Ljudi već duže vrijeme koriste medije
kako bi govorili o seksu.
Ljubavne poruke, telefonski seks,
provokativne slike.
Postoji i priča o djevojci koja je pobjegla
s muškarcem upoznavši ga preko telegrafa
1886. godine
Danas imamo seksualno dopisivanje, i ja
sam stručnjak za seksualno dopisivanje.
Ne profesionalac u seksualnom dopisivanju.
Iako, ja znam što to znači--
također mislim da i vi znate.
(to je penis)
(Smijeh)
Proučavam seksualno dopisivanje od kada je
privuklo medijsku pozornost 2008. godine.
Napisala sam knjigu o moralnoj
panici seksualnog dopisivanja.
I evo što sam saznala:
većina ljudi je zabrinuta
oko pogrešnih stvari.
Oni pokušavaju spriječiti potpuno
pojavljivanje seksualnog dopisivanja.
Ali dopustite mi da vas pitam:
Ako je to potpuno dogovoreno, u čemu
je problem sa seksualnim dopisivanjem?
Ljudi vole razne stvari
koje vi ne volite,
poput pljesnivog sira ili korijandera
(Smijeh)
Seksualno dopisivanje je riskantno,
kao i sve što je zabavno,
ali dokle god ne šaljete slike
nekome tko ih ne želi primati,
nema štete.
Ono što ja vidim kao ozbiljan problem
je kada ljudi dijele
privatne slike drugih ljudi,
bez njihovog dopuštenja.
I umjesto da se brinemo oko
seksualnog dopisivanja,
osobno mislim da bismo trebali,
više razmišljati o digitalnoj privatnosti.
Ključ je u pristanku.
Upravo sada većina ljudi
razmišlja o seksualnom dopisivanju
bez da zapravo uopće
razmišlja o pristancima.
Jeste li znali da kriminaliziramo
adolescentno seksualno dopisivanje?
To može biti zločin zato što
se to gleda kao dječja pornografija
ako je prisutna slika maloljetne osobe.
i čak je nevažno to što
su sami sebe uslikali
i rado podijelili sliku.
Stanimo na kraj toj
legalnoj, ali bizarnoj situaciji
gdje se dva sedamnaestogodišnjaka
mogu legalno seksati u većini SAD-a
ali to ne smiju slikati.
Neke su države pokušale preteći
seksualno dopisivanje prekršajnim zakonima
ali ti zakoni ponavljaju isti problem
jer još uvijek čine dogovorene
seksualne poruke ilegalnima.
Nema smisla
pokušavati zabraniti seksualne poruke kako
bi se oslovilo narušavanje privatnosti.
To je kao da kažemo,
hajdemo riješiti problem silovanja
tako što ćemo spojeve učiniti ilegalnima.
Većina adolescenata ne bude uhićena zbog
seksualnog dopisivanja, pogodite tko bude?
To su većinom adolescenti koji nisu
omiljeni u očima roditelja svojih partnera.
I to može biti zbog klasne pripadnosti,
rasizma ili homofobije.
većina prigovarača su,
naravno, dovoljno pametni
da ne koriste optužbe za dječju pornografiju
protiv adolescenata, ali neki i to rade.
Prema istraživačima
sa Sveučilišta u New Hampshireu
7 posto uhićenika zbog posjedovanja
dječje pornografije su adolescenti
koji se seksualno dopisuju
s drugim adolescentima
Dječja pornografija je ozbiljan zločin,
ali to jednostavno nije isto što i
adolescentno seksualno dopisivanje.
Roditelji i odgojitelji također
pristupaju seksualnom dopisivanju
bez da zapravo
razmišljaju o pristanku.
Njihove poruke adolescentima su često:
jednostavno nemojte to činiti.
I ja to potpuno razumijem -
postoji ozbiljan zakonski rizik
i, naravno, potencijalno
narušavanje privatnosti.
I kada ste vi bili adolescenti
sigurna sam da ste radili točno
ono što vam je bilo rečeno, zar ne?
Vjerojatno razmišljate, moje dijete
ne bi nikada poslalo takvu poruku.
I to je istina, vaš mali anđeo
se možda ne dopisuje seksualno
jer se samo 33 posto
16 i 17 godišnjaka seksualno dopisuje.
Ali, postaju stariji i sve su veći izgledi
da se počnu sekusalno dopisivati.
Sva istraživanja pokazuju stopu
iznad 50 posto za dob od 18 do 24 godine.
Većinu vremena, ništa ne pođe po zlu.
Ljudi me stalno pitaju pitanja poput,
nije li seksualno dopisivanje opasno?
To je kao što ne biste
ostavili svoj novčanik na klupi u prarku
i očekivali da će biti ukraden
ako to napravite, zar ne?
Ovako ja gledam na to:
seksualno dopisivanje je kao ostavljanje
novčanika u kući svoga dečka.
Ako dođete nazad sljedeći dan
i sav novac odjednom nestane,
stvarno trebate otpiliti tipa.
(Smijeh)
Umjesto kriminalizacije
seksualnog dopisivanja
kao načina prevencije
narušavanja privatnosti,
trebamo napraviti pristanak orijentiran
na to kako razmišljamo o kretanju
naših privatnih informacija.
Svaka nova medijska tehnologija
stvara zabrinutost oko privatnosti.
U stvari, u SAD-u svaka prva
veća rasprava oko privatnosti
je bila zbog tehnologije
koje su relativno nove
U kasnim 1800-tim
ljudi su bili zabrinutu zbog kamera,
koje su iznenada postale
lakše prenosive nego ikada prije,
i novinarskih kolumna s tračevima.
Bili su zabrinuti da bi kamera
mogla uhvatiti informacije o njima
izvan konteksta i raširiti ih.
Zvuči li vam to poznato?
To je upravo ono čega se bojimo
sada s društvenim mrežama i kamerama
i seksualnim dopisivanjem.
I svi ti strahovi oko tehnologije,
imaju smisla
jer tehnologija
može pojačati i izvući
Naše najgore kvalitete i ponašanje.
Ali postoje izlazi.
I prije smo se susreli
s opasnom novom tehnologijom.
1908. g. Ford je uveo model T auta.
broj prometnih udesa
je drastično porastao.
To je bio težak problem-
izgleda tako sigurno, istina?
Naš prvi korak bio je,
idemo promijeniti ponašanje vozača,
pa smo uveli ograničenje brzine
I prisilili ih kaznama.
Ali krajem prošlog desetljeća,
počeli smo shvaćati tehnologiju
auta, ona nije tako neutralna.
Mogli smo dizajnirati
auto da bude sigurniji.
Tako da smo u 1920-ima, dobili
nelomljiva vjetrobranska stakla.
U 50-ima, pojaseve za sjedala.
I konačno u 90-ima, zračne jastuke.
Sva ta tri područja:
zakon, pojedinci i industrija,
zajedno su tijekom vremena
pomogli riješiti problem koji je
nova tehnologija prouzrokovala.
I mi možemo učiniti istu stvar
s digitalnom privatnošću.
Naravno, to se vraća na pristanak.
Evo ideje.
Prije nego bilo tko može koristiti
vaše privatne informacije
trebao bi imati vaš pristanak.
Ta ideja dobrovoljnog pristanka
dolazi od aktivista protiv silovanja
koji nam kažu da trebamo pristanak
za svaki seksualni čin.
I imamo stvarno visoke standarde
za pristanak u mnogim drugim područjima.
Razmislite samo o postupku operacije.
Vaš liječnik mora biti siguran
da ste vi pri zdravom razumu i svjesno
pristajete na medicinske zahvate.
To nije tip pristanka
kao s nekim “ iTunes“ uvijetima usluga
gdje samo prelistate do dna i samo
klikate, pristajem, pristajem, štogod.
(Smijeh)
Ako više razmislimo o pristanku,
možemo imati bolje zakone o privatnosti.
Upravo sada, mi jednostavno
nemamo toliko puno zaštita.
Ako je vaš bivši muž ili
bivša žena grozna osoba,
mogu uzeti vaše golišave slike
i objaviti ih na porno stranicama.
I može biti zaista teško
maknuti te slike s te stranice.
I u mnogim državama,
je zapravo bolje
ako se sami slikate
zato što tada možete
zahtjevati autorska prava.
(Smijeh)
Sada, ako netko
napadne vašu privatnost,
tko god ta osoba
ili tvrtka bila ili čak NSA
možete pokušati pokrenuti parnicu,
iako možda nećete biti uspješni
jer mnogi sudovi smatraju da je
digitalna privatnost nemoguća.
I tako ne žele kazniti
nikoga za njezino kršenje.
Ljudi me i dalje pitaju cijelo vrijeme
nije li digitalna slika nekako zamućena
linija između javnog i privatnog
zato što je digitalna, zar ne?
Ne! Ne!
Sve što je digitalno nije
jednostavno automatski javno.
To nema nikakvog smisla.
Kao što NYU stipendist prava
Helen Nissenbaum kaže,
imamo zakone i politiku i propise
da zaštite svaku vrstu
informacije koja je privatna,
i nema nikakve razlike
je li ona digitalna ili nije.
Svi vaši zdravstveni
kartoni su digitalizirani
ali ga vaš liječnik ne može
samo tako podijeliti s bilo kime.
Sve vaše financijske informacije
su sadržane u digitalnoj bazi podataka
ali vaša banka ne može samo
tako objaviti vaše podatke na internetu.
Bolji zakoni mogu pomoći u rješavanju
narušene privatnosti nakon što se dogodi
ali jedna od najjednostavnijih stvari
koju možemo napraviti su osobne promjene
kako bismo pomogli zaštititi
privatnost jedni drugima.
Uvijek nam se govori da je privatnost
naša osobna, jedina,
individualna odgovornost.
Rečeno nam je da imamo stalni nadzor
I ažuriramo postavke privatnosti.
Rečeno nam je da nikada ne dijelimo ništa
što ne bismo htjeli da cijeli svijet vidi.
To nema smisla.
Digitalni mediji su socijalno okružje
i mi dijelimo sadržaje s ljudima kojima
vjerujemo, cijeli dan, svaki dan.
Kao što je istraživač na Princetonu
Janet Vertesi ustvrdio
naši podatci i naša privatnost
oni nisu samo osobni,
oni su zapravo između više osoba.
I jednino što zapravo možete učiniti
je zapravo stvarno jednostavno
je samo početi pitati za dopuštenje prije
nego podijelite informacije druge osobe.
Ako želite postaviti sliku
nekoga na internet, pitajte za dopuštenje.
Ako želite proslijediti neki email,
pitajte za dopuštenje.
I ako želite podijeliti
nečiji goli selfie
Očito, pitajte za dopuštenje.
Ove osobne promjene mogu nam zaista
pomoći zaštititi privatnosti drugih osoba,
ali trebamo jednako tako
uključiti i tehnološke tvrtke.
Te tvrtke imaju vrlo malo poticaja
da pomognu zaštititi našu privatnost
jer njihovi poslovni modeli
ovise o našem dijeljenju svega
Sa što je moguće više ljudi.
Upravo sada, ako vam pošaljem neku sliku
možete ju onda
proslijediti bilo kome.
Ali što ako sam mogla odlučivati je li ta
slika dopuštena za proslijeđivanje ili ne?
Obavjestilo bi vas, ti nemaš
njeno dopuštenje da pošalješ tu sliku.
Mi to radimo takvo što cijelo vrijeme
kako bismo zaštitili autorska prava.
Ako kupite neku e knjigu, vi ju ne možete
poslati bilo kome tko vam padne na pamet.
Zašto to ne bismo probali s mobitelima?
Ono što vi možete napraviti je da
tražite da ta tvrtka stavi zaštitu
na vaš uređaj i vaše platforme
kao tvorničke postavke.
Nakon svega, vi možete
birati boju auta,
Ali zračni jastuci su uvijek standardni.
Ako ne počnemo razmišljati više
o digitalnoj privatnosti i pristancima
Mogu nastati ozbiljne posljedice.
Bila je jedna adolescentica iz Ohio-a
nazovimo ju Jennifer,
radi njene privatnosti.
Ona je dijelila gole fotografije sebe
s njenim srednjoškolskim dečkom,
Misleći da mu može vjerovati.
Nažalost, iznevjerio ju je
i poslao njene fotografije cijeloj školi.
Jennifer je bila osramoćena i ponižena,
ali umjesto da budu suosjećajni
njeni kolege iz razreda su ju ismijavali.
Zvali su ju droljom i kurvom
I učinili su joj život jadnim.
Jennifer je počela izostajati iz škole
i njene ocjene su pale.
Na kraju, Jennifer je odlučila
okončati vlastiti život.
Jennifer nije ništa pogrešno učinila.
Sve što je učinila je
dijeljenje golih fotografija
s nekim za koga je mislila
da može imati povjerenja.
I sada naši zakoni joj govore
da je ona počinila užasan zločin
jednak dječjoj pornografiji.
Naše spolne norme joj govore
da je slikanjem tih
goli fotografija same sebe
ona nekako napravila najveću
i najgoru sramotu.
I kada smo pretpostavili da je privatnost
nemoguća u digitalnim medijima
mi smo potpuno otpisali i opravdali
loše, loše ponašanje njenog dečka.
Ljudi i dalje govore cijelo vrijeme
žrtvama uznemiravanja privatnosti,
„Što li si samo mislila?
Nisi nikada trebala poslati takve slike.“
Ako pokušate shvatiti
što reći umjesto toga, pokušajte ovo.
Zamislite da ste se zabili u prijatelja
koji je slomio nogu na skijanju.
On je riskirao kako bi napravio nešto
zabavno i to nije završilo najbolje.
Ali vi vjerojatno
niste bili kreten koji je rekao,
„Pa, ja mislim da nisi
Trebao tada ići skijati .“
Ako više razmislimo o pristanku,
možemo vidjeti da žrtve
narušavanja privatnosti
zaslužuju naše suosjećanje,
ne kriminalizaciju, sram,
uznemiravanje ili kaznu.
Mi možemo poduprijeti žrtve, i možemo
spriječiti neka narušavanja privatnosti
tako da to radimo legalno,
te osobnim i tehnološkim promjenama.
Zato problem nije seksualno dopisivanje,
problem je digitalna privatnost.
I jedna opcija je pristanak.
Tako da kad sljedeći puta žrtva
narušavanja privatnosti dolazi vama,
umjesto da ih se sramoti
učinimo ovo:
hajdemo promijeniti naše
razmišljanje o digitalnoj privatnosti,
i pokušajmo odgovoriti suosjećanjem.
Hvala vam.
(Pljesak)