Razgovarala sam sa skupinom od oko 300 djece,

dobi od šest do osam godina, u muzeju za djecu,

i sa sobom sam donijela vreću punu nogu,

sličnu onima koje vidite ovdje,

i položila sam ih na stol, za djecu.

I, iz mog iskustva, kao što znate, djeca su prirodno znatiželjna

o onome što ne poznaju ili ne razumiju,

ili im je strano.

Ona samo nauče bojati se razlika

kada odrasla osoba utječe na njih da se ponašaju tako,

i možda sputava tu prirodnu znatiželju,

ili ih zaustavlja u postavljanju pitanja

u želji da budu pristojna mala djeca.

Pa, samo sam zamislila učiteljicu prvog razreda vani u predvorju

s tom nestašnom djecom, kako im govori, "Sad, što god činili,

nemojte joj zuriti u noge."

Ali, naravno, to i je poanta.

Zato sam i bila tamo, željela sam ih pozvati da vide i istraže.

Stoga sam se dogovorila s odraslima

da djeca mogu ući, bez ijednog odraslog, na dvije minute,

sami.

Vrata se otvaraju, djeca se spuštaju na taj stol nogu,

i oni bockaju i gurkaju, i mrdaju prste,

i pokušavaju se cijelom težinom osloniti na nogu za trčanje

kako bi vidjeli što će se dogoditi s tim.

I rekla sam, "Djeco, jako brzo --

Probudila sam se ovo jutro, i odlučila da želim moći preskočiti kuću --

ne preveliku, samo dva tri kata --

ali, ako bi se vi mogli sjetiti neke životinje, bilo kojeg superheroja, ikojeg crtanog lika,

bilo čega što možete izmisliti baš sada,

kakve bi ste mi noge sagradili?

I smjesta je glas zavikao, "Klokan!"

"Ne, ne, ne!" Trebala bi biti žaba!"

"Ne. To bi trebao biti Go Go Gadget!"

"Ne, ne, ne! To bi trebali biti Izbavitelji (The Incredibles):"

I rekli su i druge stvari koje ne -- s kojima nisam upoznata.

I tada, je jedna osmogodišnjakinja rekla,

"Hej, pa zašto ne želiš i letjeti?"

I cijela soba zajedno samnom je rekla "Pa da."

--

I točno tako, postala sam iz žene

koju bi ta djeca naučila gledati kao nekog s invaliditetom

u nekog tko ima potencijal koji njihova tijela još nemaju.

Netko tko bi čak mogao imati i izvanredne sposobnosti.

Zanimljivo.

Neki od vas su me zaista vidjeli na TED-u, prije jedanaest godina,

i bilo je mnogo razgovora o tome kako ova konferencija mijenja život

govornicima i sudionicima, i ja nisam iznimka.

TED je doslovno bio odskočna daska za slijedeće desetljeće istraživanja mog života.

U to vrijeme, noge koje sam predstavila bile su novost u protetici.

imala sam trkače noge od tkanih karbonskih vlakana

oblikovane po stražnjoj nozi gepra,

koje ste možda vidjeli na pozornici jučer.

Također kao i ove vrlo uvjerljive, istinski obojene silikonske noge.

Tako da sam u to vrijeme imala moju priliku pozvati

inovatore izvan tradicionalne medicinske protetičke zajednice

da donesu svoj talent znanosti i umjetnosti

izrađivanja nogu.

Tako da možemo zaustaviti dijeljenje oblika, funkcije i estetike,

i dodijeliti im druge vrijednosti.

Pa, na moju sreću, mnogo se ljudi odazvalo tom pozivu.

I putovanje je počelo, baš smiješno, s sudionikom TED konferencije --

Chee Pearlman, koja je nadam se danas ovdje u publici.

Ona je bila urednica časopisa ID,

i napisala je raportažu s naslovnice o meni.

To je započelo jedno nevjerojatno putovanje.

Zanimljivi susreti su mi se događali u to vrijeme;

Primala sam brojne pozivnice za govore

o dizajnu nogu geparda diljem svijeta.

Ljudi bi mi prilazili poslije konferencije, nakon mog govora,

muškarci i žene.

I razgovor bi išao otprilike ovako,

"Znaš Aimee, ti si vrlo zgodna.

Ne izgledaš kao osoba s invaliditetom."

--

Mislila sam, "Pa to zapanjujuće,

jer se ja i ne osjećam kao osoba s invaliditetom."

I to mi je zaista otvorilo oči o ovom razgovoru

koji bi se moga istražiti, o ljepoti.

Kako treba izgledati lijepa žena?

Što je to seksi tijelo?

I zanimljivo, sa stajališta identiteta,

što to znači imati nedostatak?

Mislim, ljudi -- Pamela Anderson ima više protetike u svom tijelu od mene.

Nitko nju ne zove invalidom.

--

Tako da je taj časopis, u rukama grafičkog dizajnera Petera Saville,

surađivao s modnim dizajnerom Alexanderom McQueenom i fotografom Nickom Knightom,

koju su također bili zainteresirani istraživati ovaj razgovor.

I tako, tri mjeseca nakon TED-a bila sam na avionu

za London i moje prvo modno snimanje,

a posljedica njega je ova naslovnica.

Modno-sposobna?

Tri mjeseca poslije toga, prvi put sam prošetala modnom pistom za Alexandera McQueena

na paru ručno rezbarenih drvenih nogu od čvrstog jasena.

Nitko nije znao -- svi su mislili da su to drvene čizme.

Zapravo, imam ih sad na pozornici samnom:

Vinova loza, magnolije, uistinu zadivljujuće.

Poezija je važna.

Poezija je ono što uzdiže banalan i zanemaren objekt

u carstvo umjetnosti.

Može pretvoriti nešto što je izazivalo ljudima strah

u nešto što ih poziva da gledaju,

i gledaju još malo dulje,

i onda možda čak shvate.

Naučila sam ovo iz prve ruke na mojoj slijedećoj pustolovini.

Umjetnik Matthew Barney, u svom filmskom djelu ciklus "Kremaster"

Tada sam zaista shvatila --

da moje noge mogu biti nosiva skluptura.

i u tom trenutku, sam čak počela odmicati od potrebe da oponašam ljudskost

kao jedini estetski ideal.

Tako da smo napravili ono što ljudi iz ljubavi nazivaju staklene noge

iako su zapravo napravljene od prozirnog poliuretana,

tj. materijala od kojeg se rade kugle za kuglanje.

Težak!

Onda smo napravili ove noge koje su odlivene od tla

s korijenom krompira koji raste u njima i ciklom koja izlazi na vhu,

i jednim ljupkim mjedenim palcem.

Ovdje je dobra uvećana slika toga.

I onda još jedan lik koji je bio pola žena, pola gepard --

malo odavanje počasti mom životu kao sportašice.

14 sati protetičke šminke

kako bi postala biće koje ima zglobne šape,

kanđe i rep koji je lupao okolo,

kao macaklin.

--

I onda još jedan par nogu na kojima smo surađivali su bile ove...

koje izgledaju kao krakovi meduze.

Također poliuretan.

I jedina svrha koju ove noge imaju,

izvan konteksta filma,

je da izazaivaju čula i zapaljuju maštu.

Tako da je hir važan.

Danas, imam više od dvanaest pari umjetnih nogu

koje su razni ljudi napravili za mene,

i s njima drugačije savladavam tlo pod nogama.

I mogu mijenjati visinu --

Imam pet različitih visina.

--

Danas sam visoka 6'1" inča (185.42 cm).

I ove noge su mi napravili prije malo više od godine

u Dorset Orthopaedic u Engleskoj

i onda sam ih donijela sobom na Manhattan,

i moje prve večeri vani u gradu, otišla sam na vrlo elegantnu zabavu.

I tamo je bila djevojka koja me poznavala godinama

s mojom normalnom visinom 5'8" (172.72 cm).

Njena usta su se širom otvorila kad me ugledala,

i rekla je, "Ali ti si tako visoka!"

I ja sam odgovorila, "Znam. Zar to nije zabavno?"

Mislim, to je malo slično kao nošenje štula na štulama,

ali sad imam sasvim novi odnos s okvirima vrata

koji nikad nisam očekivala da ću imati.

I to me zabavljalo.

I ona me pogledala,

i rekla, "Ali, Aimee, to nije pošteno."

--

--

I nevjerojatna stvar je bila što je to zaista mislila.

Nije pošteno da možeš mijenjati visinu,

kako želiš.

I tada sam znala --

Tada sam znala da se razgovor s društvom

duboko promijenio

u prošlom desetljeću.

To više nije razgovor o prevladavanju nedostatka.

To je razgovor o povećanju.

To je razgovor o potencijalu.

Proteza više ne predstavlja potrebu da zamijeni gubitak.

Može biti simbol da nositelj

ima moć stvoriti bilo što što zaželi

na tom mjestu.

Pa ljudi koje je društvo nekoć smatralo hendikepiranima

mogu danas biti arhitekti svog vlastitog identiteta

i doista nastaviti mijenjati te identitete

dizajniranjem svog tijela

u svrhu osnaživanja.

I što je meni toliko uzbudljivo sada

je to da se sjedinjenjem najsuvremenije tehnologije --

robotike, bioelektronike --

s prastarom poezijom,

se približavamo bliže razumijevanju našeg cjelokupnog čovječanstva.

Mislim da ako želimo otkriti puni potencijal

našeg čovječanstva,

moramo slaviti te dirljive odlike

i te dične nedostatke koje mi svi imamo.

Mislim o Shakespearovom Shylocku:

"Ako nas ubodete, zar ne krvarimo?

i ako nas golicate, zar se ne smijemo?"

Naša humanost,

i mogućnosti unutar nje,

su ono što nas čini lijepima.

Hvala vam.

--