Pre oko četiri godine, Njujorker je objavio članak o skupini kostiju dodo ptice koja je pronađena u rupi na ostrvu Mauricijus. Mauricijus je malo ostrvo sa istočne strane Madagaskara u Indijskom okeanu, a ovo je mesto gde je otkrivena i izumrla ptica dodo, sve to u okviru od 150 godina. Svi su bili uzbuđeni zbog ovog arheološkog otkrića, jer je to značilo da će konačno možda moći da sastave jedan ceo kostur dodoa. Vidite, iako muzeji širom sveta imaju kosture dodoa u svojim postavkama - niko, čak ni Muzej prirodne istorije na ostrvu Mauricijus, nema kostur sastavljen od kostiju jednog dodoa. U stvari, to i nije baš istina. Zapravo, Britanski muzej je imao ceo primerak dodoa u svojoj kolekciji sve do 18. veka - bio je u stvari mumificiran, sa kožom i svim ostalim - ali u naletu zanosa za uštedom prostora, odsekli su glavu i noge i spalili ostatak na lomači. Ako pogledate njihov sajt danas, nabrojali su ove uzorke, navodeći da je ostatak izgubljen u vatri. Nije baš cela istina. Bilo kako bilo, naslovnica ovog članka je bila ova fotografija, a ja sam jedan od onih koji misle da je Tina Braun bila odlična za podnošenje fotografija Njujorkeru, jer je ova fotografija potpuno prodrmala moj svet. Postao sam opsednut predmetima - ne samo prelepom fotografijom, bojom, plitkom dubinom polja, detaljima koji su vidljivi, žicom koju možete videti ovde na kljunu koju je konzervator koristio da sastavi ovaj skelet - tu postoji čitava priča, pa sam pomislio: „Zar ne bi bilo sjajno kada bih imao sopstveni skelet dodoa?” (Smeh) Hteo bih da istaknem u ovom trenutku da sam proveo život sa opsesijom predmetima i pričama koje oni pričaju, a ovo je bila najnovija. Stoga sam počeo da tragam - da vidim da li je neko prodao komplet, nekakav model koji bih mogao da nabavim i našao sam mnogo materijala vezanog za to, puno divnih slika. Ništa od toga; nema skeleta dodoa za mene. Šteta je, međutim, već načinjena. Sačuvao sam nekoliko stotina fotografija skeleta dodoa u svom folderu „Kreativni projekti” - to je skladište za moj mozak, sve ono što bi me moglo interesovati. Svaki put kada imam internet vezu, tamo dospeva priliv stvari, sve od prelepog prstenja do fotografija pilotskih kabina. Ključ koji je Markiz de Lafajet poslao Džordžu Vašingtonu da bi proslavio pad Bastilje. Ruski taster za nuklearno lansiranje: na vrhu je slika onog koji sam našao na Ibeju; na dnu je onaj koji sam napravio za sebe, jer ne mogu da priuštim onaj na Ibeju. Kostimi Stormtrupera. Mape Srednje zemlje - ovu sam lično nacrtao. Evo foldera dodo skeleta. Ovaj folder ima 17 000 slika - preko 20 gigabajta informacija - i neprekidno raste. Jednog dana, nekoliko nedelja kasnije, možda godinu dana kasnije, bio sam u umetničkoj radnji sa decom i kupovao sam neku glinu - planirali smo dan majstorija. Kupio sam malo Super Skalpija, žičanu armaturu, razne materijale. Pogledao sam Skalpija i pomislio sam, možda, da, možda bih mogao da napravim svoju lobanju dodoa. Treba da naglasim u ovom trenutku - nisam vajar; ja sam naoštreni stvaralac modela. Dajte mi crtež, dajte mi rekvizit da kopiram, dajte mi kran, skele, delove iz „Ratova zvezda” - naročito delove iz „Ratova zvezda” - mogu takve stvari da radim po ceo dan. Upravo tako sam 15 godina zarađivao za život. Međutim, ako mi date ovako nešto - moj prijatelj Majk Murnejn je izvajao ovo; to je maketa za „Ratove zvezda, Epizodu 2” - ovo nije baš moj fazon - ovo je nešto što drugi ljudi rade - zmajevi, nežne stvari. Ipak, činilo mi se kao da sam video dovoljno fotografija lobanja dodoa da bih zaista umeo da razumem topologiju i možda je kopiram - mislim, ne može da bude toliko teško. Tako sam počeo da gledam najbolje slike koje sam mogao da nađem. Dohvatio sam sve reference i našao sam ovu divnu referencu. Tu neko prodaje ovo na Ibeju; to je očigledno ženska ruka, nadajmo se, ženska ruka. Pretpostavivši da je otprilike veličine ruke moje žene, izmerio sam njen palac i odredio razmeru u odnosu na veličinu lobanje. Povećao sam je na stvarnu veličinu i počeo sam to da koristim zajedno sa drugim referencama koje sam imao, upoređujući ih sa njom kao referentnom veličinom za utvrđivanje koliko kljun treba da bude veliki, koliko tačno da bude dug itd. Nakon nekoliko sati, na kraju sam uspeo da napravim prilično prihvatljivu lobanju dodoa. Nisam planirao da nastavim - to je kao kad čistite veoma neurednu sobu skupljajući jednu po jednu stvar; ne možete da mislite o celini. Nisam mislio o skeletu dodoa; samo sam primetio da, kad sam završio tu lobanju, žičana armatura koju sam koristio da je drži uspravno je virila pozadi baš gde bi bila kičma, a jedna od drugih stvari koje su me godinama interesovale i kojima sam bio opsednut su kičme i kosturi, prikupio sam nekoliko stotina. Zapravo sam razumeo mehaniku pršljenova dovoljno da počnem da ih podražavam. I tako, dugme po dugme, pršljen po pršljen, gradio sam sve do dole i stvarno sam do kraja dana imao pristojnu lobanju, srednje dobre pršljenove i pola karlice. Ponovo sam nastavio, tragajući za još referenci, svakom referencom koju sam mogao pronaći - crteži, prelepe fotografije. Ovaj lik - volim ovog lika! Stavio je kosti noge dodoa na skener sa lenjirom. To je preciznost kakvu sam želeo i kopirao sam svaku do poslednje kosti i sastavio ih. Nakon oko šest nedelja, završio sam, obojio, montirao svoj lični skelet dodoa. Možete videti da sam čak napravio i muzejski natpis za njega koji obuhvata kratku istoriju dodoa. U „TAP Plastici” su mi napravili - mada nisam to slikao - muzejsku vitrinu. Nemam mesta za ovo u svojoj kući, ali morao sam da završim šta sam započeo. I to je zapravo predstavljalo more promena za mene. Još jednom, kao što sam rekao, moj život se vrteo oko fascinacije objektima i pričama koje oni pričaju i oko njihovog pravljenja, pribavljanja, njihovog uvažavanja i uranjanja u njih. U tom folderu „Kreativni projekti” postoji gomila projekata na kojima trenutno radim, projekata na kojima sam već radio, stvari na kojima bih hteo da radim jednog dana i stvari koje bih možda samo hteo da kupim i imam, gledam i dodirnem. A sada je tu bila potencijalno nova kategorija stvari koje sam mogao da oblikujem koje su drugačije, koje - znate, imam svog Artu Ditua, ali to je - iskreno, u odnosu na vajanje, to je lako, prema mom mišljenju. Vratio sam se na pregledanje svog foldera „Kreativni projekti” i desilo se da sam naleteo na Malteškog sokola. E, sad, ovo mi je smešno: zaljubiti se u predmet iz Hametovog romana, jer ako je istina da se svet deli na dve vrste ljudi, one koji vole Čendlera i one koji vole Hameta, ja sam apsolutno Čendlerov tip. Ipak, u ovom slučaju, ne radi se o autoru, ne radi se o knjizi niti filmu niti priči, radi se o predmetu samom po sebi, a u ovom slučaju, ovaj predmet je - ima više nivoa. Pre svega, postoji predmet u svetu. Ovo je Niphausenov soko. To je ceremonijalna posuda za polivanje napravljena oko 1700. godine za švedskog grofa i vrlo je verovatno da je to predmet koji je inspirisao Hameta da napiše „Malteškog sokola”. Zatim imamo izmišljenu pticu, onu koju je Hamet stvorio za knjigu. Sačinjen od reči, to je pokretač koji pokreće zaplet knjige, kao i filma u kome je stvoren još jedan predmet: rekvizit koji treba da predstavlja stvar koju Hamet stvorio od reči, inspirisan Niphausenovim sokolom i ovo predstavlja sokola u filmu. Onda je tu i četvrti nivo, a to je potpuno novi predmet u svetu - rekvizit napravljen za film, predstavnik stvari, postaje, sam za sebe, potpuno druga stvar, potpuno novi predmet požude. Sad je bio trenutak za istraživanje. Zapravo sam pomalo istraživao nekoliko godina ranije - zato je folder bio tu. Kupio sam repliku, zaista lošu repliku Malteškog sokola na Ibeju i skinuo sam dovoljno slika da bih imao neke pristojne reference. Međutim, otkrio sam, kroz dalje istraživanje, zaista želeći preciznu referencu, da je jedna od originalnih olovnih ptica prodata u „Kristiju” 1994. godine, pa sam kontaktirao sa antikvarnicom knjiga koja je imala originalni Kristijev katalog, i u njemu sam pronašao ovu veličanstvenu sliku, koja je uključivala referencu o veličini. Mogao sam da skeniram sliku, uvećam je na punu veličinu. Pronašao sam drugu referencu. Avi Čekmajan, urednik iz Nju Džersija, pronašao je Malteškog sokola od smole na buvljoj pijaci 1991. godine, mada mu je trebalo pet godina da potvrdi autentičnost ove ptice u odnosu na specifikacije aukcijske kuće, jer je bilo dosta kontroverze oko toga. Napravljen je od smole, što nije bio čest materijal za filmske rekvizite u vreme kada je napravljen. Smešno mi je da je trebalo toliko da se potvrdi autentičnost, jer mogu da vidim kada se uporedi sa ovim, mogu da vam kažem - pravi je, prava stvar, napravljen je u potpuno istom kalupu kao i ovaj. Sa ovim, pošto je aukcija bila tako kontroverzna, profili istorije, aukcijska kuća koja ga je prodala - mislim 1995. godine za oko 100 000 dolara - uključili su - možete videti ovde na dnu - ne samo prednje uzdignuće, već i sa bočne i zadnje strane i uzdignuće sa druge strane. Dakle, sada sam imao topologiju koja mi je bila potrebna da bih kopirao Malteškog sokola. Šta rade sa tim, kako da započnete tako nešto? Zaista ne znam. Tako sam opet, kao i sa lobanjom dodoa, uveličao sve svoje reference na punu veličinu, a zatim sam počeo da sečem negative i koristim te šablone kao referentne oblike. Uzeo sam Skalpija, napravio veliku kocku od njega i prolazio kroz nju dok nisam dobio prave profile, a onda polako, pero po pero, detalj po detalj, radio sam i uspeo - radeći ispred televizora i Super Skalpija - ovde sedim pored svoje žene - to je jedina slika koju sam uslikao u celom tm procesu. Dok sam napredovao, stigao sam do vrlo pristojne kopije Malteškog sokola. Opet, ja nisam vajar, tako da ne znam mnogo trikova, na primer, ne znam kako moj drug Majk dobija lepe, uglačane površine sa svojim Skalpijem; ja svakako nisam mogao da ih dobijem. Tako, otišao sam u svoju radnju, ukalupio sam ga i izlio u smoli, jer u smoli sam apsolutno mogao da dobijem glatku završnu obradu. E, sad, ima mnogo načina za popunjavanje i da se dobije fina glatka završna obrada. Meni se najviše dopada 70 premaza ovoga - mat crni osnovni auto premaz. Naprskam ga oko tri ili četiri dana, kaplje kao ludo, ali mi daje baš, baš finu nežnu izbrušenu površinu i mogu da dobijem uglačanost poput stakla. O, završivši sa 000 čeličnom vunom. A sad, ono što je bilo bitno kad se dođe do ovog trenutka je, pošto u filmu, kada konačno iznesu pticu na kraju i stave je na sto, oni je zapravo zavrte. Tako da sam mogao da zamrznem kadar da bih bio siguran. I pratim sve udare svetlosti na ovome i brinem da, dok držim svetlo u istom položaju, dobijam isti odraz na njemu - do te mere se detaljno unosim u ovo. Na kraju sam dobio ovo: moj Malteški soko. Prelep je. I mogu da izjavim sa pravom da, u tom trenutku kada sam ga završio, od svih kopija koje postoje - a ima ih nekoliko - ovo je ubedljivo najtačniji prikaz originalnog Malteškog sokola koji je iko ikada izvajao. Originalnog sokola je, treba da vam kažem, izvajao tip po imenu Fred Sekston. Ovde stvari postaju čudne. Fred Sekston je bio prijatelj ovog tipa, Džordža Hodela. Zastrašujući tip - mnogi se slažu da je on ubica Crne Dalije. E, sad, Džejms Elroj smatra da je Fred Sekston, vajar Malteškog sokola, ubio majku Džejmsa Elroja. Izneću vam i nešto čudnije od toga: 1974. godine, za vreme produkcije čudnog komičnog nastavka „Malteškog sokola”, zvanog „Crna ptica”, sa Džordžem Sigalom u glavnoj ulozi, Muzeju umetnosti okruga Los Anđeles je gipsani original Malteškog sokola - jedan od originalnih šest, čini mi se, napravljenih za film - ukraden je iz muzeja. Mnogi su mislili da je to bio medijski potez zbog filma. Džonov Roštilj, koji se vidi nakratko u „Malteškom sokolu”, i dalje je isplativ restoran u San Francisku, među svojim stalnim gostima broji Elišu Kuk, koji je igrao Vilmera Kuka u filmu, a on im je dao jednog od svojih originalnih gipsanih Malteških sokolova. Držali su ga u ormaru oko 15 godina, dok nije ukraden u januaru 2007. godine. Izgleda kao da predmet požude postaje to samo ponavljanim nestajanjem. Dakle, ovde sam imao tog sokola i bio je divan. Izgledao je zaista sjajno, svetlost je baš bila dobra na njemu, bio je bolji od bilo čega što sam mogao postići ili nabaviti u svetu. Ipak, postojao je problem, a problem je bio - želeo sam celokupan predmet, želeo sam i težinu koja pripada predmetu. Bio je napravljen od smole i suviše svetao. Postoji jedna grupa na internetu koju često posećujem. To je grupa zaluđenika rekvizitima poput mene nazvana Forum za replike rekvizita, i tu su ljudi koji trguju filmskim rekvizitima, izrađuju ih i putuju radi informacija o njima. Ispostavilo se da je jedan od likova tamo, moj prijatelj koga nikad nisam sreo, ali smo se sprijateljili kroz dogovore, bio je menadžer lokalne livnice. Uzeo je kalup mog skola, zapravo je uradio izlivanje izgubljenog voska u bronzi, i ovo je bronza koju sam dobio, a ovo je, nakon graviranja kiselinom, onaj koji sam imao na kraju. To je me učinilo veoma, veoma zadovoljnim. Evo, staviću je tamo kasnije u toku večeri i hoću da ga uzmete i opipate. Hoćete da znate koliko sam opsednut? Ovaj projekat je samo za mene, a ipak sam otišao toliko daleko da na Ibeju kupim kineske novine iz San Franciska iz 1941. godine da bi ptica bila propisno zamotana... kao što je u filmu. (Smeh) Da, znam! (Smeh) (Aplauz) Vidite, teži 12,5 kilograma. To je polovina težine mog psa Hakslija. Međutim, tu nastaje problem. Evo najskorijeg napretka sokolova. Ovo skroz levo je glupost - kopija koju sam kupio na Ibeju. Evo mog donekle uništenog sokola od Skalpija, jer sam morao da ga izvadim iz kalupa. Tu je moj prvo izlivanje, tu je moj model i tu je moja bronza. Ima nešto što se dešava kada se oblikuju i izlivaju stvari, a to je da svaki put kada je ubacite u silikon i izlijete u smoli, izgubite malo obima, gubite malo veličine, a kada sam postavio bronzanog naspram onog od Skalpija, bio je kraći za dva centimetra. Da, ne, stvarno, aaa - (Smeh) kako se nisam setio toga? Zašto ga nisam na početku napravio većeg? Pa, šta da radim? Kapiram da imam dve opcije. Prvu, da ispalim prokleti laser u njega, što sam već uradio, da bih obavio 3D skeniranje - evo 3D slike ovog sokola. Izračunao sam tačan iznos smanjenja koje sam stvorio prelazeći sa voskanog na bronzani model i uveličao ovo dovoljno da napravim 3D litografski model od toga, koji ću doterati, zatim ga poslati proizvođaču kalupa, a onda ga uraditi u bronzi ili - ima nekoliko ljudi koji poseduju originale i pokušavao sam da kontaktiram sa njima i da doprem do njih, nadajući se da će mi dopustiti da provedem nekoliko minuta u prisustvu jedne od pravih ptica, možda da je uslikam, ili čak da izvadim ručni laserski skener koji slučajno posedujem i koji staje u kutiju žitarica, i mogao bih možda, čak i bez dodirivanja ptice, kunem se, da dobijem savršenu 3D sliku. Čak sam spreman da potpišem izjavu da je niko nikada neće uzimati, osim mene u mojoj kancelariji, obećavam. Daću im jednu ako je žele. A tada, možda, stići ću do kraja ove vežbe. Ipak, u stvari, ako ćemo biti iskreni, moram da priznam da stizanje do kraja vežbe nije ni nije bila poenta vežbe na početku, zar ne? Hvala. (Aplauz)