Tehničar sam hitne pomoći proteklih
sedam godina u Suffolk Country, New York.
Bio sam prvi na mjestu brojnih nesreća
od automobilskih nesreća do uragana Sandy.
Ako ste kao većina ljudi,
smrt bi mogla biti
jedan od vaših najvećih strahova.
Neki će biti spremni kada dođe.
A neki ne.
Postoji slabo poznat
dokumentirani medicinski izraz
koji se zove nadolazeća propast.
To je gotovo simptom.
Kao zdravstveni djelatnik,
naučen sam reagirati
na ovaj simptom kao bilo koji drugi,
te kada pacijent ima
srčani udar i gleda u mene
i kaže: „Umrijet ću danas.“,
obučeni smo ponovno
razmotriti stanje pacijenta.
Tijekom moje karijere, odgovorio sam
na brojne nesreće u kojima su pacijentu
ostale samo minute života
i ništa nisam mogao učiniti za njega.
Uz to, bio sam suočen s dilemom:
Trebam li reći umirućem
da će uskoro umrijeti,
ili lagati kako bih ga utješio?
U početku karijere, riješio sam dilemu
tako što sam lagao.
Bio sam uplašen.
Bio sam uplašen da ako im kažem istinu
da će umrijeti u očaju, strahu,
boreći se za preostale minute svoga života.
Sve se promijenilo nakon jedne nesreće.
Prije pet godina, odazvao
sam se motociklističkoj nesreći.
Vozač je pretrpio vrlo kritične ozljede.
Dok sam ga pregledavao
shvatio sam da ne postoji ništa
što mogu učiniti za njega,
i kao u većini slučajeva,
pogledao me u oči
i upitao ono pitanje: „Hoću li umrijeti?“
U tom trenutku, odlučio sam
učiniti nešto drugačije.
Odlučio sam mu reći istinu.
Odlučio sam mu reći da će umrijeti
i da više ništa ne mogu učiniti za njega.
Njegova reakcija me šokirala.
On je ostao ležati i pogledao me
s prihvaćanjem na licu.
Nije očajavao niti se plašio
kako sam ja mislio.
Jednostavno je ležao i
kada sam ga pogledao u oči
ugledao sam unutarnji mir i prihvaćanje.
Od tog trenutka nadalje, odlučio sam
da nije na meni da tješim
umiruće svojim lažima.
Od tada sam sudjelovao u mnogo slučajeva
gdje su pacijenti proživljavali
posljednje trenutke
i nije postojalo ništa
što sam mogao učiniti,
u gotovo svakom slučaju
svi su imali jednaku reakciju na istinu,
unutarnji mir i prihvaćanje.
Zapravo postoje tri obrasca
koja sam uočio u svim slučajevima.
Prvi me obrazac uvijek zapanji.
Bez obzira na vjerska uvjerenja
ili kulturnu podlogu
postoji potreba za praštanjem.
Bilo da to zovu grijehom
ili samo kažu da se kaju,
krivnja je univerzalna.
Jednom sam se brinuo
za starijeg gospodina
koji je imao masivan srčani udar.
Dok sam pripremao sebe i opremu
za njegov predstojeći srčani udar,
počeo sam pričati pacijentu
o neizbježnoj smrti.
Odmah je znao po tonu
moga glasa i ponašanju.
Kako sam postavljao
defibrilator na njegova prsa,
pripremajući se za ono što će se dogoditi,
pogledao me u oči i rekao,
„Da sam barem proveo više vremena
sa svojom djecom i unucima
umjesto što sam škrtario svojim vremenom.“
Suočen s neizbježnom smrću,
sve što je želio bio je oprost.
Drugi obrazac koji sam uočio
je potreba za sjećanjem.
Bilo da je to uspomena u mojim mislima
ili njihovih voljenih, trebali su osjećaj
da će živjeti i dalje.
Postoji potreba za besmrtnošću
u srcima i mslima njihovh voljenih,
mene, moje ekipe ili bilo koga.
Bezbroj puta, imao sam
pacijenta koji bi me pogledao u oči
i rekao, „Hoćeš li me se sjećati?“
Posljednji obrazac koji sam uočio
uvijek me dirnuo najdublje, u dušu.
Umirući ima potrebu znati
da je njegov život imao smisao.
Žele znati da nisu
potrošili svoj život uzalud
na besmislice.
Ovo mi se dogodilo
vrlo rano u mojoj karijeri.
Odgovorio sam na poziv.
Bila je to žena u kasnim pedesetima
ozbiljno priklještena u vozilu.
Bila je udarena sa
strane u velikoj brzini,
vrlo kritično stanje.
Dok su vatrogasci pokušavali
izvući ju iz auta,
ušao sam unutra kako bih pružio pomoć.
Dok smo razgovarali, rekla mi je,
„Toliko je toga što
sam željela učiniti u životu.“
Osjećala se kao da
nije ostavila traga na Zemlji.
Kako smo pričali dalje, ispostavilo se
da je majka dvoje posvojene djece
koji su se pripremali
za medicinski fakultet.
Zbog nje, dvoje djece
imlao je priliku koju ne bi imali inače
i nastavit će spašavati
živote u zdravstvenom polju
kao doktori medicine.
Bilo je potrebno 45 minuta
da ju izvučemo iz vozila.
Ali ona je stradala prije
nego što smo je izvukli.
Vjerovao sam da ono
što vidimo u filmovima:
kada si u zadnjim trenutcima života
postoje samo očaj i strah.
Došao sam do zaključka,
da se bez obzira na okolnosti,
općenito susrećemo s mirom i prihvaćanjem,
da su najmanje stvari, najmanji trenutci,
najmanje stvari koje si učinio u životu
te koje nam donose mir
u tim posljednjim trenutcima.
Hvala vam.
(Pljesak)