Godine 1990, italijanska vlada je okupila najbolje inženjere kako bi stabilizovali čuveni Krivi toranj. Tokom osamstogodišnje istorije tornja bilo je mnogo pokušaja da se on ispravi, ali kompjuterski modeli ove ekipe su otkrili hitnost situacije. Preptostavili su da će se toranj srušiti ako dosegne ugao od 5,44 stepena - a u tom trenutku se naginjao 5,5 stepeni. Niko nije znao kako toranj i dalje stoji, ali je kriza bila jasna: morali su da reše problem koji je vekovima zbunjivao inženjere i morali su to da urade brzo. Kako bismo razumeli situaciju, od pomoći je da razmemo zašto se toranj uopšte i nakrivio. U XII veku, bogata pomorska republika Piza se zaputila da trg sa katedralom pretvori u veličanstvenu znamenitost. Radnici su ulepšali i proširili postojeću crkvu i dodali su trgu ogromnu kupolastu krstionicu. Godine 1173, započeta je izgradnja samostalne kampanile tj. zvonika. Inženjeri i arhitekte tog doba su bili majstori svog zanata. Međutim, uprkos svom tom inženjerskom znanju, daleko manje su znali o tlu na kom su stajali. Ime Piza potiče od grčke reči za „močvarnu zemlju”, koja savršeno opisuje glinu, blato i vlažni pesak pod površinom grada. Drevni Rimljani su izlazili na kraj sa sličnim uslovima uz pomoć masivnih kamenih stubova nazvanih pilonima koji su stajali na stabilnom zemljinom kamenom tlu. Međutim, arhitekte tornja su smatrali da će temelji od tri metra biti dovoljni za njihovu neveliku građevinu. Na njihovu žalost, za manje od pet godina, južna strana tornja je već bila pod zemljom. Takva promena u temeljima bi obično bila fatalna greška. Ukoliko bi radnici dodali još težine, pritisak gornjih spratova bi potopio građevinu i nagib bi bio fatalno uvećan. Međutim, skoro čitav vek izgradnja je stajala na četvrtom spratu dok je Piza srljala u sve duži rat. Ova duga pauza je omogućila tlu da se slegne i kada je izgradnja ponovo započeta 1272. godine, temelji su bili na nešto stabilnijoj podlozi. Pod vođstvom arhtekte Đovanija di Simonea, radnici su nadomestili manji nagib tornja gradeći nekoliko narednih spratova da budu viši sa južne strane. Međutim, pod težinom dodatnih zidova ta strana je još dublje tonula. Dok su izgradili sedmi sprat i zvonik, ugao nagiba je bio 1,6 stepeni. Vekovima su inženjeri isprobavali razne strategije da isprave nagib. Godine 1838, iskopali su nogostup oko baze kako bi ispitali potonule temelje. Međutim, uklanjanjem potpornog peska, nagib se samo pogoršao. Godine 1935, Korpus italijanskih inženjera je ubrizgao malter da ojača osnovu. Međutim, malter nije nanesen ravnomerno duž temelja što je rezultiralo novim naglim potonućem. Svi ovi neuspešni pokušaji, zajedno sa temeljima koji stalno tonu su gurali toranj sve bliže prelomnoj tački. A bez istinskog poznavanja sastava zemljišta, inženjeri nisu mogli da odrede fatalni ugao tornja, niti da pronađu način da zaustave njegov pad. U godinama nakon Drugog svetskog rata, istraživači su razvili testove da otkriju nedostajuće varijable. A 1970. godine, inženjeri su izračunali centar gravitacje nakrivljenog tornja. S tim podacima i novom kompjuterskom tehnologijom, inženjeri su mogli da procene čvrstinu tla, trajektoriju tornja, kao i tačnu količinu iskopavanja koja je potrebna da toranj opstane. Godine 1992, ekipa je iskopala dijagonalne tunele kako bi uklonili 38 kubnih metara tla ispod tornja blizu severnog kraja. Potom su privremeno izbalansirali građevinu sa 600 tona olovnih šipki pre nego što su učvrstili bazu čeličnim kablovima. Više od šest vekova nakon izgradnje, toranj je konačno ispravljen... do nagiba od oko četiri stepana. Niko nije želeo da se toranj sruši, ali nisu ni želeli da izgube najčuveniju karakteristiku ove znamenitosti. Danas je ovaj toranj visok 55 ili 56 metara i trebalo bi da bude stabilan najmanje 300 godina kao spomenik lepoti nesavršenosti.