemo videti puno o Iraku - to je ova velika, zelena površina - i pomalo ostalog.
Na primer, vesti iz Rusije, Kine i Indije zajedno dostigle su samo 1%.
Kada smo analizirali sve vesti i uklonili samo jednu priču,
svet je izgledao ovako.
Koja je ta priča? Smrt Ane Nikol Smit.
Ova priča zasenila je vesti iz svake zemlje, osim Iraka,
i bila je pokrivena 10 puta više od izveštaja IPCC.
Ovaj krug se nastavlja;
kao što svi znamo, Britni je ponovo popularna.
Dakle, zašto ne čujemo više o svetu?
Jedan od razloga je to što su televizijske kuće prepolovile broj kancelarija u inostranstvu.
Osim malih kancelarija sa jednim zaposlenim u Najrobiju, Nju Delhiju i Mumbaiju,
ne postoje kancelarije za vesti u celoj Africi, Indiji i Južnoj Americi,
- zemljama u kojima živi više od 2 milijarde ljudi.
Stvarnost je da je izveštavanje o Britni jeftinije.
Nedostatak svetskih vesti je još više uznemirujuć
ako pogledamo gde ljudi idu da saznaju vesti.
Lokalne TV vesti su sve popularnije,
a, na žalost, posvećuju samo 12% svog programa internacionalnim vestima.
A šta je sa internetom?
Najpopularnije internet stranice sa vestima nisu mnogo bolje.
Prošle godine, Pju i Kolumbija škola žurnalistike je analizirala 14.000 priloga
koji su bili na glavnoj strani Gugl vesti.
Zapravo, radi se o 24 iste vesti.
Slično tome, studija o sadržaju na internetu je pokazala da su većina vesti iz Amerike
zapravo samo prerađene priče agencija AP i Reuters,
pa nisu stavljene u kontekst da bi ljudi mogli da razumeju svoju povezanost sa njima.
Tako da, ako se sve ovo sabere, može se objasniti zašto današnji diplomirani studenti,
kao i manje obrazovani Amerikanci,
znaju manje o svetu nego iste kategorije ljudi pre 20 godina.
I ako biste mislili da je to zato što nismo zainteresovani,
ne biste bili u pravu.
Poslednjih godina, procenat ljudi koji kažu da redovno prate globalne vesti većinu vremena
porastao je na preko 50%.
Pravo pitane je: Da li je ovo iskrivljeno gledište na svet ono što mi želimo Amerikancima
u ovom, sve više povezanom, svetu?
Ja znam da mi možemo bolje.
Možemo li sebi da priuštimo da to ne uradimo? Hvala vam.