Žlice.
Kartonske kutije.
Električni vlakovi veličine djeteta.
Blagdanski ukrasi.
Kuće na napuhavanje.
Prekrivači.
Košare.
Tepisi.
Preklopni stolići.
Pametni telefoni.
Klaviri.
Ogrtači.
Fotografije.
Što sve ove stvari imaju zajedničko,
osim što su to fotografije koje sam
uslikao tijekom zadnja tri mjeseca
te na njih imam autorska prava?
(Smijeh)
Sve su to izumi
stvoreni zahvaljujući jeziku.
Ništa od toga ne bi postojalo bez jezika.
Zamislite stvaranje bilo čega od toga
ili građenje cijele zgrade poput ove,
a da ne možete koristiti jezik
ili da se ne možete okoristiti znanjem
stečenim upotrebom jezika.
U biti, jezik je najvažnija stvar
na cijelom svijetu.
Cijela se naša civilizacija
temelji na njemu.
Oni koji posvećuju živote
njegovom proučavanju -
kako je jezik nastao,
kako se ljudski jezici razlikuju,
kako se razlikuju od
životinjske komunikacije -
su lingvisti.
Formalna lingvistika je
relativno novo polje,
a otkrila je mnogo važnih stvari.
Primjerice, to da se ljudski
komunikacijski sustavi
bitno razlikuju od životinjskih
komunikacijskih sustava,
da su svi jezici jednako izražajni,
iako na različite načine.
Ipak, unatoč tome,
mnogo ljudi voli lupetati o jeziku
kao da o njemu imaju jednako
znanje kao i lingvisti
jer, naravno, govore neki jezik.
A ako govorite neki jezik,
to znači da imate jednako pravo
govoriti o njegovoj funkciji
kao bilo tko drugi.
Zamislite da razgovarate s kirurgom
i da mu kažete: "Slušaj me.
Imam srce već 40 godina.
Mislim da znam ponešto
o zamjeni aortnog zalistka.
Mislim da je moje mišljenje
jednako bitno kao tvoje."
Ipak, upravo to se događa.
Neil deGrasse Tyson upravo to
govori u filmu Dolazak,
on bi doveo kriptografa -
nekoga tko može dešifrirati
poruku na jeziku kojeg već zna -
radije nego lingvista,
da komunicira s izvanzemaljcima,
jer što bi lingvist -
zašto bi to bilo korisno
u razgovoru s nekim
tko govori jezik koji ni ne poznajemo?
Iako, ni film Dolazak se nije izvukao.
Mislim stvarno, taj film.
Izvanzemaljci siđu na naš planet
u ogromnim brodovima
i žele jedino komunicirati s nama,
a vi zaposlite samo jednog lingvista?
(Smijeh)
Zar američka vlada štedi?
(Smijeh)
Mnogo toga može biti
pripisano nesporazumima,
o tome što je jezik,
o formalnom proučavanju jezika,
o lingvistici.
Mislim da je nešto u pozadini
mnogih tih nesporazuma,
nešto što se može sažeti u
ovom divnom članku u Forbesu
o tome zašto srednjoškolci
ne bi trebali učiti strane jezike.
Izvući ću iz njega neke citate
i želim da vidite možete li dokučiti
što je u pozadini tih mišljenja i ideja.
"Amerikanci rijetko čitaju klasike,
čak i u prijevodu."
Drugim riječima, zašto bi
uopće učili strane jezike
kad i tako neće čitati
klasike u originalu?
Čemu?
"Učenje stranih jezika u školi
je gubitak vremena
kad se usporedi s drugim stvarima
koje biste mogli raditi u školi."
"U Europi se puno jezičnih skupina
nalazi u relativno malom prostoru."
Dakle, zašto bi Amerikanci
učili još jedan jezik?
Nećete baš profitirati od toga.
Ovaj mi je najdraži:
"Student iz Birminghama
bi morao putovati
oko 1600 kilometara da bi
došao do meksičke granice,
a čak i tad bi bilo dovoljno ljudi koji
govore engleski da se može snaći."
Drugim riječima, ako možete mahati rukama
i možete stići tamo gdje idete,
tad stvarno nema smisla
učiti još jedan jezik.
Ono što je u pozadini mnogih tih
stavova je konceptualna metafora,
jezik je alat.
Nešto se čini vrlo istinitim
u ovoj metafori.
Jezik jest vrsta alata.
Ako znate lokalni jezik, možete napraviti
više toga nego ako ga ne znate.
No implicira se da je jezik samo alat,
a to je sasvim netočno.
Kad bi jezik bio samo alat,
bio bi to jako loš alat.
Davno bismo ga zamijenili
nečim puno boljim.
Razmislite o bilo kojoj rečenici.
Evo rečenice za koju sam siguran da sam je
izgovorio: "Jučer sam vidio Kyna".
Imam prijatelja Kyna.
Kad izgovorim ovu rečenicu:
"Jučer sam vidio Kyna",
mislite li da je stvarno moguće
da je sve iz mog uma sad
ugrađeno u vaš mozak
preko te rečenice?
Teško, jer se još mnogo tog drugog događa.
Primjerice, kad kažem "jučer",
mogao bih misliti na to kakvo je
vrijeme bilo jučer jer sam bio tamo.
Ako se prisjećam,
vjerojatno bih se sjetio da sam
nešto zaboravio poslati, što je istina.
Ovo je bila planirana šala,
ali stvarno sam zaboravio poslati nešto.
To znači da ću to morati
napraviti u ponedjeljak
jer se tad vraćam kući.
Kad pomislim na "Monday" (ponedjeljak),
pomislit ću na Manic Monday
od The Banglesa. Dobra pjesma.
Kad kažem riječ "saw" (vidio; pila),
pomislit ću na ovu rečenicu:
''Vidim', reče slijepac dok je
uzimao čekić i zapil(j)io (se)."
Uvijek to pomislim.
Svaki put kad čujem ili kažem
riječ "saw", uvijek pomislim na to
jer je moj djed to govorio
pa me podsjeća na njega.
Vraćamo se na Manic Monday,
iz nekog razloga,
i na Kyna, kad kažem nešto
poput: "Jučer sam vidio Kyna",
pomislit ću na okolnosti
u kojima sam ga vidio.
To je bio taj dan.
Bio je s mojom mačkom.
Naravno, kad mislim na Kyna,
pomislit ću da upravo
pohađa Long Beach State
i sjetit ću se da su moj dobar
prijatelj John i moja majka
diplomirali na Long Beach Stateu,
moja rođakinja Katie upravo
pohađa Long Beach State.
Opet smo na Manic Monday.
No ovo je samo djelić onoga
što vam se događa u glavama
u bilo kojem trenutku dok govorite.
A sve čime možemo
uobličiti taj cijeli nered
koji nam se događa u glavi je ovo.
Ovo je sve što imamo.
(Smijeh)
Je li ikakvo čudo što
nam je sustav tako loš?
Ako vam smijem predložiti jednu analogiju,
zamislite da želite saznati
kako je to jesti kolač,
ako biste umjesto jedenja kolača,
morali probaviti sastojke nekog kolača,
jedan po jedan,
zajedno s receptom
kako se ti sastojci mogu
kombinirati da bi nastao kolač.
Morali biste pojesti i recept.
(Smijeh)
Kad bismo morali tako iskusiti kolač,
ne bismo ga nikad jeli.
Ipak, jezik je jedini način
na koji možemo dokučiti
što se događa u našem umu.
To je naša unutrašnjost,
ono što nas čini ljudskima,
ono što nas razlikuje od životinja,
sve ovo negdje unutra,
a sve što imamo da bismo
to izrazili su naši jezici.
Jezik je najbolji način da
pokažemo što nam se događa u glavi.
Zamislite da želim pitati
nešto važno poput:
"Kakva je priroda ljudskog
mišljenja i emocija?"
Ono što biste htjeli
je proučiti što je više različitih jezika
moguće.
Jedan ne bi bio dovoljan.
Primjerice,
ovo je slika malog Romana
koju sam uslikao kamerom
od 12 megapiksela.
Ovo je ista slika s puno manje piksela.
Očito, nijedna od tih slika
nije prava mačka.
No jedna vam daje puno bolji
dojam o tome što je mačka.
Jezik nije samo alat.
On je naše nasljeđe.
To je naš način da prenesemo
što znači biti čovjek.
Naravno, pod naše nasljeđe
mislim na sve ljude svugdje.
Gubitak samo jednog jezika
čini tu sliku puno nejasnijom.
Tako mi je zadnjih 10 godina posao,
ali također i razbibriga,
smišljanje jezika.
Zovu se "smijezici",
skraćeno od "smišljeni jezici".
Iznoseći redom ove činjenice,
da na našem planetu gubimo jezike
i da ja smišljam sasvim nove jezike,
mogli biste pomisliti da
postoji neka dublja veza
između njih.
Zapravo je mnogo ljudi to povezalo.
Ovo je lik koji se razbjesnio
što postoji "smijezik" u
Avataru Jamesa Camerona.
On kaže:
"U tri godine koliko je
trebalo Jamesu Cameronu
da Avatar dođe na ekran,
jedan jezik je izumro."
Zapravo, vjerojatno više njih.
"Na'vi, nažalost, neće
ispuniti tu prazninu..."
Stvarno duboka i potresna izjava -
ako o njoj uopće ne razmislite.
(Smijeh)
Međutim, dok sam bio na Caltechu,
završio sam dvije studijske grupe.
Jedna je bila lingvistika,
ali druga je bila engleski.
Naravno, studij engleskog
nije zapravo studij engleskog jezika,
nego studij književnosti.
Književnost je predivna stvar
jer je u osnovi poput umjetnosti,
potpada pod umjetnost.
Ono što radimo s književnošću,
autori stvaraju nova bića i priče.
Zanimljivo nam je vidjeti
koju vrstu dubine i emocija
te jedinstvenog duha
autori mogu unijeti u ta izmišljena bića.
Toliko da - pogledajte ovo.
Ovo su cijele serije knjiga
napisane o izmišljenim likovima.
Cijela je knjiga o samo
jednom izmišljenom liku.
Postoji cijela knjiga o
Georgeu F. Babbittu,
iz romana "Babbitt" Sinclaira Lewisa,
i jamčim vam da je
knjiga duža od "Babbitta",
koji je kratak.
Sjeća li se uopće itko te knjige?
Prilično je dobra, mislim da je
čak bolja od romana Main Street.
Samo moja nepopularna misao.
Nikad nismo preispitivali činjenicu
da je književnost zanimljiva.
Unatoč tome,
ni lingvisti nisu zainteresirani za ono
što nam smišljeni jezici mogu reći
o dubini ljudskog duha samo
kao o umjetničkom pothvatu.
Dat ću vam jedan lijep primjer.
Napisali su članak o meni
u časopisu bivših studenata
prije nešto vremena.
Kad su pisali taj članak,
htjeli su razgovarati i s
nekim sa suprotne strane,
što se, kad razmislite, čini čudno.
Samo pišete o nekoj osobi,
a želite nekoga sa
suprotne strane te osobe.
(Smijeh)
U biti, to je samo napuhana hvala.
Tako su uspjeli dobiti
jednog od najgenijalnijih
lingvista našeg vremena,
Georgea Lakoffa, lingvista
ovdje na fakultetu Berkeley.
Njegov je rad zauvijek
promijenio lingvistiku
i kognitivnu znanost.
Kad su ga pitali o mom radu
i smišljanju jezika općenito,
rekao je: "Postoji puno toga što
treba napraviti u proučavanju jezika.
Trebali biste trošiti vrijeme
na nešto stvarno."
Da.
"Nešto stvarno."
Podsjeća li vas to na nešto?
Da iskoristim okvir
koji je on sam smislio,
dopustite mi da se vratim na
našu konceptualnu metaforu:
jezik je alat.
Čini se da on djeluje pod tom metaforom
koja kaže da je jezik koristan
kad se može koristiti za komunikaciju.
Jezik je beskoristan kad se ne
može koristiti za komunikaciju.
Mogli biste se upitati što
radimo s mrtvim jezicima?
No, bilo kako bilo.
Zbog te se ideje
može činiti kao vrhunski apsurd
imati na Duolingu
tečaj visokog valirijskog,
jezika koji sam smislio za
HBO-ovu Igru prijestolja.
Mogli biste se upitati što
točno 740 000 ljudi uči?
(Smijeh)
Promotrimo to.
Što to oni uče?
Što bi to mogli učiti?
S obzirom na to da je drugi jezik -
da je tečaj za ljude koji govore engleski -
govornici engleskog poprilično uče.
Evo rečenice koju vjerojatno
nikad neće koristiti u komunikaciji
u cijelom svom životu:
"Vala ābre urnes."
"Muškarac vidi ženu."
Mala crtica na "a" označava duljinu,
a prijevod doslovno znači to.
Zapravo uče vrlo fascinantne stvari,
pogotovo ako su govornici engleskog.
Uče da predikat može doći
na samom kraju rečenice.
To inače u engleskom nije moguće
kad imate subjekt i predikat.
Uče da ponekad
jezik nema ekvivalent za
riječ "the" - on uopće ne postoji.
To je nešto što jezici rade.
Uče da dugi samoglasnik može duže trajati,
a ne promijeniti kvalitetu,
što se događa s našim dugim
otvornicima koji zapravo isto traju.
Uče da postoje male sklonidbe.
Ha?
Postoje sklonidbe po tzv.
padežima na kraju imenica -
(Smijeh)
koje vam kažu tko radi što
kome u određenoj rečenici.
Čak i ako ostavite isti red riječi,
ali promijenite nastavke,
oni mijenjaju tko radi što kome.
Uče da jezici izražavaju
iste stvari na drukčiji način
i da jezici mogu biti zabavni.
Uče poštovati jezik s velikim J.
Budući da 88 % Amerikanaca
govori samo engleski kod kuće,
ne mislim da je to nužno loše.
Znate li zašto jezici na
našem planetu izumiru?
Ne zato što vlada nameće
jedan jezik manjoj skupini
ili zato što je cijela
skupina govornika nestala.
To se događalo u prošlosti,
a događa se i sada,
ali to nije glavni razlog.
Glavni je razlog to što
se dijete rađa u obitelji
koja govori jezik koji nije
raširen u njezinoj zajednici
te ga dijete ne nauči.
Zašto?
Zato što se taj jezik ne
cijeni u njezinoj zajednici.
Jer taj jezik nije koristan.
Jer se dijete ne može
zaposliti ako govori taj jezik.
Jer ako je jezik samo alat,
tada je učenje njegovog materinskog jezika
jednako korisno kao
učenje visokog valirijskog
pa zašto bi se trudilo?
Sad...
Možda učenje jezika neće
pridonijeti većoj jezičnoj tečnosti.
No možda to nije tako strašno.
Možda će, ako više ljudi uči više jezika,
to voditi većoj jezičnoj toleranciji,
a manje jezičnom imperijalizmu.
Možda ćemo, ako stvarno poštujemo
jezik jer je to što je -
doslovno najvažniji izum
u povijesti čovječanstva -
tada u budućnosti
moći slaviti što su
ugroženi jezici ostali živi,
a nisu postali muzejski primjerci.
(Visoki valirijski) Kirimvose.
Hvala.
(Pljesak)