Ono što ću podeliti sa vama su rezultati istraživanja mozgova više od 1 000 dece i adolescenata. To su bila deca angažovana iz različitih porodica širom Amerike, i ovo je prosečna slika njihovog mozga. Prednji deo prosečnog mozga je sa vaše leve strane, a zadnji deo prosečnog mozga je sa vaše desne strane. Ono što je nas veoma interesovalo je bio površinski deo cerebralnog korteksa, ili tanki, naborani deo spoljne površine mozga koji odrađuje većinu teških kognitivnih procesa. Pošto su prošli radovi drugih naučnika ukazivali na to da se, u mnogim slučajevima, veća površina korteksa često dovodi u vezu sa većom inteligencijom. U ovoj studiji, mi smo otkrili jedan faktor koji je bio povezan sa površinom korteksa gotovo celom površinom mozga. Taj faktor je porodični prihod. Svaka obojena tačka koju vidite ovde je tačka u kojoj je viši porodični prihod povezan sa većom površinom korteksa u toj tački. Takođe postoje neki delovi, prikazani ovde žutim, gde je ta veza posebno naglašena. A ti delovi su oni koji podržavaju određene kognitivne sposobnosti: jezičke sposobnosti, kao što su rečnik i čitanje, kao i mogućnost izbegavanja ometanja i vršenja samokontrole. Ovo je važno zato što su to veštine sa kojima se deca koja žive u siromaštvu najčešće bore. U stvari, dete koje živi u siromaštvu ima veće šanse da bude manje uspešno na testu jezika ili kontrole impulsa čak i pre svoje druge godine života. Postoji par stvari u ovoj studiji koje bih želela da naglasim. Prva stvar: ova veza između porodičnih prihoda i strukture dečijeg mozga je bila najjača kod najnižih nivoa prihoda. Što znači da je dolar po dolar, relativno mala razlika u porodičnim prihodima bila praćena proporcionalno većom razlikom u moždanoj strukturi među najugroženijim porodicama. Intuitivno, to ima smisla, zar ne? Dodatnih 20 000 dolara za porodicu koja, recimo, zarađuje 150 000 dolara godišnje bi svakako bilo lepo, ali verovatno ne bi donelo neku ogromnu promenu, dok bi dodatnih 20 000 dolara za porodicu koja zarađuje samo 20 000 dolara godišnje najverovatnije znatno uticalo na njihov svakodnevni život. Druga stvar koju želim da naglasim je da ova veza između porodičnih prihoda i dečije strukture mozga nije zavisila od uzrasta dece, njihovog pola niti rasne ili etničke pripadnosti. I poslednja stvar, ona ključna, postojala su ogromna odstupanja od deteta do deteta, pri čemu mislim da je bilo mnogo dece iz porodica sa većim prihodom sa manjom površinom mozga, i mnogo dece iz porodica sa manjim prihodom sa većom površinom mozga. Evo poređenja. Svi znamo da u detinjstvu dečaci obično budu viši od devojčica, ali ako uđete u bilo koju osnovnu školu, videćete da su neke devojčice više od nekih dečaka. Dakle, dok je odrastanje u siromaštvu svakako faktor rizika za manju površinu mozga, nikako ne mogu znati na osnovu pojedinačnog prihoda dečije porodice, sa preciznošću, kako bi izgledao mozak tog određenog deteta. Želim da na trenutak zamislite dva deteta. Jedno je malo dete rođeno u siromaštvu u Americi, a drugo je takođe američko dete, ali je rođeno u srećnijim okolnostima. Pri rođenju, pronalazimo da ne postoji apsolutno nikakva razlika u tome kako njihov mozak funkcioniše. Ali do momenta kada su ova dva deteta spremna da krenu u predškolsko, znamo da će dete koje živi u siromaštvu najverovatnije imati kognitivne rezultate u proseku niže za 60 procenata od onog drugog deteta. Kasnije, dete koje živi u siromaštvu ima pet puta veće šanse da napusti srednju školu, a i ako završi srednju školu, manja je verovatnoća da će steći fakultetsku diplomu. Do svoje 35. godine života, ova dva deteta, ako prvo dete provede celo svoje detinjstvo u siromaštvu, ima 75 puta veću šansu da i samo bude siromašno. Ali to ne mora da bude tako. Kao neuronaučnicu, jedna od stvari koja me najviše fascinira kod ljudskog mozga je da iskustva menjaju naš mozak. Ovaj koncept, poznat kao neuroplastičnost, znači da ove razlike u strukturi dečijeg mozga ne osuđuju dete na život niskih dostignuća. Mozak nije sudbina. Ako dečiji mozak može da se promeni, onda je sve moguće. Mi, kao društvo, trošimo milijarde dolara svake godine na dečije obrazovanje. Šta možemo da kažemo školama, nastavnicima i roditeljima koji žele da pomognu deci iz nepovoljnog okruženja da daju sve od sebe u školi i životu? Nauka u začetku sugeriše da je odrastanje u siromaštvu povezano sa mnoštvom različitih iskustava i da ova iskustva zauzvrat mogu zajednički uticati i time pomoći oblikovanju razvoja mozga i naposletku pomoći deci da uče. Ako je ovo istina, to povlači pitanje: na kom delu ovog puta mi možemo uskočiti i pružiti pomoć? Uzmimo prvo intervenciju na nivou samog učenja - najčešće kroz školske inicijative. Da li treba da podstičemo nastavnike da se fokusiraju na veštine sa kojima će deca iz nepovoljnih sredina najverovatnije imati problema? Naravno. Važnost visokokvalitetnog obrazovanja zasnovanog na naučnim dokazima stvarno se ne može prenebreći. Postoje brojni primeri izvanrednih intervencija koje imaju za cilj opismenjavanje ili samokontrolu, koje zaista poboljšavaju dečiji kognitivni razvoj i rezultate njihovih testova. Ali za svaku intervenciju, naučnici koji rade ovaj posao bi vam rekli, to je izazovan posao. Teško je primeniti visokokvalitetno obrazovanje zasnovano na dokazima. Može zahtevati veliku radnu snagu, a ponekad je skupo. U mnogim slučajevima, ove razlike u dečijem razvoju se pojave rano, mnogo pre nego što počne formalno školovanje, ponekad kad je dete mlađe od 3 godine. Tako da bih iznela argument: škola je veoma važna, ali ako usmerimo sve naše napore na formalno školovanje, verovatno počinjemo prekasno. Šta kažete da napravimo korak unazad, i fokusiramo se na trud da se promeni dečije iskustvo? Koje specifično iskustvo je povezano sa odrastanjem u siromaštvu, a moglo bi da bude naš fokus u cilju razvoja mozga i poboljšanja ishoda učenja kod dece? Naravno, ima ih mnogo, zar ne? Ishrana, pristup zdravstvenoj zaštiti, izloženost pušenju ili olovu, iskustvo stresa ili diskriminacije, da ih nabrojimo nekoliko. U mojoj laboratoriji, posebno smo fokusirani na nekoliko vrsta iskustava za koje verujemo da mogu postati naš fokus za podsticanje razvoja dečijeg mozga i na kraju poboljšanja njihovih rezultata učenja. Evo jednog primera. Uzmimo nešto što ja zovem kućno jezičko okruženje, a pod tim podrazumevam, znamo da broj reči koje dete čuje i broj razgovora u koje su svakodnevno uključeni mogu strahovito varirati. Prema nekim procenama, deca iz boljih okruženja u proseku čuju oko 30 miliona više izgovorenih reči u prvih nekoliko godina života, u poređenju sa decom iz manje povoljnih okruženja. Kroz naš rad, saznajemo da deca koja imaju više iskustva dijaloga, pitanja i odgovora, imaju tendenciju da imaju veću moždanu površinu u delovima mozga za koje znamo da su odgovorni za jezik i sposobnost čitanja. U stvari, broj razgovora koje čuju izgleda da je malo značajniji od samog broja reči koje čuju. Dakle, jedna primamljiva mogućnost je da bi trebalo učiti roditelje ne samo da pričaju puno, nego da u stvari vode više razgovora sa svojom decom. Na ovaj način je moguće da ćemo podstaći razvoj mozga i možda jezičke i čitalačke veštine kod njihove dece. I zaista, određeni broj naučnika testira upravo sada ovu uzbudljivu mogućnost. Ali naravno, mi svi znamo da je odrastanje u siromaštvu povezano sa mnogo različitih iskustava osim toga koliko razgovora dete vodi. Kako onda da izaberemo na šta još da se fokusiramo? Spisak može biti poražavajući. Postoji veliki broj visokokvalitetnih intervencija koje zaista pokušavaju da promene dečije iskustvo, od kojih su mnoge prilično efikasne. Ali opet, baš kao i inicijative bazirane na školi, to je težak posao. Može biti pun izazova, zahtevati veliku radnu snagu, ponekad biti skup... A povremeno može biti pomalo snishodljivo za naučnike da upadaju i govore porodici šta treba da promene kako bi njihovo dete bilo uspešno. Zato želim da podelim ideju sa vama. Šta ako pokušamo da pomognemo deci u siromaštvu jednostavno dajući njihovim porodicama više para? Imam tu privilegiju da radim sa timom ekonomista, eksperata za socijalnu politiku i neuronaučnika u sprovođenju „Bebinih prvih godina”, prve randomizovane studije ikad, koja testira da li smanjenje siromaštva izaziva promene u dečijem razvoju mozga. Ova studija ima velike ambicije, ali je njena pretpostavka prilično jednostavna. U maju 2018. godine počeli smo da regrutujemo 1 000 majki koje žive ispod granice siromaštva nedugo nakon što su se porodile u nekoliko američkih bolnica. Nakon uključivanja u našu studiju, sve majke su primile bezuslovni mesečni novčani poklon za prvih 40 meseci života njihove dece, i slobodne su da koriste taj novac kako god žele. Ali ono što je važno je da su majke nasumično podeljene u grupe, tako da su neke majke nasumično izabrane da prime nominalni mesečni novčani poklon, a druge su nasumično izabrane da primaju nekoliko stotina dolara svakog meseca, iznos za koji verujemo da je dovoljno velik da poboljša njihov svakodnevni život, povećavajući njihov mesečni prihod za 20 do 25 procenata u većini slučaja. Na ovaj način, nadamo se da ćemo konačno moći da prevaziđemo pitanja u kakvoj je vezi siromaštvo sa razvojem deteta i stvarno biti u mogućnosti da proverimo da li smanjenje siromaštva donosi promene u kognitivnom, emocionalnom i moždanom razvoju deteta u prve tri godine života - upravo u vreme kada verujemo da iskustvo ima najveći uticaj na mozak u razvoju. Nećemo imati konačne rezultate ove studije još nekoliko godina, i ako ništa drugo, 1 000 novorođenčadi i njihovih mama će imati malo više novca svakog meseca za koji kažu da im je preko potreban. Ali šta ako se ispostavi da je isplativ način da se pomogne maloj deci u siromaštvu jednostavno dati više para njihovim mamama? Ako se naše hipoteze potvrde, nadamo se da će rezultati ovog rada pokrenuti raspravu o socijalnim službama koje imaju potencijal da utiču na milione porodica sa malom decom. Zato što, iako prihod možda nije jedini ili čak najvažniji faktor u određivanju razvoja dečijeg mozga, može biti onaj koji se, iz zakonske perspektive, može lako regulisati. Jednostavno rečeno, ako možemo dokazati da smanjenje siromaštva menja razvoj dečijeg mozga, a to vodi svrsishodnoj promeni strategija, onda malo dete rođeno u siromaštvu danas može imati mnogo bolje šanse za svetliju budućnost. Hvala vam. (Aplauz)