Ljudi već dugo koriste medije da govore o seksu. Ljubavna pisma, seks preko telefona, nepristojne fotografije polaroidom. Postoji čak i priča o devojci koja je pobegla sa čovekom kog je upoznala preko telegrafa 1886. godine. Danas imamo seksting, a ja sam ekspert za seksting. Ne ekspert u sekstingu. Mada, znam šta to znači, a mislim da i vi znate, takođe. [To je penis] (Smeh) Proučavala sam seksting od kada je privukao pažnju medija 2008. godine. Napisala sam knjigu o moralnoj panici koja se tiče ovakvih poruka. Evo šta sam zaključila - većina ljudi brine o pogrešnoj stvari. Oni pokušavaju da spreče seksting u potpunosti. Ali, hajde da vas pitam ovo: dok god su obe strane pristale na njega, šta je problem sa sekstingom? Ljudima se dopadaju različite stvari koje se možda ne dopadaju vama, kao što je plavi sir ili korijander. (Smeh) Seksting je rizičan, kao i bilo šta drugo što je zabavno, ali dok god ne šaljete slike nekome ko ne želi da ih primi, nema štete. Ono što mislim da je ozbiljan problem jeste kada ljudi dele privatne slike drugih bez njihove dozvole. Umesto da se brinemo oko sekstinga, mislim da treba da mislimo više o digitalnoj privatnosti. Ključ je saglasnost. Trenutno većina ljudi misli o sekstingu bez stvarnog razmišljanja o saglasnosti. Da li ste znali da je trenutno seksting među tinejdžerima krivično delo? To može da bude krivično delo jer se računa u dečiju pornografiju ako postoji slika nekoga ispod 18 godina i uopšte nije važno da li su sami fotografisali sebe i podelili je svojom voljom. Tako da dolazimo do ove bizarne pravne situacije gde dva sedamnaestogodišnjaka mogu legalno da imaju seks u većini američkih država, ali ne mogu da ga fotografišu. Neke države su, takođe, pokušale da seksting podvedu pod prekršajni zakon, ali ovi zakoni ponavljaju isti problem zato što i dalje čine seksting za koji postoji saglasnost ilegalnim. Nema smisla pokušati da se zabrani sav seksting da bi se odgovorilo na zloupotrebu privatnosti. Ovo je slično kao da kažemo: „Hajde da rešimo problem silovanja na sastanku ako jednostavno proglasimo sastanke potpuno ilegalnim.“ Većina tinejdžera ne bude uhapšena zbog sekstinga, ali pogodite koji budu? Uglavnom tinejdžeri koje ne vole roditelji njihovih partnera. Razlog može da bude u pripadanju klasi, rasizam ili homofobija. Većina progonitelja su, naravno, dovoljno pametni da ne podnose tužbe za dečiju pornografiju protiv tinejdžera, ali neki to i rade. Prema istraživačima na Univerzitetu u Nju Hampširu, sedam posto svih hapšenja zbog posedovanja dečije pornografije su tinejdžeri, koji šalju poruke seksualne prirode drugim tinejdžerima uz saglasnost. Dečija pornografija je ozbiljno krivično delo, ali jednostavno nije isto kao seksting među tinejdžerima. Roditelji i nastavnici takođe odgovaraju na seksting bez da su promislili o saglasnosti. Njihova poruka tinejdžerima je uglavnom: „Samo nemojte to da radite.“ I ja to potpuno razumem - postoje ozbiljni pravni rizici i, naravno, potencijalno kršenje privatnosti. Kada ste vi bili tinejdžeri, sigurna sam da ste radili tačno ono što su vam rekli, zar ne? Verovatno mislite: „Moje dete nikada ne bi slalo takve poruke.“ To je tačno, vaš mali anđeo možda ne šalje takve poruke jer samo 33% 16-godišnjaka i 17-godišnjaka šalje poruke seksualne prirode. Ali, izvinite, kako budu stariji šanse su da će slati takve poruke. Svako istraživanje koje sam videla procenjuje broj na iznad 50% 18-godišnjaka i 24-godišnjaka. U većini slučajeva ništa ne pođe po zlu. Ljudi me svaki čas pitaju stvari poput: „Zar nije seksting veoma opasan, ipak? To je isto kao što ne biste ostavili novčanik na klupi u parku i očekivali da ga niko ne ukrade ako to učinite, zar ne?“ Evo kako ja na to gledam - seksting je kao da ostavite novčanik kod kuće svog dečka. Ako se vratite narednog dana a sav novac je prosto iščezao, zaista treba da ostavite tog tipa. (Smeh) Prema tome, umesto da seksting proglasimo krivičnim delom da bismo pokušali da sprečimo ove povrede privatnosti, umesto toga treba da saglasnost stavimo u centar toga kako razmišljamo o kruženju naših privatnih informacija. Svaka nova tehnologija medija podiže brige o privatnosti. Zapravo, u SAD prva velika debata o privatnosti nastala je kao odgovor na tehnologije koje su bile relativno nove u to vreme. Kasnih 1800-tih, ljudi su brinuli zbog fotoaparata, koji su iznenada postali prenosivi više nego ikada, i trač rubrika u novinama. Brinuli su da će fotoaparati zabeležiti informacije o njima, iskoristiti ih van konteksta i raširiti ih svuda. Da li vam ovo zvuči poznato? To je upravo ono oko čega mi brinemo kada postoje društvene mreže, dronovi i, naravno, seksting. Ovi strahovi oko tehnologije imaju smisla zato što tehnologije mogu da prošire i iznesu na površinu naše najgore osobine i ponašanja. Međutim, postoje rešenja. Bili smo već u ovoj poziciji sa opasnom novom tehnologijom. Godine 1908, Ford je uveo automobil Model T. Žrtve saobraćajnih nesreća su rasle. Bio je to ozbiljan problem. Delovao je prilično sigurno, zar ne? Naš prvi odgovor je bio da pokušamo da promenimo ponašanje vozača, pa smo uveli ograničenja brzine i sproveli smo ih uvođenjem kazni. Međutim, tokom narednih decenija, shvatili smo da tehnologija automobila samog po sebi nije neutralna. Možemo da dizajniramo auto tako da ga učinimo bezbednijim. Tako smo u 1920. godini nabavili šoferšajbne otporne na lomljenje, u '50-im - pojaseve, a u '90-im - vazdušne jastuke. Sve tri od ovih oblasti, zakoni, pojedinci i industrija, vremenom su se spojile, kako bi pomogle da se reši problem koji je nova tehnologija prouzrokovala. Možemo to isto da učinimo sa digitalnom privatnosti. Naravno, sve se svodi na saglasnost. Evo ideje. Pre nego što bilo ko može da distribuira vašu privatnu informaciju, mora da pribavi vašu dozvolu. Ideja afirmativne saglasnosti dolazi od aktivista koji se bore protiv silovanja koji nam kažu da je potrebna saglasnost za svaki seksualni čin. I mi zaista imamo veoma visoke standarde za saglasnost u mnogim oblastima. Pogledajte operacije. Vaš doktor mora da bude siguran da ste se vi s razlogom i znanjem složili sa medicinskom procedurom. Ovo nije tip saglasnosti kao uslovi korišćenja iTunes-a gde se samo spustite do kraja stranice i pritiskate „slažem se“, „slažem se“, šta god. (Smeh) Ako bliže razmislimo o saglasnosti, možemo da imamo bolje zakone o privatnosti. Trenutno, jednostavno nemamo toliko mnogo zaštite. Ako je vaš bivši muž ili vaša bivša žena odvratna osoba, oni mogu da vas fotografišu gole i da otpreme fotografije na porno sajt. Veoma je teško da se te fotografije uklone. U mnogim državama, bolja je situacija ako ste te slike sami slikali zato što onda možete da se žalite zbog autorskih prava. (Smeh) Trenutno, ako neko krši vašu privatnost, bilo da se radi o pojedincu, kompaniji ili Nacionalnoj agenciji za sigurnost, možete da probate da podnesete tužbu, iako vam možda neće uspeti jer mnogi sudovi pretpostavljaju da je digitalna privatnost nemoguća. Zbog toga nisu spremni da kazne bilo koga ko je krši. I dalje me ljudi neprestano pitaju: „Zar digitalna slika nekako ne zamagljuje liniju između javnog i privatnog jer je digitalna, zar ne?“ Ne! Ne! Sve što je digitalno nije automatski javno. To nema nikakvog smisla. Kako kaže pravnica sa Univerziteta u Njujorku, Helen Nizenbaum: „Imamo zakone, politike i norme koje štite sve vrste informacija koje su privatne, i nema razlike da li su digitalne ili ne.“ Vaši zdravstveni podaci su digitalizovani, ali vaš doktor ne može da ih podeli sa bilo kim. Sve vaše finansijske informacije čuvaju se u digitalnim datotekama, ali izdavalac vaše kreditne kartice ne sme da objavi vašu istoriju kupovine onlajn. Bolji zakoni mogu da pomognu da se reaguje na kršenje privatnosti nakon što se desi, ali jedna od najlakših stvari je da svi napravimo lične promene koje će pomoći da zaštitimo privatnost jedni drugima. Uvek nam govore da privatnost jeste naša jedina, pojedinačna odgovornost. Govore nam: „Neprekidno nadgledajte i ažurirajte podešavanja privatnosti.“ Govore nam: „Nikad nemojte deliti ništa što ne želite da ceo svet vidi.“ Ovo nema nikakvog smisla. Digitalni mediji su društveno okruženje i mi delimo stvari sa ljudima kojima verujemo celog dana, svakog dana. Kao istraživač na Prinstonu, Dženet Vertesi tvrdi: „Naši podaci i naša privatnost nisu samo lični; oni su zapravo interpersonalni.“ Dakle, jedna stvar koju možete da uradite koja je prilično laka jeste da počnete da pitate za dozvolu pre nego što podelite tuđu informaciju. Ako hoćete da postavite fotografiju nekoga onlajn, pitajte za dozvolu. Ako želite da prosledite prepisku imejlom, pitajte za dozvolu. I ako želite da podelite nečiji goli selfi, očigledno je, pitajte za dozvolu. Ove pojedinačne promene zaista mogu pomoći da zaštitimo privatnost jedni drugima, ali potrebne su nam i kompanije koje se bave razvijanjem tehnologije. Ove kompanije nemaju dovoljan podsticaj da zaštite našu privatnost zbog toga što njihovi poslovni modeli zavise od toga što mi delimo sve sa što više ljudi je moguće. U ovom trenutku, ako vam pošaljem sliku, vi to možete da prosledite bilo kome kome vi želite. Međutim, šta ako bih mogla da odlučim da li ta slika može da se prosleđuje? To bi vam reklo: „Nemate moju dozvolu da ovu sliku prosledite dalje.“ Nešto slično tome radimo sve vreme kako bismo zaštitili autorska prava. Ako kupite elektronsku knjigu, ne možete prosto da je prosledite kome god želite. Zašto ne bismo probali isto sa telefonima? Ono što možemo da uradimo je da zahtevamo da kompanije dodaju ovakvu zaštitu na naše uređaje i naše platforme kao podrazumevanu opciju. Uostalom, možete da birate boju svog auta, ali vazdušni jastuci su uvek standardni. Ako ne razmišljamo više o digitalnoj privatnosti i saglasnosti, biće ozbiljnih posledica. Postoji slučaj sa tinejdžerkom iz Ohaja - zvaćemo je Dženifer zarad njene privatnosti. Ona je podelila svoje gole slike sa svojim srednjoškolskim dečkom, misleći da može da mu veruje. Nažalost, on ju je izdao i poslao njene fotografije celoj školi. Dženifer je bila osramoćena i ponižena, ali umesto da pokažu saosećanje, njeni drugari iz škole su je maltretirali. Zvali su je droljom i kurvom i zagorčali su joj život. Dženifer je počela da izostaje iz škole i to se odrazilo na njene ocene. Na kraju, Dženifer je odlučila da okonča svoj život. Dženifer nije učinila ništa pogrešno. Ona je samo podelila svoje gole fotografije sa nekim za koga je mislila da može da mu veruje. Ipak joj naši zakoni govore da je učinila užasan zločin jednak dečijoj pornografiji. Rodne norme joj govore da time što je načinila ove gole fotografije sebe ona je na neki način učinila najgoru, sramnu stvar. Kada pretpostavimo da privatnost nije moguća u digitalnom medijumu, mi potpuno brišemo i opravdavamo loše ponašanje njenog dečka. Ljudi i dalje sve vreme govore žrtvama čija je privatnost narušena: „Na šta si mislila? Nisi trebalo da pošalješ tu fotografiju.“ Ako pokušavate da smislite šta treba da kažete, pokušajte ovo. Zamislite da ste sreli prijatelja koji je polomio nogu skijajući. Rizikovao je radi zabave i nije se završilo kako treba. Najverovatnije nećete biti kreten i reći: „Pa, pretpostavljam da onda nije ni trebalo da ideš na skijanje.“ Ako razmišljamo više o saglasnosti, videćemo da žrtve čija je privatnost narušena zaslužuju naše saosećanje, ne da ih posmatramo kao kriminalce, da ih ponižavamo, maltretiramo ili kažnjavamo. Možemo da podržimo žrtve i možemo da sprečimo neka kršenja privatnosti tako što ćemo načiniti ove legalne, pojedinačne i tehnološke promene. Jer problem nije u slanju ovih poruka, problem je u digitalnoj privatnosti, a jedno rešenje je saglasnost. Prema tome, sledeći put kada žrtva čija je privatnost narušena dođe kod vas, umesto da ih okrivimo, hajde da uradimo ovo - hajde da promenimo naše ideje o digitalnoj privatnosti i hajde da odgovorimo sa saosećanjem. Hvala vam. (Aplauz)