Tijekom 1600-tih bilo je toliko puno
glatkih crnih kitova u zaljevu Cape Coda,

na istočnoj obali SAD-a,

da ste mogli hodajući
po njihovim leđima,

prijeći s jedne strane zaljeva na drugu.

Danas se oni broje u stotinama
i ugrožena su vrsta.

Ali i drugim vrstama kitova
je broj drastično smanjen

dvjestogodišnjim kitolovom,

tijekom kojeg su izlovljavani i ubijani
zbog svojega mesa, ulja i usiju.

Kitovi su u našim morima danas

samo zbog pokreta
"Spasimo kitove" sedamdesetih.

On je imao presudnu važnost u
zaustavljanju komercijalnog kitolova,

a nastao je na ideji da
ako ne možemo spasiti kitove,

što možemo?

Zapravo je bio test naše
političke mogućnosti

da zaustavimo uništavanje okoliša.

Tako je ranih osamdesetih na snazi bila
zabrana komercijalnog kitolova

kao direktan rezultat te kampanje.

Kitovi su u našim morima
još uvijek malobrojni,

jer su suočeni s drugim opasnostima
izazvanim čovjekovim djelovanjem.

Nažalost, mnogi smatraju da ljudi
koji se bave očuvanjem kitova, kao ja,

rade taj posao samo zbog toga jer
su ta stvorenja karizmatična i lijepa.

A to im nije kompliment

jer su kitovi inženjeri ekosustava.

Oni pomažu održati
stabilnost i zdravlje oceana,

a pomažu i ljudskoj zajednici.

Pa, popričajmo zašto je
spašavanje kitova kritično

za obnavljanje oceana.

Svodi se na dvije bitne stvari:

kitov izmet i lešine.

Kitovi rone u dubine kako bi se hranili,
a na površinu dolaze kako bi disali,

pri tome ispuštaju ove 
ogromne fekalne oblake.

Ovi kitovi oblaci, tako se zovu,

zapravo donose esencijalne
ograničene hranjive tvari iz dubine

na površinu vode gdje potiču
rast fitoplanktona,

koji je temelj morskog
prehrambenog lanca.

Tako da što više kitovi
kakaju u oceanima

to je ekosustav bolji.

Kitovi su također poznati kao jedni od
sisavaca s najvećim migracijama.

Sivi kitovi odlaze i do 16.000
kilometara od obala Amerike

između produktivnih područja hranjenja i
manje produktivnih, teljenja ili rađanja

te natrag svake godine.

Pri tome, oni prenose gnojivo,
u obliku svojeg izmeta,

od mjesta gdje je gnojivo nastalo
do mjesta gdje je gnojivo potrebno.

Očito je da su kitovi zaista
važni u cirkulaciji hranjivih tvari,

preko oceana
horizontalno i vertikalno.

Ali ono što je zbilja zanimljivo je
da su kitovi važni i kada su mrtvi.

Lešine kitova spadaju među
najveće oblike 'ruševina'

što padaju s površine oceana,
a zove se "kitov pad".

Kako lešina tone,

ona postaje gozba za
400-tinjak čudnovatih vrsta,

uključujući i sljepulju koja liči na
jegulju i proizvodi sluz.

Tijekom 200 godina kitolova,

kada smo ubijali i ukljanjali
ove lešine iz oceana,

vjerojatno smo izmijenili razmjer i
geografsku distribuciju "kitovih padova"

u dubokim oceanima,

što je vjerojatno rezultiralo izumiranjem

brojnih vrsta koje su bile specijalizirane

i čije preživljavanje je ovisilo
o tim lešinama.

Lešina kita transportira otprilike
190.000 tona ugljika,

(toliko proizvede 80.000
automobila u godini)

od atmosfere do dubokog oceana,

a duboke oceane zovemo
"ugljični slivnici"

jer zadržavaju višak ugljka iz atmosfere,

i tako usporavaju
globalno zatopljenje.

Ponekad te lešine izbaci more na plaže

pa one postanu hrana
zemaljskim predratorima.

Dvjesto godina kitolova
je očito bilo vrlo štetno

i uzrokovalo smanjenje
u populaciji kitova

između 60 i 90 posto.

"Spasimo kitove" pokret

je imao presudnu važnost u
zaustavljanju komercijalnog kitolova,

ali moramo preraditi taj stav.

Moramo izreći koji su to moderni
problemi koji tište i s kojima se

kitovi suočavaju u
našim vodama danas.

Između ostalog, potrebno je spriječiti

njihovo nasukavanje na kontejnerske
brodove u područjima hranjenja,

te spriječiti njihovo zapetljavanje
u ribarske mreže

dok plutaju oceanima.

Mi moramo naučiti kontekstualizirati
naše poruke očuvanja,

tako da ljudi mogu razumjeti pravu 
vrijednost ovih stvorenja za ekosustav.

Zato, spasimo kitove ponovno,

ali ovoga puta, ne zbog njih.

Ovoga puta učinimo to zbog nas.

Hvala vam.

(Pljesak)